Doktor za duše

U proljeće 1989. postao sam član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Tog dana sjedio sam pokunjen u posljednjem redu drvenih klupa, u zgradi sarajevske Vijećnice, one iste koja će u kolovozu 1992. nestati u ratnom plamenu i među čijim će ruševinama Zubin Mehta dirigirati Requiem.

Oko mene je trajala vika, vikali su novi i stari članovi, više nitko nije vodio računa o Dnevnom redu, pisci su se žalili na stambene probleme, autorske honorare i tretman društva. Nitko nikog nije slušao, željeli su se isprazniti od svih zimskih i životnih frustracija, a godišnja Skupština im je bila idealnom prigodom. Više su sličili gomili pijanaca i luđaka, nego ljudima koji imaju društvenu misiju koja je na poleđini članske kartice bila definirana ovim riječima:

“Članovi Udruženja književnika Bosne i Hercegovine svojom stvaralačkom aktivnošću, a na principima socijalističkog samoupravljanja, svojim programskim načelima obavezuju se da će: U duhu programskih načela Socijalističkog saveza radnog naroda (čiji su konstitutivni dio), Saveza komunista Jugoslavije i Statuta Udruženja sve oblike književnog stvaralaštva uključivati u društveni život i tako doprinositi unapređenju književne djelatnosti, kulturne i opšte nadgradnje samoupravnog socijalističkog društva.”

I usred te vike i dreke, pri kojoj su već počele padati teške riječi i uzajamne prijetnje, govornici je prišao krupni, prosijedi muškarac i laganim pokretima dlanovima, kao da duhanski dim potiskuje ka zemlji, pokušavao smirivati masu. U prvi čas nisu ga ni primjećivali, no nije odustajao. Njegov izolirani mir naspram divlje književničke gomile kod promatrača iz zadnjih klupa mogao je izazvati smijeh. Kao kad bi netko usred derbija nogometnog prvenstva, pred prepunim gledalištem uzbuđenih navijača, počeo izvoditi vježbe yoge.

No, vika je ubrzo počela jenjavati. Nakon tridesetak sekundi umirivanja urlala je još samo nekolicina potpuno alkoholiziranih pisaca koji baš i nisu bili svjesni onoga što se oko njih zbiva.

– Smirimo se ljudi! Vodimo računa o sebi! Oko svega se možemo dogovoriti! – izgovarao je kratke, jednostavne rečenice ne prestajući dlanovima milovati zrak.

– Što ovaj hoće? – upitao sam nepoznatog do sebe.

– To je doktor – odgovorio mi je, ne skidajući pogleda sa smiritelja.

– Koji doktor? – upitao sam kolegu koji je već padao u trans.

– Doktor za duše. Radovan Karadžić – odgovorio je, ne izgovarajući riječ psihijatar jer ona očito nije odgovarala ritualu koji je upravo tekao.

Nekoliko dana kasnije održavali su se Sarajevski dani poezije, manifestacija književničkog čitanja i razgovaranja koja se zbivala svakog proljeća i na koju je sa svih strana svijeta i Jugoslavije dolazila poetska vojska spasa. Kubanci, koji su donosili svoje pjesme u slavu Castra i prirodnih ljepota; Rusi koji su mrzili komunizam i Rusi koji su voljeli komunizam; Amerikanci za koje nitko nije čuo i Mark Strand, koji nam je bio predstavljen kao jedan od najvećih američkih pjesnika; Albanci sa Kosova koji su pjevali o orlovima i pravdi; Manolis Anagnostakis, Grk koji je svojedobno bio osuđen na smrt; anonimni Bugari, Gruzijci, Moldavci, Talijani, Turci; a jedne je godine došao Hans Magnus Enzensberger.

Razmilili bi se po domovima kulture, studentskim centrima, osnovnim školama i fakultetima, te vođeni od ljubaznih domaćina čitali svoje stihove i svjedočili o književnom činu pred publikom koja se sve do pada komunizma nije odricala druge najvažnije strasti (prva je institucija), a to su bile manifestacije. Sve što je tradicionalno, što se ponavlja svake godine (ili svake dvije, četiri…) nije moralo nositi u sebi nikakvog smisla, ali je ipak bilo beskrajno važno: Sarajevski dani poezije kao i takmičenje u stolnom tenisu radnika metalostrugara.

