Milan Bandić

Milan Bandić, foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Ipak se nije pojavio!

Što se zaista dogodilo?

Jesu li ga kožnim remenima vezali uz krevet?

Jesu li mu jakim dozama sedativa amputirali volju?

Jesu li u toku noći zavarili gvozdene rešetke na prozore i vrata bolesničke sobe? Pa još i postavili četiri redarstvenika da stražare uz pacijenta?

Nedolazak Milana Bandića na svečano otkrivanje zagrebačkog spomenika Prvome Hrvatskom Predsjedniku Doktoru Franji Tuđmanu, gdje se okupio kompletan državni vrh, bio je centralni događaj rečene ceremonije, vijest takvog intenziteta da je među prisutnima nije komentirao jedino brončani velikan.

Veće uzbuđenje izazvalo bi tek pojavljivanje Milana Bandića na platou ispred Nacionalne i sveučilišne knjižnice, što vjerojatno ni spomenički subjekt ne bi odšutio, svjestan da mu odbjegli bolesnik do kraja otima party: umjesto da budu fokusirani na beatifikaciju i lansiranje tvorca države u vječnost, nazočni bi dužnosnici, građani i gledatelji ispred televizijskih ekrana svu pažnju usmjerili na dilemu hoće li zagrebački gradonačelnik kraj svečanoga čina dočekati živ ili mrtav. U oba bi slučaja pobrao nepodijeljene simpatije publike.

Tome je prethodila drama čijoj su neizvjesnosti pridonosili i liječnički i medijski konziliji. Bandić, koji zbog plućne embolije leži na odjelu intenzivne njege u bolnici na Jordanovcu, obznanjuje kako će usprkos smrtnoj opasnosti ustati iz postelje i prisustvovati otkrivanju spomenika Najvećem Sinu Našeg Naroda. Liječnici i najbliži suradnici svim ga silama odgovaraju i upozoravaju na pogibelj takvoga postupka. Zainteresirana javnost, preko neimenovanih izvora bliskih pacijentu, iz sata u sat prati razvoj rovovske bolničke bitke.

‘Rekao nam je da bi ostao u bolnici da je bilo što drugo, ali da zbog Tuđmana ne smije ostati u krevetu’, javlja jedan bliski suradnik. ‘I liječnici i mi dajemo sve od sebe da ga uvjerimo kako bi time stavio život na kocku, no sumnjam da ćemo ga uspjeti odgovoriti’, javlja drugi bliski suradnik. ‘Doktori ga sigurno neće sami pustiti, jer kod embolije svaka nagla kretnja može uzrokovati odvajanje tromba i ponovno zakomplicirati zdravstveno stanje, pa će gradonačelnik, odluči li riskirati, morati potpisati izjavu da izlazi na vlastitu odgovornost’, javlja treći bliski suradnik…

Analitičari razrađuju moguće scenarije: ako napusti bolnicu na vlastitu odgovornost, ova mu neće osigurati ni prijevoz ni liječničku pratnju do križanja Vukovarske i Ulice Hrvatske bratske zajednice, već će se za to morati pobrinuti sam. Ili će ipak biti napravljen izuzetak, te će ga na svečanost dovesti kolima hitne pomoći? Hoće li za vrijeme ceremonije sjediti u invalidskim kolicima, pokriven toplom dekicom? Ili će se ipak uspraviti uz pomoć štaka, kako bi s nešto više dostojanstva ispratio intoniranje himne? Što ako se tromb pokrene već kod stihova ‘oj junačka zemljo mila’?…

Napokon, zar bi bio prvi put da Milan Bandić žrtvuje zdravlje i biološki opstanak za opću stvar? Postoji li bolje mjesto da se položi život za Hrvatsku od spomenika njenu izumitelju? I što je uopće smrt nego stanica na putu do novog mandata?… A onda je u ponedjeljak u tri popodne nacionalno iščekivanje prekinuto, gradonačelnik se ipak zadržao u hospitaliziranom stanju, njegovi bliski suradnici uvjerili su novinare da ih je Bandić uvjerio da su ga liječnici uvjerili da je rizik prevelik, te je na obred obogotvorenja Prvoga Hrvatskog Predsjednika, umjesto plišanoga mede što mu ga je šefica države poklonila u bolnici, poslao svoju zamjenicu Jelenu Pavičić Vukičević.

To je samo zadnja u nizu spektakularnih inscenacija kojima zagrebački gradonačelnik svoje narušeno zdravlje crpi kao izdašan politički resurs i ulaže u buduću karijeru. Kako vrijeme odmiče, sve veći obim njegova političkog trudbeništva svodi se na kršenje liječničkih preporuka, s tim da nas uhodanim medijskim kanalima ne propušta uputiti u medicinske detalje i obavijestiti o karakteru takvih manevara: naloge i savjete specijalista odvažno sabotira zato jer je žrtva koju mora podnijeti za građane važnija od njegova zdravlja!

Tako je ustanovio institut kontinuiranog pacijenta na vlasti, pružajući nam priliku da, u prikladnoj novinarskoj obradi, bez prestanka promatramo agoniju čovjeka koji se do te mjere ‘ne štedi’ da je spreman umrijeti za nas. Zadnjih su tjedana ekrani bili puni njegovih vižljastih štaka, jer je nakon prijeloma zglobnih kostiju odbio staviti nogu u gips, kako bi mogao primiti orden od Vladimira Putina, položiti lentu na grudi Kraljice Hrvatske i obaviti još tisuću i sedamsto poslova od presudne važnosti za javno dobro, te je – normalna stvar – tromb iz desne potkoljenične vene šiknuo prema gore i uzrokovao plućnu emboliju.

