Novo  poglavlje hrvatskog istraživalačkog novinarstva demonstrirala je nedavno Jelena Jindra:„HDP ugošćuje kineske državotvorne pisce dok se Europa bori za disidente!”, izvikuje naslov njezina članka u „Jutarnjem” s nadnevkom 23. rujna. Nalazim da je od članka zanimljiviji historijat njegova nastanka.

Dakle, Jindra najprije odlučuje da se u slučaju razmjene kineskih i hrvatskih delegacija pisaca radi o nečem sramotnom, a ovo naročito zato što Hrvatsko društvo pisaca nije upozorilo kineske kolege o tome tko bi u Hrvatskoj bio poželjan a tko nepoželjan gost. Tako je dvije stotine hrvatskih književnika propustilo jedinstvenu priliku da u toj stvari poduči višemilijunsko kinesko članstvo.

Nitko ne poriče da Jindra imade pravo na svoje teze, čak i ako je stvarno autorstvo u ovom slučaju donekle upitno. No tada se novinarka upušta u rizik istraživalačkog novinarstva,  kreće skupljati činjenice i stavove koji bi poduprli njezinu tezu. Nažalost, pisci nisu iskazali onaj stupanj entuzujazma koji bi bio dovoljan da bi posrkali serviranu jezikovu juhu. Među njima suVelimir Visković, u funkciji predsjednika Društva, i moja malenkost, u funkciji njegova pješaka, infanterista.

Riječju, prozvani pisci nisu zadovoljili stroge kriterije Jindrinog novinarstva. Otud se njezin članak sastoji od  njezine teze, a „terenski rad” morao je otpasti. Članak je odbijen u „Globusu” (na čemu bismo mu valjda imali biti zahvalni), te je izašao u „Jutarnjem”, gdje je prostor za kulturu škrt (osim, recimo, u subotu).

Zamislimo što bi se dogodilo da su se prozvani pisci „učinili nedostupnim”; kako bi tek onda njezini naslovi vrištali o ljudskim pravima na informaciju!

Prilažemo dva intervjua koji se, eto, nisu kvalificirali za novine, te su sramno pali u  visokoj školi kreativnog novinarstva.

Dakle, u nedjelju, 20. rujna u mom elektronskom poštanskom sandučiću stala je zvoniti ova poruka s pitanjima; na njih sam odgovorio kretom pošte, tojest isti dan, a Jindra je odmah izrazila svoje zadovoljstvo mojoj ekspeditivnošću; jer da joj je „jako stalo do mojih odgovora”:

„S obzirom da i Vi imate iskustvo života u egzilu, da ste bili disidentski pisac u 90-ima, a i da ste bili dio prve razmjene HDP-a s KDP-om, izuzetno bih voljela da mi za tekst odgovorite na nekoliko pitanja.  Inače, razgovarala sam i s Viskovićem, Popovićem, Sonjom Manojlović, Dinkom Telećanom, ali s obzirom da Vi jedini imate osobnog iskustva s disidentstvom jako mi je stalo da Vaših odgovora.


Pitanja i odgovori – Slobodan Šnajder

Je li, po Vama, uopće sporna suradnja HDP-a s Kineskim društvima pisaca (s obzirom na cenzuru i jednoumlje)? Zašto?

Pročitajte, molim, još jednom svoju rečenicu: Postavljate mi retoričko pitanje i dakako na njega odgovarate.  Suradnja HDP-a i kineskih društava, „po meni”,  uopće nije sporna. I mi imamo svoje jednoumlje, dakako i specifične oblike cenzure. Kinezi, barem neki, imali bi pravo postaviti isto pitanje.

Što mislite o skandalu oko simpozija uoči Sajma knjiga u Frankfurtu i uopće o poziciji kineskih pisaca u egzilu?

Ne znam dovoljno. Ono što znam dolazi mi iz američkih izvora, ponajviše The New York Review of Books. Od Ovidija do danas svaki je egzil nesreća. Mnogi su američki pisci u egzilu, iako su u Americi.

Kako ste se osjećali tijekom boravka u Kini s obzirom na režim koji u njoj vlada?

