Violin boy
Violin boy

Poštovani/a,

Vi još uvek spavate, simbolično i doslovno (sada je negde oko 6 sati ujutro), nemate pojma da će Vam možda već danas pozvoniti mobilni telefon i Vi ćete prema identifikaciji na ekranu Vašeg skupocenog aparata shvatiti da Vas zovu sa vrha. Možda u tome i neće posredovati sekretarica, već će to biti direktni poziv. Jedan od onih koji menjaju sve. Javićete se posle kraće psihološke pripreme, ali nećete dozvoliti da šef predugo čeka. Naći ćete pravu meru u tom trenutku, a zaslugu za to pripisaćete svom urođenom instinktu za preživljavanje. Pomislićete tada, ko zna zbog čega, na nekadašnju ministarku Ljiljanu Čolić koja je u jednom trenutku proglasila Darvinovu teoriju nevažećom, i to pod izgovorom da njen „pradeda nije bio majmun“. Ko zna, i njoj je jednom davno tako iznenada, dok je spavala, pozvonio telefon i stigla je ponuda koju nije mogla da odbije. Negde u podsvesti već je imala ideju o reformi koju mora neizostavno sprovesti. I Vi, pre nego što kažete „halo“, imaćete već mnogo toga u podsvesti, trebalo bi još samo saslušati ponudu. A ponuda je mesto ministra kulture Republike Srbije. Znam da Vas to neće usrećiti. Potajno ste se nadali bar ministarstvu vojnom (ali ni to više nije tako bezbedno, ratovi su prošli; pogledajte samo šta se radi na Pasuljanskim livadama ili u Skerlićevoj 20). Kada budete čuli tu mrsku reč kultura, osetićete najpre gađenje, a onda ćete pomisliti na svoje prethodnike u proteklih desetak godina (neka od tih lica Vam se s pravom nikada nisu dopadala), onda će Vam pasti na pamet ministarska plata, pa to šta bi mogla reći Vaša mama, a onda će vam se u brzim kadrovima izmenjati slike službenih automobila: BMW, audi, oktavia superB, svi odreda crni, sa zatamnjenim staklima. Šta ima veze što je u pitanju kultura, i njoj pripada sve to po nekom prirodnom pravu. Tih službenih automobila ionako ima preko 8766. Jedan će svakako pripasti Vama, zajedno sa vozačem. I dok budete tobože slušali šta Vam šef govori preko telefona, imaćete samo jedno na umu: da odavno niste imali prijatnije buđenje.

Ukoliko vaš sled asocijacija bude išao ovim tokom, zamolio bih Vas da odmah odustanete od ideje da se vozite jednim od ovih automobila i vratite se svom snu. Možda u nekom narednom deljenju karata, jednom u budućnosti, dođe na red i to ministarstvo vojno (do tada će se zataškati slučaj pogibije kadeta kao i ubistvo gardista ranije, budite strpljivi). Nikada se ne zna, a ni vi niste tako stari. Uostalom, ko bi rekao da će Predrag Marković ikada ponovo stupiti na ministarsku dužnost nakon onako burne plovidbe na mestu kapetana, odnosno predsednika Skupštine. To se ranije događalo samo velikom knjazu Milošu Obrenoviću, ali to je bilo baš davno i bile su druge okolnosti. Mada, ovde se neke matrice ne menjaju. Recimo Milošev odnos prema kulturi. On je pored svega čime se bavio, vodio glavnu reč i u odobravanju sredstava za projekte u kulturi. Bio je tačka kulturnog kontakta i sva ministarstva zajedno u jednom čoveku. A pritom – nepismen. Vi ste bar fakultet završili. Vaš prethodnik nije ni toliko. Zbog toga, kao i zbog pogleda u večnost, ipak ćete prihvatiti ponuđenu ulogu. Znam. Takođe, neće Vas interesovati da li je neko pre Vas već odbio tu ponudu. Kao i svi Vaši prethodnici, uživaćete u uverenju da ste ipak prvi. To je početna injekcija moći, posle koje sve ide lakše.