Te, 1989. godine svoje stihove na središnjem i najvažnijem čitanju, među dvadesetak domaćih i svjetskih pjesnika, recitirao je i doktor za duše Radovan Karadžić. Sjedio sam u publici i slušao. Karadžićevi stihovi bili su tvrdi, ružni i nemoćni, okupljeni oko besmislenih i lažnih metafora koje nisu mogle izdržati težinu riječi koje su se gomilale i padale po njima, gušeći pjesnika i publiku i ne ostavljajući nikakve dvojbe kako se radi o nemoćnom piscu koji za pisanje ne nalazi ni unutarnjeg razloga, ni stvarne potrebe.

Samo tri godine kasnije oko njegovih će se pjesama okupiti sva sila književnih teoretičara, psihodramatičara i psihoanalitičara pokušavajući u tim ubogim stihovima pronaći Karadžićeve razloge za rat i ubijanje. Oni ne prihvaćaju kako u njegovim pjesmama ne postoje nikakvi razlozi, osim ako nekakav razlog nije u utopljeničkoj borbi da se pod svaku cijenu bude pjesnik.

Pravo na loše knjige

Književna kritika je više disciplina proizišla iz bontona, nego autonoman žanr kojem je cilj procjenjivati književnost i razvrstavati je po kvaliteti i smislu. Tako je i Karadžić u svoje vrijeme, tokom sedamdesetih i osamdesetih, doživljavao pozitivne kritike svojih pjesama i to pisane rukom i glavom vrlo ozbiljnih ljudi koji su vjerojatno bili svjesni kako hvale nešto što pohvalu ne zaslužuje. No, oni zapravo skoro i nisu pisali o tekstu, nego o osobi koja je tekst potpisivala.

A osoba Radovana Karadžića je u književnom životu bila skoro neprijeporna. On je smirivao one koji su vikali, on bi se uvijek našao pri ruci ako bi koga od pisaca trebalo smjestiti u bolnicu (radio je na Psihijatrijskoj klinici bolničkog centra Koševo), on je svojim kolegama dolazio na promocije, čitao njihove knjige i nije bio nepristojan i zajedljiv. Kao takav imao je pravo pisati loše knjige.

Nakon književnih večeri obično se odlazilo u kavanu, na piće za rastanak. Tako je i nakon tog čitanja na Sarajevskim danima poezije Radovan Karadžić pozvao nekolicinu svojih kolega u kavanu “Pošta”. Ne znam je li baš pozvao i mene ili sam im se iz čiste znatiželje nepozvan priključio, ali je činjenica da sam sjeo za književnički stol i naručio pivu.

Razgovor je bio ugodan i tih, a za divno čudo nije se ticao književnosti. Karadžić je pričao kako mu je prije nekoliko dana umrla punica. U nekoliko je riječi i sa uobičajenim građanskim otporom prema takvim ritualima opisao sprovod, a onda je dugo govorio o svome sinu koji je bio za

baku jako vezan. Sin je bio vrlo potresen i utučen, a Radovan se služio psihološkim trikovima da mu u prvo vrijeme odagna misao na

baku , te potom da u duši teenagera relativizira i razmekša strah od smrti. Obrazlagao je svoju taktiku biranim riječima, bez namjere da svoje pjesničke prijatelje fascinira psihoterapeutskim umijećem koje se, međutim, podrazumijevalo. Slušao sam ga i razmišljao o sebi i svojim životnim tugama.

Smrt djeda i bake svojedobno sam proživio odbijajući od sebe svaku majčinu i očevu nježnost. Oni nisu bili dovoljno vješti da bi mi se mogli približiti. Oni nisu bili Radovan Karadžić.

