„Ovakve se krize ne seća ni Krkobabić“. To je možda tačno, ali ne zato što gore krize od ove nije bilo. Ona od 1991. do 1994. je bila daleko gora, bar do sada (hiperinflacija, ogroman pad proizvodnje, bankrotstvo bankarskog sistema, moratorijum na strana dugovanja, sankcije). Ako slabo pamti najstariji član vlade, nije jasno zašto je pamćenje otkazalo mlađima.

Nismo čuli upozorenja ni kod kuće niti u inostranstvu „od svih tih eksperata“, kaže predsednik države. Ne mogu nikako da shvatim čemu služi ta, recimo tako, arogancija? Najpre, to se ne očekuje od nekoga ko obavlja javnu funakciju, a potom, to nije tačno. Zapravo, možda je tačno da nisu čuli, ali to je zato što nisu slušali. Ali ne zato što niko nije govorio i upozoravao. I u Srbiji i u svetu i o Srbiji i o svetu.

No, sećanje nije toliko važno u ovoj stvari. Mnogo je važnije pitanje zašto vlada nije očekivala i upozoravala? Jer za to nije uopšte potrebno da pamti. Dovoljno je bilo postaviti pitanje šta ako poskupe krediti ili ih naprosto ne bude? A bilo je razloga da se to pitanje postavi. Ostavimo po strani domaće ekonomiste koji su to pitanje postavljali, jer ko njih sluša? Mnogi strani ekonomisti, među njima i MMF, nisu samo upozoravali već su i računali kako bi izgledalo prilagođavanje privrede na smanjenu ponudu stranih finansijskih sredstava. Predviđanja su bila da će se morati činiti upravo ono što se sada mora činiti: mora da se smanji potrošnja.

Zašto je uopšte trebalo postavljati to pitanje? Zato što je deficit na tekućem računu bilansa plaćanja bio sve veći i rast stranog duga je bio neodrživ. Šta znači neodrživ? Znači da raste brže od bruto domaćeg proizvoda kojeg strani dug, na kraju krajeva, tereti. Što znači da se u nekom času više neće moći finansirati. A taj čas može da dođe i pre nego što tekuća kretanja sugerišu, ukoliko se  povećaju kamate, dakle poskupi dug, ili depresira dinar, dakle smanji BDP u stranom novcu.

Pravo pitanje, znači, nije zašto Tadić i vlada nisu slušali „eksperte“, već zašto nisu videli da je stabilnost privrede neodrživa? Ima nekog smisla da predsednik države, koji inače i nema nikakve ingerencije u oblasti privrede, pa ne mora da se time bavi, što ne znači da ne bi trebalo da čita i sluša, dakle ima smisla da on pita vladu, a ne „eksperte“ kada ih već ne ceni, zašto mu nije rekla? Šta je odgovor? Da je vladu izdalo pamćenje.

Dobro, ali šta je sa očekivanjima? Jer kod ove stvari sa održivošću platnog bilansa nije važno pamćenje, nego su važna očekivanja. Nije se valjda očekivalo da bi se sa takvim kretanjima u spoljnoj razmeni moglo nastaviti u nedogled? Kao što se nije moglo očekivati da će kurs dinara da bude stabilan ili čak da jača nezavisno od toga što obaveze prema inostranstvu rastu mnogo brže nego što raste sposobnost da se one izvršavaju, kakogod da se ta sposobnost odredi. Dakle, moralo se očekivati da će dinar depresirati, da će kamatne stope nastaviti da rastu, da će iz oba ta razloga značajno porasti obaveze po stranim dugovima, što je sve trebalo da kaže centralna banka, i da će morati značajno da se smanji potrošnja, lična i javna, kako bi se te povećane obaveze izvršavale, o čemu je trebalo da obavesti ministarstvo finansija. A to sve zajedno znači da će se morati ući u recesiju.

Ono što se može prigovoriti „ekspertima“ jeste očekivanje da sve to oni na vlasti vide. Očekivalo se da će posle pobede na izborima u maju 2008. vlada značajno smanjiti javnu potrošnju, reformisati javni sektor i iz osnova korigovati čitavu privrednu politiku. Jer se zbog toga održavaju izbori: da se dobije mandat da se obezbedi stabilnost i rast privrede. (Naravno i sve ono što se obećavalo u vezi sa Evropskom unijom, ali o tome ovde sada nije reč.) Umesto toga je dodatno povećana javna potrošnja, mada su, ne mogu da ne podsetim, eksperti upozoravali. No, očekivanja su bila da dolazi vreme socijalne pravde i boljeg života za sve.

Ta očekivanja su bila nerealna, a obećanja neostvariva. Ono čemu se srpske vlasti nadaju u ovom času jeste da se niko ne seća ni da je privreda bila destabilizovana, ni da su mere vlade, posebno kod rebalansa budžeta posle izbora, podstakle inflaciju, ali ni da je obećavana socijalna pravda. Od javnosti se zahteva da sve to zaboravi, kao što su političari zaboravili šta se događalo devedesetih godina prošloga veka, a mogli su i da se prisete krize sa početka osamdesetih godina, pa se dakle sada od javnosti traži da prilagodi očekivanja veoma pogoršanim uslovima. Sve bi to bilo sasvim neuverljivo da do krize nije došlo usled rasula u svetskim finansijama. Samo ta činjenica donekle održava političku stabilnost.

Ali, taj uzrok je došao i prošao. Ne može se očekivati da se sve objasni nezapamćenom krizom i zaboravom izbornih obećanja. Jer sve posledice koje sada nastaju ili se mogu očekivati moraju se pripisati merama koje preduzimaju domaće vlasti. A one su takve da se neverovatnom brzinom urušava poverenje u sposobnost svih ljudi na vlasti. Gubitak pamćenja može da pomogne samo donekle, posle je potrebno suočiti se sa neispunjenim očekivanjima ili sa rastućim razočarenjem.

Šta javnost može da očekuje? Jedno je da ove vlasti nisu dorasle problemima sa kojima se suočavaju. Drugo je da nema očigledne zamene. Tako je bilo, ako neko želi da prizove u pomoć sećanje, sa svakom privrednom krizom već tridesetak godina.

 
Peščanik.net, 01.04.2009. 


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija