Slavlja sinoć nije falilo. Negdje prije ponoći pobjednički šampanjac orosio je prve redove slavljenika iz Đukanovićeve DPS-SDP-LP koalicije. Dvije ulice dalje, u zgradi Maksima gdje stoluje Lekićev Demokratski front, prolomio se aplauz zadovoljstva. U prostorijama Pajovićeve Pozitivne opet slavlje, baš kao i u štabu Husovićeve Bošnjačke stranke…

Osim iskreno tužnog Srđana Milića, svi ostali lideri parlamentarnih stranaka bili su, na kraju izbornog dana, euforični, nekako svi – pobjednički raspoloženi.

U času kada nastaje ovaj tekst (ponedjeljak, rano izjutra) još nije izvjesno da li će DPS-SDP-LP koalicija osvojiti 40-ti mandat; nakon prebrojanih 94 odsto glasova odlučuje nekih stotinak, dvjesta glasova. Kako god bude, ne mijenja suštinu stvari. Glavni pobjednik oktobarskih izbora se zna: osvajajući 39 mandata vladajuća koalicija Mila Đukanovića ima realne šanse da, nakon dogovora sa koalicionim partnerima iz dosadašnje vlade (Bošnjačka stranka i Hrvatska građanska inicijativa) formira novu vladu koja će imati apsolutnu podršku u parlamentu.

Deveti parlamentarni izbori od uvođenja višestranačja u Crnu Goru, treći u nezavisnoj državi, završeni su kao i svi raniji: pobjedom partije ili koalicije koju predvodi Milo Đukanović.

Devet od devet – takav niz nije zabilježen u Evropi. Ne samo to. Na ovim izborima crnogorskoj vlasti je uspjelo što nije nikom u susjedstvu pa i u Evropi – da vladajuća koalicija u jeku ekonomske krize ostane ubjedljivo najjača politička snaga. Svuda u regionu vlast je na izborima plaćala ceh pogoršanja životnog standarda: u Hrvatskoj je HDZ Jadranke Kosor doživio havariju, baš kao što je Demokratska stranka Borisa Tadića morala da se suoči sa ignorisanjem građana kroz akciju “belih listića”. Čak je i ratoborni Milorad Dodik, samozvani zaštitnik srpstva u Bosni, doživio da mu sunarodnici okrenu leđa.

U poređenju sa dešavanjima u okruženju, izborne brojke od sinoć idu na ruku vladajućoj koaliciji. U prvim analizama nakon izbora izdvaja se jedan zanimljiv podatak: vladajuća koalicija, uključujući i dosadašnje koalicione partnere BS i HGI – osvojila je na ovim izborima 180.000 glasova, dvadeset hiljada više nego prije tri i po godine, kada su imali podršku 168.000 građana! Zanimljivo, DPS, SDP i LP su – kako pokazuju brojke – osvojili impresivnih 164.000 glasova, sve to bez dodatnih birača Bošnjaka i Hrvata.

Ipak, u konačnom mjerenju rezultata vladajuća stranka ne može da sakrije neke ožiljke na licu izborne pobjede.

U poređenju sa prošlim izborima, Đukanovićeva koalicija – iako je osvojila više glasova no ranije – ima koji procenat glasova manje jer je odziv na ovim izborima bio značajno veći (izlaznost oko 70 odsto u odnosu na 66 odsto iz 2009).

U psihološkoj ravni za vladajuću elitu je najteže što ovog puta nijesu dosegli do apsolutne većine u parlamentu: sa 39 osvojenih mandata trebaće im podrška partija manjinskih etničkih zajednica. Naravno, Đukanovićeva i Krivokapićeva ekipa jedina su politička snaga koja može ponuditi BS i HGI dio kolača vlasti, ali će ovog puta taj aranžman mnogo skuplje koštati DPS-SDP-LP koaliciju. Rafet Husović i Suljo Mustafić mogu ponosno da kažu kako su ih ovi izbori promovisali u ključne političke predstavnike Bošnjaka u Crnoj Gori. A to ima svoju cijenu: do sada su u Bošnjakoj stranci bili zadovljni što su dobijali jedno ministarsko mjesto, sada će ljestvica koalicione saradnje biti postavljena mnogo više.

