Postoji greška u promatranju i tumačenju nacionalizma. U dijagnozi da je riječ o političkoj doktrini koja proizvodi mržnju, sukobe, ratove i patnju nema neke naročite mudrosti, kao što je nema ni u tvrdnji da je svjetonazor čija suština je diskriminacija lišen svakog moralnog, civilizacijskog i demokratskog legitimiteta. Nikakve koristi ni od vapaja da nacionalizam sramoti prevashodno vlastitu naciju (kad već tvrdi da tako nešto postoji), da je odvlači na historijske stranputice i da stvara budžetski deficit, korupciju, deranžirano pravosuđe, kulturnu provincijalizaciju, javnost zatrovanu nesagledivim količinama gluposti i, uopće, jednu fenomenologiju kretenizma čija količina, razuđenost i sveobuhvatnost zaslužuje enciklopedijsku klasifikaciju. Reklo bi se da takvi poredci i takvi sistemi vrijednosti dugoročno nisu održivi i da će se prije ili kasnije urušiti u bankrotu.
Tako to biva kada jabuka promatra krušku. Jabuka se čudi a kruška traje u drugoj dimenziji po nekim sasvim drugačijim principima i pravilima. Iracionalizam koji, navodno, nacionalizam čini nesposobnim da uspostavi prisebno i funkcionalno društvo, njegova je najveća prednost i najvažniji izvor njegove snage. Iz onoga što je uvredljivo za zdrav razum nacionalizam crpi podršku. Ono što je pragmatično za građanskog i demokratskog političara ili promatrača, nezavisno od toga je li konzervativac, liberal ili socijaldemokrat, za nacionalista je političko samoubojstvo. Jednako tako pragma je za nacionalista nešto sasvim drugo, nešto za čim racionalna demokracija nikada ne bi posegnula.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih na jugoslavenskom prostoru nastao je jedan potpuno novi politički svijet koji je nametnuo nova poimanja ekonomije, kulture i morala, možda čak i nova poimanja svakodnevice, udobnosti i intimnih prioriteta. To je svijet koji živi u permanentnom – doslovno – samoodređenju i koji je imun na “objektivne”, “racionalne”, “moralne”, pa i “estetske” referentne točke, ne zato što uživa u svojoj demonskoj naravi (iako ima i toga) nego prevashodno zato što mu izvanjski parametri i kriteriji nisu ni potrebni. Onaj toliko puta spominjani i zlokobni odnos nacionalizma prema Drugome samo je privid jer to i nije odnos nego pervertirano sjedinjavanje s drugim nacionalizmom, kroz rat, mržnju, predrasudu ili neku sličnu utakmicu. Drugi nacionalizam prvom nacionalizmu ne daje novi kvalitet nego ga vraća sebi, u blato vlastite suštine, u svijet autističnih predodžbi. Kako i Drugi istrčava na teren s autističnom predodžbom o Prvome, nastupa ona općepoznata komplementarnost, kad sraz dvaju predodžbi stvara izotop istine pa istina tako postaje transmisija jedne laži i više nitko ne može reći da oni ne kolju i ne siluju i da nisu krvoločni – jer doista krvoločno kolju i siluju – ali je za primjedbu da ne kolju i ne siluju svi nego samo neki i to pojedinci postalo prekasno, jer su izotopi već stupili u lančanu reakciju, bjesni psi su se rastrčali oko razbojišta i epidemija se širi u panici laveža i ujedanja. Ostaje vremena samo za pitanje tko je prvi počeo i svatko se sklanja u svoj odgovor, taj azil moralne ekskulpacije koji je infantilan ali upravo zato moćan i neodoljiv. Nigdje i nikada nacionalizam nije tako samoodređen i tako sâm sa sobom kao u bijesnom srazu s Drugim, a usamljenost je ionako njegov raison d’etre.
