Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Sve je krenulo nabolje otkako je Srbiju posetio kineski predsednik Si Đinping. U nedelju popodne, policija je nenajavljeno zatvorila autoput od Smedereva do Surčina. Ko se slučajno zatekao na toj ruti, bio je prinuđen da čeka ili da traži alternativne pravce. Radio stanice nisu detektovale ovaj zastoj; umesto toga mogle su se čuti vesti o novom istorijskom događaju koji će uslediti za manje od dvadeset i četiri časa. Uveliko je bila u toku kampanja za najnoviji kvantni skok mandatara Vučića u smeru regionalne saradnje i nagomilanih problema u odnosu sa Hrvatskom. Pripremao se susret između hrvatske predsednice Kolinde Grabar Kitarović i tehničkog premijera Aleksandra Vučića, i to na graničnom prelazu Bogojevo–Erdut, tačno u podne, na mostu preko Dunava. Nije bilo sumnje da se radi o istorijskom događaju, te o gestu koji će otvoriti još jednu „novu stranicu“ u zahladnelim odnosima suseda. Mediji u Srbiji nisu žalili prostora u pripremi ovog događaja, koji je imao sve predispozicije za stvarni pomak i samo jednu pukotinu za sumnju da se radi o još jednoj marketinškoj izvedbi za strano tržište. Naime, format susreta predsednice Hrvatske i tehničkog premijera Srbije, obećavao je sve samo ne odluku da se problemi zaista i reše. A tih problema nije malo. Odlično je to pobrojano u deklaraciji lepih želja, koja je odmah skenirana i plasirana srpskoj javnosti kao sveta tablica kojom će se urediti odnosi između Hrvatske i Srbije. Na tom papiru, tiskanom na ćirilici, gde se kaže da postoji još jedan takav, ali na hrvatskom jeziku, štampan na latinici, kao da je u pitanju dvojezična ploča, pobrojane su sve stvari koje će Kitarović–Vučić rešiti, počev od 20. juna tekuće godine.

Deklaracija ima ukupno šest tačaka od kojih je pitanje nestalih u ratovima devedesetih na niskom četvrtom mestu. Posle te tačke dolazi međudržavna samosvest o migrantskoj krizi i izazovima terorizma koji se mogu rešiti samo unutar EU. Na kraju stoji rešenost obe države da učestvuju u prekograničnim EU projektima. Sasvim logično, jer kada se reše pitanja prava manjina iz prve stavke, odrede sporne granične linije iz druge i konačno ubrza primena Sporazuma o sukcesiji (2001) iz treće stavke, ne preostaje ništa drugo do da se rade unosni EU projekti. Dobijanje sredstava za takve projekte moguće je tek kada se reši tih nekoliko pobrojanih problema. Da sve ovo ne bi bilo tek puko paradiranje neočekivane dobre volje, režija istorijskog susreta Vučić– Kitarović predvidela je nekoliko scena: snimanje u obe države (Dalj–Erdut–Bogojevo–Subotica), kostimirani folklorni protokoli ukrštanja etničkih kultura (Spomen kuća Milutina Milankovića u Dalju, Dom kulture „Matija Gubec“ kod Subotice), kao i unakrsni intervjui koji su podrazumevali razmatranje gorućih tačaka u međususedskim odnosima. Akcenat je bio na važnosti samog susreta i na rešenosti da se otklone prepreke na putu. Mandatar Vučić je u intervjuu za HRT rekao da bi bilo bolje kada bismo češće „razmenjivali cipele“. Ova trapava metafora podrazumevala je neophodnost promene tačke gledišta u politici, što je sam Vučić demonstrirao kada je na pitanje hrvatskog novinara o pređenom ratnom putu odgovorio sledeće: „Ako ste mislili to oko Hrvatske da me pitate za nekakav ratni put, ja tad nisam imao ratni nego politički put. Išao sam i govorio ono što sam mislio u tom trenutku. Da li je uvek sve bilo najispravnije? To ne mogu da vam tvrdim ali sam bio uz svoj narod”. Dakle, u prevodu ovo bi trebalo da znači da je prošlo već previše vremena od tada tako da se mandatar i ne seća baš najbolje tih dana. Uglavnom, nije on vodio politiku nego je to činio narod, dok ga je on sledio u svojim vekovnim težnjama. A govorio je sve i svašta, vrag će ga znati. Ovo bi svakako bilo simpatično s njegove strane da se upravo iza ovakvog zamagljivanja lične i ratne prošlosti Srbije ne krije nerešenost istog Aleksandra Vučića i administracije koju vodi da se pozabavi najvažnijom stavkom u Deklaraciji o unapređenju odnosa, tj. stavkom o pronalaženju nestalih lica i suočavanju sa odgovornošću za ratna pustošenja u susednoj Hrvatskoj. Dolazak mandatara Vučića u Erdut, gde je bilo uporište paramilitarne vojske Srbije tokom ranih devedesetih, međutim, nije izazvalo ni najmanju senku na njegovom licu. Poneo je buket cveća u susret predsednici Grabar Kitarović kao da zaista ide samo na otkrivanje biste Milankoviću.

Vest o susretu Vučić–Kitarović bila je broj jedan u Srbiji, dok je u hrvatskim medijima bila tek na trećoj ili četvrtoj strani. Politička javnost Hrvatske, u danima nakon pada Vlade, s pravom se zapitala šta to predsednica Kitarović i mandatar Vučić rade na mostu kod Erduta. To međutim nije zbunilo analitičare u Srbiji da o ovom susretu progovore kao o istorijskom, tj. onako kako je režija to i projektovala. Možda je najsmešnija izjava u beogradskoj javnosti bila ona koju je dala Aleksandra Joksimović, predsednica Centra za spoljnu politiku, koja je ovaj događaj ocenila kao “veliki pomak unapred u odnosima Zagreba i Beograda”, dodavši, razume se, “da je Srbija ovim pokazala zrelost da se suoči s prošlošću za šta joj je potrebna regionalna dobronamernost kako bi joj se osigurao viši međunarodni rejting”. Stoga je Vučić pokušao da u interregnum između dve hrvatske Vlade, u laganoj letnjoj šetnji sa predsednicom Grabar Kitarović podigne svoj rejting, bez ozbiljnog unapređenja standarda kada su u pitanju manjine, ali i rešavanja ključnih pitanja iz prošlosti. Uostalom, proces suočavanja s prošlošću, potraga za nestalim licima, kao i kažnjavanje ratnih zločinaca je konačno prekinuto sa dolaskom Vučića i Nikolića na vlast. Sada se o tome priča samo u prošlom vremenu, a u ovakvim deklaracijama se pominje tek kao ukras koji bi trebalo da upotpuni lažnu sliku o državi koja pretenduje na civilizovanost i humanost.

Peščanik.net, 22.06.2016.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)