Navada je izgleda dobila na ubrzanju od onoga slavnog moždanog udara što je svojedobno Milanu Bandiću zamalo došao glave, poslije kojeg je pacijent ustvrdio kako ima ‘energije za dva normalna čovjeka’ i kako je, uostalom, u toplicama ‘liječnike pobijedio u košarci’, da bi ga malo zatim renomirani medicinski stručnjaci putem tabloida upozoravali kako je ranojutarnje trčanje u pratnji retrivera i čopora izvjestilaca za čovjeka u njegovu zdravstvenom stanju opasno po život, tim više ako ljubitelj džoginga ima temperaturu.

Kada su mu lani zbog kritičnog suženja srčane arterije ugradili stent, zbog neodložnih je obaveza izašao iz bolnice nepuna dva sata nakon operacije: ‘na užas cjelokupnog osoblja u smjeni’, kako je medijima s diskretnim ponosom dojavila gradonačelnikova služba za odnose s javnošću. Operacija bruha, pak, slijedila je nakon proslave Prvoga maja i revnoga služenja građanima: ‘Dobio sam kilu dižući lonac graha od osamdeset kila.’ Dogodine će, obećao je, u lonac s grahom ubaciti i kobasice! Godinu ranije je, opet, operirao sinuse, no budući da nije poštovao liječničku preporuku o mirovanju, situacija u nosnoj šupljini se dramatično izvitoperila, pa je morao otići na još jedan zahvat.

Ukratko: Milan se Bandić raspada pred našim očima, a ustreptala nacija nagađa koji će od organa zagrebačke izvršne vlasti sljedeći otkazati poslušnost. Odavno je već uvriježeno pravilo da jutarnji radio program u glavnome gradu Hrvatske započinje vremenskom prognozom, izvještajem o stanju na cestama i čitanjem zdravstvenog biltena gradonačelnika, čovjeka koji kači na rever nove i nove bolesti kao odlikovanja, s neskrivenom ambicijom da se doslovno ubije ‘od posla’. Delam, dakle propadam!

Kraj radnoga dana, kako nas iscrpno izvještavaju PR-aktivisti gradske uprave, Milan Bandić dočekuje poput Brucea Willisa prije odjavne špice bilo koje od epizoda iz serijala ‘Die Hard’: polomljen, izranjavan, ruiniran, ovlašno zakrpan, ali s hrpom mrtvih neprijatelja što ih je ostavio iza sebe i stoičkom voljom da sve buduće protivnike pošalje u pakao.

Već duže vrijeme gradonačelnikov je politički identitet u rukama saniteta, tako da se uhodala neka vrsta ambulantnog marketinga, s hitnom medicinskom službom koja ulaže sve svoje ekspertne sposobnosti u podizanje raspoloženja birača. A ispod tog senzacionalnog mučeništva, dakako, buja vitalna smjesa korupcije, autoritarne moći i populističke banalnosti, agresivna tvorba koja ne ostavlja mjesta sumnji da je medijski potencirana samodestruktivnost Milana Bandića, uključujući impozantnu kolekciju privatnih dijagnoza, tek simptom bolesnoga društva. Ona je samo izoštrena refleksija političkoga sustava za čiji bi oporavak jedina suvisla terapija bila eutanazija.

To, naravno, ne znači da zagrebačkom gradonačelniku po pitanju tekuće embolije ne treba držati palčeve. Zaželimo mu što skorije ozdravljenje, da može još dugo umirati za nas.

Novosti, 15.12.2018.

Peščanik.net, 18.12.2018.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen je u Sarajevu 1960. Osnovnu i srednju školu završio je u Splitu, a u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB, na čijim se stranama vide zameci potonjeg “Ferala”, Ivančić 1984. dobija nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Urednik je i jedan od osnivača nedeljnika “Feral Tribune”. U biblioteci “Feral Tribune” objavio je “Bilježnicu Robija K.” (četiri izdanja: 1994, 1996, 1997. i 2001), i studiju “Točka na U” (dva izdanja: 1998, 2000). Izabrane novinske tekstove objavio je 2003. u dve knjige, i to oglede o tuđmanizmu pod naslovom “Lomača za protuhrvatski blud”, a oglede o posttuđmanizmu pod naslovom “Šamaranje vjetra”. Prvi roman “Vita activa” objavio je 2005. Od 2005. “Fabrika knjiga” objavila je sledeće Ivančićeve knjige: “Robi K.” (2006), u dva toma; a onda i “Robi K. Treći juriš!” (2011); zbirke ogleda “Animal Croatica” (2007), “Zašto ne pišem i drugi eseji” (2010), “Jugoslavija živi vječno” (2011) i “Sviranje srednjem kursu” (2015, u saradnji sa “Peščanikom”); romane “Vita activa” (2005, drugo izdanje ) i “Planinski zrak” (2009), te zbirku priča “Radnici i seljaci” (2014, u saradnji sa “Peščanikom”). Godine 2018. Fabrika knjiga u pet svezaka objavljuje “Robi K. 1984-2018” (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom). Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)