Dogma je za Istinu proglašena istina. Dogmatik je zastupnik, zagovornik i tumač takve istine, istine koja ne dopušta nikakvo daljnje istraživanje, a nekmoli sumnju. Oslonjen na istinu kao dogmu, dogmatik će stoga tvrditi: stalo mi je do Istine, samo do Istine i ni do čega drugoga nego do Istine. Pri tome, dakako, neće misliti da istinu na koju se poziva tek treba potražiti ili otkriti, nego je pretpostavlja, pretpostavlja je upravo kao Istinu.

Na ishodištu nije autoritet istine, nego istina autoriteta, autoriteta koji se proglasio Istinom, istinom samom, dakle istinom kao istinom i istodobno garantom te istine, svake istine. Jer unutar dogmatike ne postoji razlika između istine i kriterija istine.

Ono što je pravovjerno ovisno je stoga od toga tko ima najviše moći pri određivanju što je istinito, a što nije, što je ispravno, a što nije. Ukoliko ta moć nije sveobuhvatna, ukoliko nije svemoćna, dolazi do podjele moći, dolazi do onoga što se unutar crkve zove raskol. Tako je došlo do raskola između “pravovjerja” ili ortodoksije, odnosno pravoslavlja i katoličanstva. Potom još do raskola između katoličanstva i protestantizma. Koja je vjera prava, odnosno koje kršćanstvo je istinsko kršćanstvo: pravoslavno, katoličko ili pak protestantsko? Kako samo pitanje, tako je i sam odgovor na njega smislen samo unutar kršćanstva. Nevjernicima je, barem u dogmatskom smislu nevjernicima, takvo pitanje lišeno smisla, besmisleno.

Temeljna je postavka svakoga dogmatizma: tko nije s nama, taj je protiv nas! Jer ako postoji samo i jedino jedna Istina, tada ne može biti niti jedne druge i drukčije istine. Druga, drukčija istina može biti samo Protiv-istina, a njezin nosilac Satana ili Neprijatelj. Dogmatizam je stoga u svojoj biti, a ne samo u svojim rubnim posljedicama, ekskluzivan i militantan, ekskomunicirajući i totalizirajući, najprije u području duha, a zatim i na području politike.

Klerikalizam i sektaštvo nisu nešto slučajno, nego potječe iz jezgre kršćanske ili ideološke dogmatike. Heretičke varijante, kao varijante temeljnih dogmi, ne vode iz toga kompleksa. One su inter-dogmatske i intra-dogmatske. Iz njega nas vodi samo spoznaja i priznanje da nema istine o istini (Jacques Lacan), da postoje istine i da postoji moja istina, ali da nema nikakve Istine koja bi bilo kome dopuštala da se uzdigne nad druge i njihovu misao, na njihovu svijest i savjest.

Iz bezuvjetnoga vjerovanja u apsolutnu istinu izvire težnja za apsolutnošću i totaliziranjem. U pluralizmu istina zagovornik apsolutne istine zato vidi samo relativizam i skepticizam, dva lica opasnosti koja ugrožava istinu.

No, priznanje istina nije skepticizam, jer istina kao istina pluralizmom istina nije negirana. Negirana je samo istina o istini, istina koja ima oslonac i mjerilo sama u sebi. Pluralizam istina ne znači niti relativizam. Pretpostavlja pak relacionalnost istina. Ta je relacionalnost dvostruka: odnosi se kako na samu istinu (istina kao ne-skrivenost postoji samo u odnosu spram skrivenosti i tajne), tako i na odnos između istina (istine kao ljudske istine, istine čovjeka kao smrtnog bića vazda su konačne istine). U tome je njegova granica, ali ujedno i ona konstelacija koja mu daje duhovnu slobodu. Duhovna sloboda kao uvjet svake druge slobode, svih drugih sloboda, izvire iz filo-sofije, iz radoznalosti, odnosno ljubavi spram znanja. Naspram filozofije, kako teologija tako i ideologija temelje se na nekom Znanju. Predmet teo-loškog znanja jest Theos, predmet ideološkog znanja jest Ideja. Kod njih je nad ljubavlju spram znanja prevladala ljubav spram predmeta Znanja, nad radoznalošću ili ljubo-pitljivošću zagospodarila je Izvjesnost koja vjeru pretvara u bezuvjetno uvjerenje, u vjero-nauk o teološkim i ideološkim istinama, dakle dogmama.

Duhovnu slobodu teologija i/ili ideologija ne poznaju. Duhovna je sloboda prostor post-teološkog i post-ideološkog mišljenja. Pri tome ne bismo trebali previdjeti razliku između duhovne i političke slobode. Politički pluralizam može postojati unatoč postojanju duhovnih monizama. Zapravo u dosadašnjoj demokraciji znači upravo njihovo su-postojanje, njihovu koegzistenciju unutar demokratske forme. Moderna se formalna demokracija temelji na pluralizmu političkih i svih ostalih sadržaja ukoliko prihvaćaju i dopuštaju istu formu. Politički pluralizam formalne demokracije stoga ne ruši dogmatika sama po sebi; rušiti je započinje tek kada svoje težnje za apsolutnošću i totalizacijom pokuša politički promicati.

U tome je imanentno i permanentno krizno žarište formalne, na načelu većine (relativne ili apsolutne, uobičajene ili kvalificirane) utemeljene demokracije. Nema problema dok je, primjerice, zabrana abortusa zabrana koja je sadržana u internom crkvenom zakoniku, tako da se odnosi samo na članove crkve. Problem nastupa kada kler, pozivajući se na vjeru, crkvenu zabranu uspije unijeti u određenu političku stranku ili kad je laici iz te stranke sami prihvate kao svoje programsko ishodište. Tada religiozna dogma počinje funkcionirati kao politička obveza. No, ni taj početak još nije destruktivan. Destruktivan postaje kada takva stranka zadobije (parlamentarnu) većinu, tako da navedenu religioznu dogmu, odnosno političku obvezu, može provesti kao parlamentarni zakon, kao formulaciju važeće izglasanog ustava. Manjina će se u tom slučaju naći pod neposrednim pravno-političkim i posrednim moralno-etičkim nasiljem, pred duhovnim nasiljem.

Formalna demokracija dakle ne isključuje totalitarizam. Sprječava doduše uobičajeni totalitarizam, vlast manjine nad većinom, ali dopušta i omogućuje bezuvjetnu vlast većine nad manjinom, odnosno svoj vlastiti demokratski oblik totalitarizma. Jer je komunizam duhovno mrtav, unutarnja opasnost ponovnoga uvođenja uobičajenoga, komunističkog totalitarizma više ne prijeti. No prijeti nam sa svih strana demokratski totalitarizam, prijeti nam sve dok se srećemo s pojedincima ili skupinama koje slijepo vjeruju u svoje pravo, u postojanje Istine.

Ravnopravnost pred zakonom možemo osjetiti kao nešto nepravično ako je zakon prihvaćen protiv naše volje i savjesti, zbog čega nastaje kolizija između našega moralnog osjećaja i pravne obveze. Iako ne postoji opreka između legalnosti i legitimnosti, legitimnu legalnost možemo doživjeti kao nepravdu.

U središte tako danas stupa pitanje kotolerantnosti. Ona uključuje distancu spram vlastite istine, ali i otvorenost za istine drugih. Osim dogme da ne postoji istina o istini, kotolerantnost isključuje svaku drugu dogmu. Naravno, dogma koja isključuje dogmatičnost Istine nije više dogma.

 
Peščanik.net, 03.02.2010.

Leave a Reply