Reklama za Hotel Beograd
Foto: Predrag Trokicić

Dodikove pretnje da će kazniti žitelje Banjaluke što su netom na izborima za gradonačelnika „pogrešno“ glasali za Stanivukovića umesto za njegovog kandidata pokazale su se kao ishitrene. Kako sada stvari stoje, ispostavlja se da su Banjalučani birali prema krilatici: i posle Dodika – Dodik. Najgore što bi Dodiku moglo da se dogodi u Banjaluci pod Stanivukovićem jeste da postane – počasni građanin tog grada.

Nije časa časio Stanivuković da umiri uznemirene Dodikove pristalice. Kao na traci ređao je jednu za drugom idiotske izjave, a bez ikakve prave političke potrebe. U Srebrenici nije bilo genocida, rekao je i bez imalo mozga objasnio da se tamo jeste dogodio strašni zločin ali da nije bilo namere da se istrebe članovi druge etničke grupe. U opis zločina nije se upustio; da jeste, morao bi da odgovori – šta je bila namera?

Na to je nadovezao i sledeći svoj neuki sud, još jedan u nizu široko uvreženih obrazaca poricanja zločina s obe strane Drine: ne priznaje on, kaže, presude iz Haga Karadžiću i Mladiću. Iz toga jasno sledi izvod da Stanivuković ne misli iskreno da su masovna ubijanja u Srebrenici uopšte i bila zločin. Jer da jesu, što on tobože tvrdi, šta je onda sporno u tome da se za taj, kako Stanivuković sam kaže, strašni zločin osude predsednik RS, odnosno komandant njenih oružanih snaga?

Svoj stav da nam drugi i drugačiji ni po čemu nisu ravni, Stanivuković je zacementirao obećanjem: dok je on na čelu Banjaluke, neće njenim ulicama hodati povorka pedera i lezbejki. Dobro, nije to rekao tim rečima, ali je baš tako mislio kada je upotrebio sintagmu „gej parada“. Onda je, u dodikovskom stilu, još i zapretio – hajde da vidim ko će to da organizuje u Banjaluci za mog mandata.

Konačno, za Stanivukovića, kao za Dodika, Srbija je majka, a Kosovo i dalje deo Srbije. (Da li se to Stanivuković slepo baca u Vučićev zagrljaj, iz koga bi da istisne ionako preglomaznog Dodika?)

Tako se Stanivuković pokazuje kao Dodik 2.0. Ta nova verzija se od stare razlikuje samo po obećanju – ja neću da kradem. I još – obračunaću se sa lopovima. I još – ukinuću korupciju. A sve to pod krovom, kako Stanivuković kaže, „ekonomskog patriotizma“. Da se u „patriotsku ekonomiju“ zaista razume, Stanivuković nam nije ostavio prostor da sumnjamo. Sve što zahteva ovdašnja patriotska ekonomija on je odmah izneo na sto – poricanje genocida, mržnja prema Hagu i pederima, ljubav prema Kosovu.

Objašnjavati Stanivukoviću da osuda za genocid nije pripisivanje bilo kakve karakterne crte čitavom jednom narodu, jer narodi takve crte po prirodi stvari ne mogu ni imati, a i da mogu, to sa osudom ne bi imalo nikakve veze – zaludan je posao, jer njega to nimalo ne zanima. On je čovek „ekonomista“ (čitaj: kalkulant, patriotski ili politički svejedno) i vodi se interesom. Kada je trebalo pobediti Dodika, on se bez oklevanja popeo na ramena ozlojeđenih žitelja Banjaluke okupljenih oko pokreta Pravda za Davida. Jednom kada je pobedio, „ekonomija“ je u prvi plan gurnula druge interese, a pravdu (za Davida) potisnula u stranu.

S ove strane Drine, gledali smo, sada već odavno, slično grabljenje vlasti. Bilo je to 2012, kada je „ekonomija“ (kalkulantstvo dakle) naložila temu korupcije. Evo nas u 2020, pod pritiskom korone, udavljenih korupcijom. Jer, to je zaista stvar „ekonomije“, pogotovo patriotske: ako tvrdite da je sistem u redu, a problem je samo korupcija, kao što to radi Stanivuković (a pre njega, davno, Vučić), onda vam „ekonomija“ kaže ne da će sve ostati po starom, nego da će biti još mnogo gore, jer korupcija nije stvar karaktera, nego upravo sistema.

Možda Stanivuković još može da uči, možda za njega ima nade – kako se to kaže u dobronamernom komentaru na portalu Buka, koji je zajedno sa pokretom Pravda za Davida ako ne baš izneo Stanivukovićevu kampanju, a onda joj sigurno dao neophodni kredibilitet – da shvati da diskriminacija, selektivna distribucija pravde, što on ogoljeno demonstrira u svojim prvim javnim nastupima, jesu sistemska osnova i ujedno fasada za korupciju te da će, sve i ako mu je karakter drugačiji, on biti korumpiran tim sistemom. Ali, to se tiče Stanivukovića i Banjalučana.

Za nas je čitava ta stvar poučna iz jednog očiglednog razloga: političke kampanje protiv tekućeg režima u Srbiji koje počinju i završavaju korupcijom i svode se samo na korupciju naprosto nisu dovoljne i ne obećavaju promenu. Sistem je nakrivo nasađen (diskriminatorski nastrojen) i mora da se menja. Kao Vučić, i korupcija je simptom a ne uzrok bolesti. Uzroci su dakle sistemski i moraju se kao takvi identifikovati uprkos tome što su simptomi tako upečatljivi i zapravo poražavajući.

Peščanik.net, 01.12.2020.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)