Fascinacija psihijatrima jedna je od logičnih posljedica institucionaliziranog ateizma. U trenucima nesreće, unutarnjih tjeskoba i depresija poželio bih nekoga kome bih se ispovijedio i koji bi mi onda uzvratio sa dvije-tri moćne, ljekovite rečenice. No, ipak se nikad nisam osjećao tako loše da idem psihijatru. Ili mi se činilo da se ne osjećam toliko loše. Uostalom, kada je počeo rat i kada su svi ispovjednici bili jako daleko, uspio sam pomoći samom sebi, tako da mi se danas čini da mi psihijatri nikad neće trebati. Možda tek kardiolog.

U rano ljeto 1990. Radovan Karadžić se našao u Inicijativnom odboru za osnivanje stranke Zelenih Bosne i Hercegovine. Novine bilježe da je tada rekao kako se njegova ljudska suština opire ograničavanju čovjeka na nacionalnu pripadnost i kako on nikad u višenacionalnoj Bosni i Hercegovini ne bi mogao biti članom nacionalne stranke.

Mjesec dana kasnije osnovana je Srpska demokratska stranka, a za njenog predsjednika izabran je Radovan Karadžić. Od ljudi nikad nisam niti očekivao da budu dosljedni, pogotovo ako imaju problema sa poslom kojim se žele baviti, a Karadžić je imao problema s poezijom. Osim toga, nakon definitivnog pada komunizma našli smo se u nekoj vrsti vakuuma, na pustom polju na kojem je svaki čovjek, ovog puta bez pomoći partijskog komiteta, morao sebi naći neko mjesto. U tom smislu, od Zelenih do nacionalista bio je samo jedan korak kojeg je bilo lako preći jer se postkomunističko društvo nije opiralo kontraverzijama i inverzijama.

Svi ljudi, svaki čovjek našao se u prilici da mijenja svoju duhovnu i životnu poziciju, kao što se mijenja mjesto stanovanja, nakon što kuću ili stan uništi elementarna nepogoda. A komunizam u nas nije srušen logikom unutarnjih promjena u društvu i ljudima, nego je srušen kao posljedica tihe i nježne elementarne nepogode. Jednostavno, nakon što je umro Tito, bio srušen Berlinski zid, pala sovjetska imperija i u dreci i vici se srušile sve institucije sistema, komunizam je morao nestati.

Druga je stvar što je u isto vrijeme s Istoka, iz Beograda krenula Miloševićeva nacional-komunistička mašinerija koja je u padu komunizma vidjela mogućnost za rušenje federativne Jugoslavije i uspostavljanje etnički čiste, nacionalne države srpskoga naroda koja bi zapremala veći dio umiruće jugoslavenske federacije.

Zbunjen i izgubljen

U svojim prvim govorima Karadžić je djelovao zbunjeno i izgubljeno, kao da mu je zbog nečega neugodno ili kao da ga je netko na prevaru naveo da stane na čelo srpske stranke. Kao da je zasjeo u stranačku centralu Zelenih kojoj je netko, preko noći, i na prevaru promijenio ploču sa imenom. Čak bi povremeno govorio iz istog onog osjećaja i na isti način kao na Skupštini Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.

No, kako je vrijeme prolazilo i kako je češće govorio sve se više oslobađao sprega koje su ga držale, glas mu je postajao grublji, a podjela ljudi na Srbe, Hrvate, Muslimane jasnija. U jesen 1990, neposredno pred prve višestranačke izbore, već je govorio o ugroženosti srpskoga naroda, Kosovskoj bitki, Drugom svjetskom ratu, ustaškim zlodjelima i namjeri Srba da ne prepuste niti jedan pedalj zemlje na kojoj žive. Uspostavio je logiku po kojoj o budućnosti nekog grada relevantnije moraju odlučivati tri posto Srba, nego devedeset i sedam posto Muslimana i Hrvata. Naučio je urlati i cijeli svijet bio je njegov.

U studenom iste godine sretao sam njegove prijatelje kojima nije bilo jasno što se s Karadžićem dogodilo. Najprije su vjerovali kako je u pitanju neka greška koja će brzo biti ispravljena, te će se pojaviti opet onaj stari Radovan. Nakon toga počeli su fabulirati o Karadžićevoj tajnoj suradnji s policijskim i vojnim špijunskim službama u vrijeme kada se predstavljao dobrim i normalnim, u vrijeme kada im je bio pravi prijatelj. Na kraju su zaključili da je poludio. Do rata je bila ostala još čitava godina.