Ukoliko budete čitali ove redove, to će značiti da je Vaš odgovor na poziv odozgo bio pozitivan. Sigurno ćete se zapitati šta je nekome trebalo da piše baš Vama i to pre nego što ste i sami saznali da ćete postati to što ste postali – ministar kulture u državi koja je odavno objavila rat kulturi i svim procesima raspolaganja kulturnim resursima, kako svojim tako i tuđim. Nemojte da Vas zavaraju pisanja saradnika Politike (uostalom kao ni njihovih kritičara koji ne znaju da ideološki stav ne može biti osiromašen, jer se ne radi o tajnom receptu za spravljanje koka-kole, već o ideološkom stavu) koji nas ubeđuju da su veliki poslovi u kutluri Srbije odavno i uspešno završeni. Jedan od tih poslova je i famozni povraćaj kulturnih dobara koja su se na neki volšeban način našla kod nas, a da pritom nama nikada ranije nisu pripadala. Znam. Formula zvuči čudno, ali trebalo bi da se zamislite nad njom. Vaš prethodnik je sa hrvatskom ministarkom kulture Andreom Zlatar potpisao Protokol o povraćaju kulturnih dobara. Mediji javljaju da je vraćeno „preko 18 hiljada muzejskih predmeta i pokretnih kulturnih dobara“. Objašnjenje za sticaj okolnosti da su se sve te stvari našle u Srbiji pre svega je konstruisano u spasonosnom ključu. Naime, srpska vojska i paravojska su sve te stvari evakuisale, prenele i spasle ih od ratnih razaranja. Takoreći, spasle su ih od njih samih. Akademik Dinko Davidov se nasmrt razboleo kada je čuo da je Protokol potpisan i da je proces vraćanja u toku. Odmah se založio za reciprocitet, ali za one stvari koje su pokradene u NDH. Iz Vašeg (budućeg) ministarstva je tada stiglo saopštenje da nikada nisu pronašli nijedan spisak „evakuisanih“ kulturnih dobara tokom ratova devedesetih. Jasno je da se radilo stihijski i da su se umetnine i knjige deponovale bez ikakvih papira i dokumenata, gde god se stiglo. Neke vredne kolekcije, najverovatnije, nikada neće isploviti na svetlo dana. Na Vama je da ih otkrijete i vratite pravim vlasnicima. Tako bi se, s druge strane, postavilo i pitanje odgovornosti čitavih lanaca stručnjaka i nestručnjaka koji su u tome učestvovali.

To, naravno, nije lak posao, kao što nije lako ni izgovoriti punu istinu o tome da se radilo o bestijalnoj pljački pod patronatom države Srbije, čiji ćete ministar kulture postati upravo Vi. To Vam ni u snu nije moglo pasti na pamet onog časa kada ste prihvatili poziv sa vrha. Naravno, Vi dobro znate da od tog vrha zavisi da li ćete uopšte smeti da o svemu tome razmišljate. Uostalom, ko zna gde se sva ta kulturna dobra nalaze. Odgovor je, međutim, lak i u vezi je sa Vašim prvim poslom koji ćete obaviti svog prvog ministarskog dana. Pozvaćete svoju sekretaricu i zamolićete je da Vam skine sa torenta film Otimači izgubljenog kovčega Stivena Spilberga iz 1981. Pošto ona to neće umeti da uradi, pozvaćete svog novog vozača i od njega ćete ubrzo dobiti taj film (mogli biste tada da razmislite o neadekvatnom uposlenju to dvoje ljudi u skladu sa njihovim sposobnostima, ali Vam to ipak neće pasti na pamet. Stvari ovde jednostavno tako funkcionišu. Nećete ih kvariti.). Na kraju tog filma naći ćete odgovor na pitanje gde se nalaze ukradeni predmeti i knjige. U depoima. Naravno, Srbija nema baš takve specijalizovane hangare kao što ih je Spilberg osmislio, ali mnogo drugih različitih depoa i te kako poseduje. Oko njih je zid ćutanja i poricanja. Odatle može početi jedno istinsko suočavanje sa prošlošću što bi moglo uticati i na dosezanje diskursa istine kada je ta prošlost u pitanju. Potpuno drugačiji od onog koji se može naći u javnoj sferi danas.

Urlih Johanes Šnajder, direktor Univerzitetske biblioteke u Lajpcigu, prošle godine je vratio knjige Gece Kona Narodnoj biblioteci Srbije. Te knjige su jednog dana naprosto izronile iz depoa „Albertine“, čija je uprava iskoristila odličnu priliku kada je srpska književnost bila počasni gost na Lajpciškom međunarodnom sajmu knjiga da bi se dogovorila o vraćanju kulturnih dobara. „Vraćanjem onoga što nam ne pripada pokazujemo da drugačije mislimo i delamo u odnosu na prethodne generacije”, rekao je Šnajder tom prilikom. Setite se tih reči, mogle bi Vam biti od velike pomoći.

Sada je 8 sati i 46 minuta. Vi još uvek spavate. Simbolično. Nadam se ne i doslovno. Uskoro bi mogao da pozvoni Vaš telefon.

Do Vašeg potpunog buđenja,
srdačan pozdrav,
S. I.

Peščanik.net, 20.06.2012.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)