Nisu li rat, siromaštvo, vrijednosno rasulo i opisani mehanizam Uzajamnosti dovoljni razlozi da neka politika doživi poraz i preživi samo u sjećanjima i to kao anomalija i ruglo? Jesu, ako politiku promatramo klasičnim vrijednosnim i kategorijalnim aparatom i u duhu demokratske i racionalističke tradicije Zapada. No, ovdje je riječ o nečem sasvim novom, sasvim drugom. Otud i nemoć takozvane “međunarodne zajednice” da shvati i zaustavi rat devedesetih godina. Otud i ona ponuda članstva u Evropskoj zajednici plus nekoliko milijardi dolara kredita, u čemu su ovdašnji nacionalisti vidjeli nešto savršeno bezvrijedno, čak i uvredljivo. Tek je Richard Holbrooke u Daytonu naslutio o čemu se radi kada je pronašao formulu po kojoj će se svi učesnici osjećati kao pobjednici, ili prividni pobjednici – nebitno. Drugim riječima, Holbrooke je pronašao formulu koja svakom učesniku ostavlja dovoljno prostora za proizvodnju privida jer u nacionalističkom svijetu privid je najvažniji. Privid je njegova pragma. U Daytonu nisu najgore prošli čak ni nesretni građani jer su dobili nekakav hibrid između prividnog mira i stabilnog primirja, u svakom slučaju nešto u čemu nema pucnjave.
I fašizam i nacizam su svoje suvremenike stavljali na spoznajne muke. Bili su novìna koja se opirala svemu što je dotad bilo poznato. Tako su nastale i velike zablude, primjerice ona da su fašizam i nacizam instrumenti krupnog kapitala, ili ona da je riječ samo o povišenoj retorici koja će se rasplinuti kada se Mussolini i Hitler suoče sa svakodnevnom rutinom vladanja i s takozvanom “stvarnošću”. Rijetki analitičari su već tridesetih godina naslutili da je riječ o iracionalizmu i političkoj religiji, o nečem što je stiglo iz mračnih labirinata ljudske nutrine. I jugoslavenski nacionalizmi su teško spoznatljiva novìna, neka vrst moderne diskronije.
Dodirne točke i sličnosti jugoslavenskih nacionalizama s fašizmom i nacizmom, posebno s njihovim istočnoevropskim inačicama, mnoge su i neodoljivo nametljive, ali iako štošta raskrinkavaju ne pružaju zadovoljavajuće objašnjenje i mogu odvesti na krivi put. Ako ni zbog čega ono zato što su jugoslavenski nacionalizmi učili na greškama fašizma i nacizma i lukavo izbjegavali njihovu odveć prepoznatljivu ritualizaciju. Posegnuli su za demokracijom, što je bilo i ostalo oportuno u zadanom svjetskom i evropskom kontekstu, mada su demokraciju sveli na besadržajni ritual. Fašizam i nacizam su svoju iracionalnost doveli do krajnje konsekvence i kompromise odbacivali s prezirom. Igrali su apokaliptični va banque. Izgubili su, a mogli su i dobiti.
Jugoslavenski nacionalizmi su, pak, igrali na sigurno. Od rata su uzeli samo onoliko koliko im je bilo potrebno. Da se razumijemo, ratom su dobili puno, ali su mudro osjetili kada treba stati. Uostalom, ratni porazi i mučeništva bili su politički upotrebljivi koliko i pobjede. Rat se doimao neobuzdano, ali je zapravo bio proračunato odmjeren. Bilo je važnije srušiti nego osvojiti. Cilj je bio protjerati, ne i zauzeti. Izazvati mržnju, ne i ratovati. Napraviti sranje, ne i pobijediti. Pobjeda je nastupila već onda kada je u televizijskom dnevniku postalo moguće bilo što proglasiti pobjedom.
