Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Ovog dugog toplog leta vrućina je omamila i većinu “dežurnih urednika” po našim novinama, mada je priroda naše profesije takva da je “hladna glava” važnija i od one pametne ili kreativne.

To se ne vidi samo po raspaljivanju ratnohuškačke atmosfere u “južnoslovenskom regionu” i u našim medijima, nego i u gotovo svakodnevnim pokušajima da se učvrste određeni stari “istorijski stereotipi” i da im se, radi “čvršće čvrstine”, pridruže neki svežiji – a sve to da bi se identitetski temelji srpske nacije ojačali petparačkim pričama iz novije feljtonistike.

Evo u tom smislu samo poslednjeg primera. Tiražni beogradski dnevnik Blic se poslednjeg vikenda, usred nesnosne avgustovske zapare, odlučio da objavi “dosije” pod naslovom “Ljudi koji su upropastili Srbiju”, a ova priča je čak izvučena na naslovnu stranu, gde su se pored “omče za Srbiju” našli portreti Adolfa Hitlera, Josipa Broza Tita, Dragutina Dimitrijevića Apisa, nemačkog cara Vilhelma II, Edvarda Kardelja, Slobodana Miloševića, Milorada Ulemeka Legije, Jovice Stanišića, Rade Markovića, Ratka Mladića i Bila Klintona (unutar lista, dodata je i kolektivna odrednica “srpski tajkuni”). Pri kraju ovog “letnjeg dosijea” dodati su i spiskovi glavnih “pozitivaca i negativaca” srpske ekonomije. U negativce se probilo šareno društvo: Petar Kostić, Radovan Božović, Borislav Atanacković, Dafina i Jezda, Borka Vučić i Andrija Dozet.

Naravno da bi svako u nekakvoj “kafanskoj analizi” mogao sa ovih spiskova izbaciti po koje ime, zbog “nedostatka formata” ili iz nekog drugog “idejnog razloga”, a dodati neke svoje “favorite”. Takva su pravila svake “igre tabela i rejtinga”, igre za koju Blic očigledno smatra da ima tiražne odjeke, pa toj igri pribegava veoma često (setimo se samo izbora Blicove vlade ili onih rang lista uticajnih ličnosti, đuture i po pojedinim oblastima, a i po polnoj rodnosti).

Već prvi pogled na spomenutu “tabelu upropastitelja Srbije” upućuje na zaključak da se tabela ne može analizirati na iole ozbiljniji način. Na njoj, na primer, nema nijednog Obrenovića ili Karađorđevića. Nema ni Draže Mihailovića ili Milana Nedića, ali su “abolirani” i svi srpski komunisti, od Aleksandra Rankovića i Dobrice Ćosića, do Petra Stambolića i Draže Markovića. Još kada se pročitaju “obrazloženja” za one koji su stavljeni na “listu srama” onda se zaključak, da je sa Blicom u ovom slučaju neumesno polemisati, dodatno nameće, jer nema tu gotovo ničeg ozbiljno argumentovanog i zasnovanog na nekim čvršćim kriterijumima, niti se u toj čorbi može pronaći neki doprinos nekoj novoj teoriji o “ulozi ličnosti” u istoriji. Evo samo jedne moje “lične ilustracije” u prilog ovog stava.

Pre 15 godina, pri kraju “Miloševićevog vakta” (11. maja 2000. godine), na zahtev urednika Vremena pisao sam članak povodom dvadesetogodišnjice smrti Josipa Broza Tita i u njemu sam pokušao da dokažem da Tito nije upropastio srpsku ekonomiju, nego naprotiv, da je on u poslednjih 700 godina, “kad su neoborivi ekonomski pokazatelji u pitanju, za Srbe i Srbiju, izgleda, učinio više nego svi Nemanjići, Obrenovići i Karađorđevići zajedno”. Evo kako sam to obrazložio:

“U četiri decenije Titove apsolutne vladavine Jugoslavijom, Srbija se nalazila u državi koja je zabeležila skoro neprekidnu četrdesetogodišnju stopu prosečnog godišnjeg rasta društvenog proizvoda od 6,8 odsto. Posle tog dugog razdoblja neprestanog, ponekad i gotovo skokovitog prosperiteta (prosečna godišnja stopa rasta između 1956. i 1965. godine bila je fantastičnih 9,5 odsto), kada se Srbija pod Miloševićem navodno vratila sebi i svojoj tradiciji, svojim nacionalnim ciljevima i svome vođi, svome dostojanstvu i svojoj pameti, društveni proizvod je u narednih 13 godina – imao prosečnu stopu pada od oko 5,5 odsto (kad bi se uzela u račun i katastrofalna prošla godina NATO bombardovanja, prosek bi pao još niže). Na kraju prošlog milenijuma, u odnosu na posttitovsku kulminaciju prosperiteta (1986) društveni proizvod SRJ bio je za 57 odsto manji, a u odnosu na godinu Titove smrti (1980) nivo je bio manji za 54 odsto.”

Od tog teksta iz 2000. godine do danas – malo šta se promenilo, pa Srbija doista treba da se upita zašto je u poslednjih 25 godina imala negativnu prosečnu godišnju stopu privrednog rasta od preko 1,7 odsto. Malo je toliko neuspešnih zemalja na kugli zemaljskoj.

Na kraju ovog malog osvrta na neodgovornu letnju igru “glavnih upropastitelja Srbije” treba primetiti da se neki navodno učvršćeni stereotipi u srpskoj petparačkoj istoriji naprosto međusobno sukobljavaju. Na primer, stalno se pokušava sa učvršćenjem priče kako je ideja Jugoslavije bila pogubna za Srbiju (valjda da bi se opravdala ideja Velike Srbije), a sa druge strane se Josip Broz Tito i Edvard Kardelj optužuju da su (kon)federalizacijom Srbije razbili Jugoslaviju. Pa ako nije bilo dobro ono prvo, zašto je bilo loše ovo drugo.

Novi magazin, 14.08.2015.

Peščanik.net, 14.08.2015.