Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Kada je Zoran Đinđić kao premijer posetio Rudarsko-topioničarski basen „Bor“ rekao je radnicima da za njih ima dve vesti: jednu dobru i jednu lošu. Loša je, počeo je Đinđić po običaju gutanjem „žabe“, da u RTB-u više nema bakra, a dobra da ni 99 odsto sveta nema bakar. Poruka je – ne zalazeći ovde u konkretne detalje – bila jasna: ako neko preduzeće stalno radi sa gubitkom, onda nema nikakvog opravdanja da ono postoji. To je osnovno načelo u ekonomiji i ako se ono ne poštuje, onda se i dešava da vam stalno iskaču neki skriveni dugovi, nepredviđeni troškovi i drugi „kosturi iz ormara“.

Kao što je ovih dana iskočio jedan u vidu presude međunarodne arbitraže iz Ženeve da Srbija, zbog nepoštovanja obaveza koje je (na osnovu ugovora zaključenog 1996) imao RTB Bor, grčkoj kompaniji „Mitilineos“ mora da isplati 40 (ili 30 – kako, prema pisanju „Politike“, tvrdi advokatska kancelarija Karanović-Nikolić, zastupnik naše države u tom sporu – svejedno) miliona evra.

Ova odluka je izazvala prilično uzbuđenje u domaćoj javnosti, koje se, međutim, uglavnom svelo na zgražavanje i jadikovanje. Nekako se nije ulazilo u koren problema, manje-više je pažnja koncentrisana na opisivanje situacije. Elem, prema raspoloživim informacijama, problem je prvi put nastao još za vreme Miloševića, 2000. godine, kada je, umesto da se ispune obaveze prema Grcima, novac dobijen prodajom bakra iskorišćen za isplatu plata radnicima. Posle toga je Đinđićeva vlada sve uredno plaćala – što je ovog verovatno i nateralo da zaposlenima kaže to što im je rekao.

Prelomni trenutak nastaje 2004, za vreme čuvenog legaliste Vojislava Koštunice. Tada je, naime, RTB „Bor“ (na osnovu zakona kojim se preduzećima u državnom vlasništvu zabranjuje da plaćaju ranije obaveze bez prethodnog odobrenja vlade) počeo da „redovno ne ispunjava“ obaveze prema „Mitilineosu“, tj. prestao je sa uplatama u novcu i/li metalu. Onda su i sve kasnije vlade nastavile sa tom „politikom“, pa i ova sadašnja – iako ministar privrede Goran Knežević, u standardnom naprednjačkom maniru, za sve što se danas dešava u Srbiji pokušava da okrivi bivšu vlast – jer je izmenama Zakona o privatizaciji u decembru 2012. ponovo ozakonila dotadašnju praksu.

U stvari, i u tome je poenta, sve te vlade od 2004. ponavljale su ono što je uradila „bivša vlast“ 2000. godine. Brinule su o radničkim platama. I tome su pretpostavljale sve druge obaveze. Ne prezajući – valjda je to u skladu sa njihovim shvatanjem „suvereniteta“ – ni od (državnog) nasilja, uvijenog u celofan zakona doduše. To, razume se, nije važilo samo za „Bor“, nego i za stotine drugih državnih i (verovali ili ne) društvenih, tj. preduzeća u restrukturiranju, koje niko nije hteo da kupi, a sama nisu mogla da opstanu, pa ih je država dotacijama održavala u životu. Tačnije, održavala je „u životu“ radnike (pošto su preduzeća praktično bila mrtva) dajući im plate iako nisu ništa radili. To je bio socijalizam na kvadrat.

Zato se sad i radnici „Goše“ bune. Ako 5.000, ili 50.000, a možda i svih 500.000 radnika može da dobija plate a da ih ne zaradi, zašto ne bi moglo i njih 500? I, naravno, zna se ko može da im ih da.

Takav režim zakonito završava u diktaturi.

Peščanik.net, 01.09.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)