U ratu je razvijena vještina procjene koliko daleko se smije ići. Bio je to test snage, provjera moralne obamrlosti mnoštva i njegove spremnosti da guta laži. Od te metode nije se odustalo. Fiskalni i intervencionistički pritisak tako je odmjeren da privredu održava na rubu života i to samo zato što je izvor budžetskih prihoda jer u privredi vlast ne vidi i ne želi vidjeti korisnu djelatnost razmjene roba i usluga. Vanjskopolitički skandali se proizvode tako da zabavljaju lokalnu javnost, ali ne prelaze granicu koja bi mogla izazvati isuviše neugodnu reakciju velikih sila. Ratni zločinci i korumpirani političari se procesuiraju ali se temeljne vrijednosti vladavine kojoj su zločin i korupcija imanentni ne dovode u pitanje. Sloboda štampe postoji ali najvažniji mediji nisu nezavisni. Postoji i Bosna i Hercegovina, ali postoji i ona Tvorevina. Postoji i parlamentarna demokracija ali se razlika između političkih stranaka svodi na to da je Boris fin dečko a Toma je grobar, ili na simboličku bajku po kojoj je general Tuđman pohlepni nervčik ali je pjesnik Vlado Gotovac “moralna vertikala”. Suradnja sa sudom u Haagu postoji ali tako što se zločinci pretvaraju u mučenike. Beograd i Zagreb potpuno su nadigrali Haag: isporučujemo vam svoje heroje jer smo velikodušni, a osuđujuće presude ionako su krunski dokaz njihove nevinosti i junaštva.
Konačno, ako treba, pet hiljada policajaca, oklopništvo i kavalerija čuvati će hrvatske navijače, ali će rulja u Areni istovremeno i nesmetano vrijeđati hrvatsku himnu i pjevati one pjesme. U toj slici simbolički je kondenzirano jedno Stanje Stvari. Što god tko mislio o himnama i zastavama (a ja, hvala lijepo, mislim sve najgore) bilo je teško ne osjetiti sućut prema hrvatskim rukometašima dok su hrabro pjevali svoju himnu u onom grotlu. Problem je u tome što čovjeku u takvoj situaciji i ne preostaje drugo nego da pjeva himnu, ako ništa drugo a ono za inat. U tome leži ključ za razumijevanje dijaboličnog mehanizma komplementarnosti: izazvati u Drugome mržnju i provocirati ga da uzvrati kako bi ga se moglo mrziti još jače, s još manje moralnih prepreka.
Možemo reći da je nacionalizam oblik vladavine utemeljen na laži, prividu i nasilju, da ponekad nosi uniformu, ponekad bijeli ovratnik, ponekad kukuljicu, već prema prilikama, i da se ne zna gdje u toj ekvilibristici završava licemjerje a gdje počinje shizofrenija, možemo ga demontirati do posljednje pojedinosti i rugati mu se do sita, ali na koncu nam ostaje samo da priznamo da funkcionira savršeno i da mu je zajamčena dugovječnost.
Od svakog oblika vladavine uzeo je ponešto. Od fašizma kolektivizam, medijski teror, kulturni model i jurišne odrede koji ne marširaju u savršenom poretku nego bauljaju pijani što je praktično jer izgleda spontano. Od socijalizma je uzeo svemoćnu državu, ali bez socijalne sigurnosti. Od kapitalizma parlamentarnu demokraciju, ali bez slobodnog tržišta i vladavine prava. Od klerikalizma (ne računajući srdačno savezništvo) koketiranje s takozvanim Trećim putem i moralne ucjene. Od južnoameričkih diktatura preuzeo je klijentelizam i populizam i stvorio novu klasu koja ima sve razloge ovoga svijeta da sačuva tu hibridnu vladavinu. Ispričavam se što će žrtvama to zvučati cinično, ali nacionalisti zapravo nikada nisu išli do kraja, u svakom slučaju nisu išli do onog kraja o kojem su sanjali. Bio bi to preveliki rizik, a i nepotreban jer je perpetuum mobile već bio pokrenut i vrtio se sasvim postojano. Kada bi se netko drznuo da ga zaustavi bio bi sklonjen, ovako ili onako, i nacionalisti bi se provukli kroz iglene uši. Uvijek se dosjete nekog Trećeg Metka.