Istini za volju, DPS-u ovo nije prvi put da se suočava sa gubitkom apsolutne vlasti: 2001. godine su bili na teškom iskušenju, ali su uspjeli – zahvaljujući mijenama unutar stranke – da koriguju politiku.

Sada će morati da ponavljaju istoriju, da se mijenjaju da ih ne bi promijenili silom. Preciznije rečeno, ako želi da opstane na vrhu Đukanović mora brzo da nešto mijenja u vrhu koalicije; da napravi kadrovske rokade ali – što je važnije – i da utiče na mijenjanje ustaljenih, loših navika ljudi iz koalicije. Pad rejtinga vladajuće koalicije u Nikšiću je oštra, za samog Đukanovića bolna, ali vrlo jasna opomena: ni harizma lidera DPS-a, ni državna mašinerija, niti partijski koordinator Igor Lukšić – nijesu mogli da prikriju loš rad partije ili lokalnih moćnika na terenu. Neispunjena obećanja, nezavršeni poslovi, nesposobna uprava – to je siguran put u gubitak vlasti.

Je li onda „nikšićki slučaj“ dovoljan razlog da se zaključi – kao što je to brzopotezno učinio Miodrag Lekić – da su ovi izbori „početak kraja vladavine DPS-a“? U prvom, euforičnom, nastupu Lekić je čak obznanio da će Demokratski front uskoro krenuti u formiranje „vlade narodnog jedinstva“…

Kad splasnu strasti lider Demokratskog fronta sudariće se sa realnošću: Demokratski front jeste postao najjača opoziciona snaga, ali Lekićeva koalicija ipak ima – duplo manje glasača i mandata od Đukanovićeve koalicije! Drugim riječima: sa 20 osvojenih mandata priča o formiranju nove vlade (potrebna podrška 41-og poslanika) ostaje samo san izborne noći.

U stvari, najveće dostignuće Demokratskog fronta jeste osvajanje pozicije glavne opozicione snage: prije tri godine SNP je bio ubjedljivo najjači sa 17 procenata podrške, Nova sa 9,3 i PzP sa 5,9 odsto su mu gledali u leđa. Pri tom, ni Andrija Mandić ni Nebojša Medojević nijesu bili načisto kojim putem da krenu dalje.

Ispostavilo se da je Demokratski front bio i za njih spasonosno rješenje. Od sinoć je odnos snaga u opoziciji potpuno promijenjen: Milićeva stranka se prepolovila, sa nekih 11 odsto podrške osvojila je tek devet mandata. Nasuprot njima, Demokratski front je dragovoljno u svoje okrilje prihvatio sve one esenpeovce koje su za sobom povukli Predrag Bulatović i Milan Knežević i dosegao dvadeset procenata podrške. To je bilo klasično prelivanje snage: nema sinergije, visina izbornog leta Demokratskog fronta proporcionalno je jednaka dubini pada SNP-a.

Srđan Milić nije krio razočaranje izbornim rezultatom stranke koju je predvodio: SNP je platio veliku cijenu što nije htio odigrati po taktu opozicionih kolega iz Demokratskog fronta.

Ali, lider partije snosi najveću odgovornost za pad partijskog rejtinga. Umjesto da se odlučno obračuna sa pobunjenicima u stranci, Milić je vodio neku čudnu igru partijskog Gandija koji se trudi da izbjegava sukobe. Pokušavajući da se odbrani od „šaptačkih podmetačina“ bivših kolega o mogućoj Milićevoj saradnji sa Đukanovićevom vlašću, lider SNP-a je kampanju vodio uz jak srpski naboj, insistirajući na nacionalnom obilježju stranačke politike. Tako je u mjesec dana kampanje polomio sve one ranije slike o građanskom imidžu Socijalističke narodne partije. Uloga gubitnika bila je prirodna posljedica pogrešnih odluka Srđana Milića i vrha SNP-a.