Ne vjerujem da je Karadžić poludio, niti se iz temelja promijenio. Promijenile su se samo okolnosti, a to najbolje i najtočnije potvrđuje njegov brzi razvoj od ekologa do naciste. Naime, ne čini mi se da ljude ima smisla dijeliti na dobre i loše, niti na one koji u sebi imaju potencijala da postanu Hitleri, Staljini i Karadžići, te druge koji mogu biti samo njihove žrtve.

Svakodnevno ulicama svih gradova svijeta šetaju potencijalni zločinci, potencijalni inicijatori “konačna rješenja”. Najveći antisemiti pozivaju na nedjeljne ručkove svoje židovske prijatelje, budući Hitleri raduju se malim stvarima, dječijim crtežima i pjesmicama o prirodi i proljeću. Staljini odlaze na skijanje na Alpe. Eno ih kako hukću u svoje pomodrjele prste čekajući žičaru da ih odvede na vrh brijega.

Kada je mladom stručnjaku za Dantea, asistentu na sarajevskom fakultetu, umro otac, prvi mu je javio njegov stariji kolega, profesor i stručnjak za Shakespearea. Ponudio mu je svaku pomoć. Razvozio svojim autom ljude na dženazu. Skrušeno stajao nad otvorenim grobom nad kojim je hodža govorio islamsku molitvu za pokojnika. Samo pola godine kasnije, taj profesor, stručnjak za Shakespearea, pucao je iz topova na svog mladog kolegu, stručnjaka za Dantea, i govorio o “etničkoj rekompoziciji” koja je trebala biti akademski i uglađeni termin za – genocid.

I kako se to moglo dogoditi. Odgovor je žalosno jednostavan. U velikom zločinu puno je manje strategije i planiranja nego u sasvim običnom i sitnom ubojstvu iz koristoljublja. Potrebno je samo prepoznati onaj čas kada društvo pod vanjskim ili unutarnjim pritiscima prestaje poštivati pravne norme. Radovan Karadžić se razvijao u zločinca čineći, korak po korak, ono što je bilo dopušteno. Dok god je postojala prisila koja je normirala legalizam, on je bio legalista. On nije želio biti asocijalan tip koji bi se ponašao mimo društvenih normi.

On je zapravo tako sličan čovjeku iz vašeg susjedstva kojeg svakog jutra srećete na stubištu i za kojega  možda i ne znate koje je nacionalnosti. To ćete saznati tek u apokaliptičnom času kada popuste sve stege i kada zakon i strukture koje ga garantiraju i provode prestanu biti mjerilima društvenoga ponašanja.

Osobni i društveni moral su za ovu priču potpuno nevažni. O njima možemo govoriti samo dok izvan svega stoji pravnost i pravna država. Osobni i društveni moral mimo toga postaju jadnim i bijednim monopolom žrtava koje su najčešće vrlo zbunjene činjenicom što im je netko stavio nož pod grlo. Prepreka tom nožu, još jednom valja ponoviti, nije moral, nego je prepreka zakon i pravo.

Radovan na Bajramu

Radovana Karadžića sam, nakon što je postao predsjednik Srpske demokratske stranke, sreo još samo jednom. Već je bio u naponu svoga šovinizma, ali se još uvijek nije latio oružja. Opet je bilo proljeće, ili možda kasna zima, 1991. U prostorijama Muslimansko-bošnjačke organizacije upriličen je prijem u povodu Bajrama. Praćen Momčilom Krajišnikom i trojicom tjelohranitelja pojavio se on.

Domaćini su mu pristojno pristupili. Razgovarao je tako Radovan sa političkim vođama svojih budućih žrtava.

Gledao sam ga sa sigurnog rastojanja. Nisam se imao namjeru pozdravljati. Najprije, bio mi je odvratan jer sam se plašio njegovih prijetnji, a osim toga već sam u novinama napisao nekolicinu članaka u kojim sam ga sa svih strana dobro izvrijeđao i ismijao.