Nacionalizam je realizirana utopija. Njegov legitimitet nemoguće je suditi klasičnim demokratskim mjerilima razuma, slobode i blagostanja. Sebi je osigurao dovoljno veliku i dovoljno odlučnu kritičnu masu pristaša kojima je savršeno svejedno jesu li siromašni i poniženi. Nacionalizam je toliko prestrašio mnoštvo – a rat se u zastrašivanju pokazao i kao odličan argument i kao sugestivno sredstvo – da mnoštvo izvan Utočišta (da, onog utočišta) više i ne proviruje. Kada je taj posao jednom obavljen bilo je dovoljno napisati školske udžbenike i održavati vrijednosno rasulo, zabune, nesporazume, poluistine i agresivno neznanje. Po nekim anketama najjače uporište evroskepticizma u Hrvatskoj je omladina. Navijačke bitange iz Srbije nisu ljudi srednjih godina. Jedan hrvatski navijač je po povratku u Zagreb svjedočio da je čuo kako otac petogodišnjeg sina uči krvoločnim pjesmama. Svjedok se doima pouzdano jer se u njegovom kazivanju osjećalo da je žalostan zbog onog što je vidio, da ne likuje zbog beščašća Drugog. Na utakmicu nije došao u grupi nego individualno pa je bio u prilici da sjedi među domaćim navijačima.
Ako uzmemo u obzir i sklonost mladih ljudi da na svijet gledaju kroz simplifikacije i stereotipe i da su nasmrt uplašeni od plivanja protiv struje koju određuju grupa ili većina, možemo zaključiti da je nacionalizam sebi osigurao kontinuitet i budućnost. (Neka mi časni i pametni mladi ljudi oproste na ovoj generalizaciji. Ne tvrdim da su nacionalisti u većini. Tvrdim da ih ima dovoljno).
Često sam nacionalizmu proricao propast jer je u isuviše velikom sukobu sa stvarnošću. Stvarnost, čini se, ne treba precjenjivati. Nacionalizam je uspio da je preobrazi u svoju transmisiju. Istina, suočavati će se nacionalizam s problemima, s budžetskim deficitima, bankrotima, socijalnim buntom, povremenim negodovanjima stranih ambasadora, internim sukobima između mangupa, izdajnika, umjerenih i radikalnih i (najmanje važno) nadahnutim analizama građanskih intelektualaca, ali jegulja će uvijek naći načina da taktički ustukne, smisli neku laž i preživi. Ništa drugo i ne radi već preko dvadeset godina nego pregovara i iz svakog popuštanja i svakog pregovora izlazi jača, najjača kada je najgora. U međuvremenu, život će trajati s malo nasilja, malo ispričavanja, malo Kosova, malo Exita, malo braniteljskih prosvjeda, malo Evrope, malo silikona, malo crkve, malo izbora koji i nisu ništa drugo nego vješta manipulacija strahom i nadom. U magnovenju licemjerja, nedorečenosti i potrebe tih osakaćenih društava da se predstave kao business-as-usual normalna, zbivat će se kozmetičke ekonomske reforme, zabranjene parade ponosa, rasturene parade ponosa, čak i parade ponosa bez incidenata, sjednica Krunskog saveta, apel Hrvatskog kulturnog vijeća, ljevičari koji se zaklinju u suverenost, desničari koji se užasavaju tržišta, tabloidi koji u javni prostor upumpavaju intelektualni Zyklon B, pa sport, pa opet sport, uopće puno sporta, loše muzike i svega što ide uz to, pa Dobrica, pa Kerum, pa mrcvarenje Bosne, pa titlovanje (titliranje? titlisanje?) srpskih filmova, pa šta je bio Bošković (matematičar, jebo te!), ukratko: polovičnost, prevara, šlamperaj i murdarluk u kojem živimo i civilizacijska srča što se sjaji na ulicama u ovoj dugoj kristalnoj noći koja je malo stvarna, malo metaforična. Ono jedino bitno još samo je pitanje koliko je životnog prostora i koliko prisebnosti još preostalo na rubovima te entropije.
Peščanik.net, 29.01.2012.