Kao što je uloga pobjednika prirodno pripala Darku Pajoviću i njegovoj Pozitivnoj Crnoj Gori. Prije šest mjeseci nijesu postojali ni kao partija, a ovog su oktobra dobili podršku više od 30 hiljada birača (!) i sedam poslaničkih mjesta.

Pajović i njegova ekipa iskoristili su ono što su pokazivala istraživanja javnog mnjenja – da je nekih 15 odsto suverenističkih glasača razočarano potezima Đukanovićeve koalicije, da ne mogu više da tolerišu „mangupe na vlasti“ i da bi rado dali glas nekim novim, crnogorski orijentisanim, ljudima koji imaju viziju. Pozitivna Crna Gore je najveća politička novina tek okončanih izbora.

Uz stabinu finansijsku podršku donatora i prijatelja stranke osmislili su zahtjevnu i skupu kampanju. Uz značajnu pomoć dijela medijske imperije (od 21. septembra do 14. oktobra niti jedan negativno konotiran tekst u tiražnim dnevnim listovima “Vijestima” i “Danu”) Pajović i ekipa su – balansiranim stranačkim nastupima i uglađenom retorikom – uspjeli da suverenistički nastrojene glasače uvjere da su baš oni alternativa koja neće sklapati neprincipijelne dilove, naročito ne one protiv interesa crnogorske države ili crnogorskog identiteta. Takva strategija donijela im je lagodnu poziciju jake i nezavisne opozicione strane u crnogorskom parlamentu.

Lakše je osvajati nego održati osvojeno. Pravi, politički i etički, test za Pozitivnu uslijediće uskoro, već prilikom pregovora o lokalnoj koaliciji u Nikšiću: na tom primjeru će se vidjeti da li je Pajović istinu zborio kada je obećavao da neće praviti neprincipijelne koalicije, ni sa vlašću, ali ni sa opozicijom.

Kada su se čelnici vladajuće koalicije pojavili, negdje oko ponoći, da proslave izborni rezultat, pokazalo se ko je glavni, presudni, adut aktuelne vlasti.

„Milo, mi te volimo“, skandirali su uzbuđeno aktivisti DPS-a i simpatizeri vladajuće koalicije. Možda je u svemu tome bile neke suvišne, sladunjave patetike; moguće da su to i pojavni oblici političkog kulta ličnosti. Jedno je izvjesno, skandiranje nosiocu koalicione liste je bila prirodna posljedica izborne kampanje. Predvodeći vladajući tim Đukanović je na svojim plećima iznio čitavu kampanju, na sebe je preuzeo i udarce opozicije, ali je i vladajuće koalicije obojio ličnim pečatom. U stvari, kampanja je pokazala da je lider DPS-a presudan faktor uspjeha: bez Đukanovića, sinoć osvojenih 39 mandata bili bi nedostižan rezultat za vladajuću koaliciju.

To je, svakako i jedna od ključnih poruka parlamentarnih izbora 2012. godine: na dosadašnji način DPS i koalicioni partneri više neće moći da računaju na apsolutnu vlast. Ne samo da je vladajućoj koaliciji neophodno da mijenja način vladavine i da se oslobađa nesposobnih ljudi, već će morati da angažuje sve potencijele. Drugim riječima: Đukanović mora da razmisli – može li više da iz sjenke drži stvari pod kontrolom, kao “udaljeni” predsjednik partije. Ili će ga državni problemi – ali i opozicija koja je počela da diše za vratom vlasti – natjerati da se vrati na neku od ključnih državnih funkcija? Iako se dio moći uvijek seli za Đukanovićem, pozicija stranačkog prvaka – to su pokazale i prošle tri godine – umnogome limitira Đukanovićev uticaj na rad izvršne vlasti.

“Za ljubav Pozitivne, možda se i vratim na mjesto premijera”, rekao je Đukanović, šeretski podbadajući opozicione protivnike tokom izborne kampanje. Ko zna, nakon ograničene pobjede na nedjeljnim izborima, a u iščekivanju osjetljivih stranačkih pregovora o novoj vladi, možda u toj šali ima više istine. I više nego što je i Đukanović pomišljao koji dan prije 14. oktobra.

Analitika, 15.10.2012.

Peščanik.net, 17.10.2012.