Možda je šteta što nisam čuo o čemu su razgovarali, premda mi je razlog i smisao razgovora jasan. Naime, političari uvijek i svugdje imaju iluziju kako je protokol važan koliko i sveta misa za svećenike. Po protokolu Radovan Karadžić pozvan je na bajramski prijem. Isto tako, političari vjeruju kako je politička strategija iznad svakog morala i pristojnosti, te zato i prihvaćaju mržnju kao dio nečije strategije (zar bi mimo toga europski parlamentarci sjedili u Strasbourgu u istim klupama sa Žirinovskim?).

Sposobnost lagodnog i opuštenog razgovora s političkim neprijateljem, koji je šovinist, u politici se naziva tolerancijom, ali samo dok ne izbije rat. Tada se ista stvar, retroaktivno, imenuje kao naivnost, glupost, kolaboracija… Da Hitler kojim slučajem nije napao Veliku Britaniju i Francusku, tj. da su mu osvajački apetiti iz taktičkih razloga krenuli ka Istoku, Chamberlain i Daladier bi bili proglašeni genijalnim političarima o kojima bi se pisalo kao što se danas piše o Churchillu, a Churchill bi vjerojatno bio proglašavan za mahnitog ratnog huškača.

Da nije prečesto izigravao mirovne sporazume, Radovan Karadžić bi danas, bez obzira na genocid koji je strasno provodio, bio uvaženi i ravnopravni partner u svim razgovorima diljem europskih političkih i intelektualnih salona. Na bajramske prijeme vjerojatno ne bi bio pozivan ako ih ne bi organizirao kakav zapadnjački mirovnjak koji bi, u plemenitom cilju mirenja, pozvao i Karadžića da pije i objeduje nacionalne specijalitete svojih leševa.

Slika zločinaca, nažalost, nije onakva kakvom je žele prikazati oni koji su zločin preživjeli ili o njemu iz različitih znanstvenih i umjetničkih aspekata svjedoče. Radovan Karadžić, taj “doktor za duše”, koji je smirivao bosansku književničku družbu pri njezinim anarhoidnim egzaltacijama, danas je na istom mjestu i u istom duhovnom i povijesnom prostoru kao i Adolf Hitler.

Stoga sam spremniji povjerovati kako je i Hitler bio prijazan čovjek koji je volio djecu i pse (Radovan je nekad imao mačku u svome sarajevskom stanu), nego što mi se čini da je bio onako lud i histeričan kakvim ga danas predstavljaju. Ludi i histerični ljudi mogu počiniti samo individualne zločine. One velike i najstrašnije zločine genocida i holokausta pokrenuli su i izvršili prijazni i dopadljivi ljudi kojima su odsustvo društvenih normi i planetarna prijetvornost omogućili da ostvare sav mrak svojih duša.

Razlika između Karadžića i Hitlera je samo u tome što je Karadžić raspolagao manjom mašinerijom (ljudskom, naravno) za ubijanje; i jedan i drugi ubijali su bez ikakvih dvojbi i bez imalo zadrške. Ubijali su do posljednjeg daha, do posljednjih snaga. Više uopće nije važno koliko je to tko spreman priznati i koliko će do kraja vremena biti onih koji će naći razloge da zločine opravdaju, relativiziraju ili ih pripisuju ludim ljudima, psihopatama i manijacima.

Teško je prihvatiti da je ubojica bio sličan tebi, te da nije važno što je bio slab pjesnik ili slab slikar, niti što je svom sinu baku nadomještao uspješnije nego što su to znali tvoji roditelji, no to bi se na kraju ipak moralo prihvatiti. Zločin ne dolazi iz pakla, niti zločinac o paklu nešto zna.

Mladi stručnjak za Dantea, koji danas u Parizu radi kao soboslikar, zvao se Muhamed.

Izvodi iz teksta: Piši kao što pucaš, Miljenko Jergović, BH Dani, 25.07.2008.

Peščanik.net, 27.07.2008.