“Režim koji u njoj vlada” čudnovata je kohabitacija krajnjeg tržišnog liberalizma i partijske diktature. Sedam dana boravka apsolutno je nedovoljno da bi se moglo pojmiti kad nas je “preuzelo tržište”, a kad su “nam špicli puhali za vratom”. Ne mogu kompetentno govoriti o Kini u smislu u kojem me Vi pitate. To me podsjeća na jednoga Nijemca koji je boravio u Bosni, nakon rata, ukupno tri dana, i onda je napisao knjigu “Bosna, jučer, danas, sutra”. Nakon tog svojeg uistinu kratkog boravka počeo sam, međutim, prilično mahnito, čitati i učiti o Kini. Slobodan sam uputiti Vas na te tekstove, uglavnom u „Novom listu”. Bio bi to također mali doprinos borbi protiv naših vlastitih jednoumlja.

Ne bi li bilo logičnije da HDP daje podršku piscima disidentima iz Kine, a ne partijskim piscima?

Nismo imali dojam da razgovaramo s “partijskim piscima”, u smislu u kojem je “partijski pisac” primjerice Aralica. Naprotiv, u jednom smo trenutku (a radi se uistinu o hiper-kratkom boravku u kojem je samom po sebi bilo nečeg sumanutog) vodili vrlo težak razgovor s književnicom koja je bila žrtva kulturne revolucije. Ona ništa nije krila. Naravno da mnogo toga nismo razumjeli. Kako shvatiti Kinu, njezinu revoluciju i ono što se događa danas? Je li Maova revolucija zapadnjački import, s obzirom na izvore na koje se pozivala, naprimjer marksizam i staljinizam, ili je bila trijumf onoga što je samMarx krstio “azijatskom despocijom”? Molim da razumijete da u okviru jednog tako kratkog očitovanja ne mogu čak ni naslutiti značaj tog pitanja. Svakako Vam dajem za pravo da bi bilo logično uspostaviti veze i s piscima disidentima. Ako ništa drugo, a ono zbog stare latinske: Sličan se sličnome veseli! Pokušajte razumjeti da u okviru ovako kratkog intervjua na unaprijed zadanu temu (koja je za Vas manje-više retorička) ne mogu riješiti pitanje stadionskih egzekucija, radnih logora, represije, osobito pak ne Tiananmena. O događajima na Trgu nebeskog mira u Beijungu pisao sam, smijem li primijetiti, prije dva desetljeća. Upućujem Vas, naprimjer, na svoju knjigu „Kaspariana”.

Kako komentirate podatak da su se u kineskoj delegaciji koja je trenutno u Zagrebu našli samo pisci koji su i visoki rukovoditelji (predsjednik Književne akademije i zastupnik Državnog narodnog kongresa, potpredsjednik Umjetničke akademije Narodne oslobodilačke vojske, glavni urednik CCTV-a)?

U prvoj delegaciji koju smo mi udomili (ovu drugu nisam pratio) bili su sve odreda sami “normalni” pisci.

Kakve je koristi, osim individualnih spoznaja koje su pojedini pisci doživjeli tijekom boravka u Kini, bilo od suradnje HDP-a s kineskim društvima pisaca? Ima li prijevoda na kineski njihovih djela, izvode li se njihove drame i sl.?

To si možete misliti. Vaše je pitanje primjer kako malo znamo o Kini i o toj velikoj kulturi: pojam drame za njih je nešto posve drugo nego za Evropljane. Bio bi bliži pojmu cirkusa jednog Branka Brezovca. Time ne želim reći ništa pežorativno: i Bert Brecht „posuđivao” je kod Kineza. Hoću reći samo to da Kinezima trebaju moje drame koliko i rečenom B.B.eu.


Pitanja i odgovori – Velimir Visković, predsjednik HDP-a

Ima li HDP neki službeni stav o kineskoj kulturnoj politici (cenzuri, piscima disidentima i sl.)?

O kulturnoj politici u Kini naš Upravni odbor nikad nije raspravljao. Uostalom, nismo raspravljali ni o kulturnoj politici u SAD, Velikoj Britaniji, Rusiji, Indiji, Iranu, Iraku, Bangladešu… A o cenzuri imamo – budite uvjereni – izrazito negativan stav, bez obzira o kojoj se zemlji na svijetu radilo.

Zašto HDP njeguje tople odnose i suradnju sa službenim udruženjima pisaca u Kini čija čelništva sigurno zagovaraju i promiču državnu (kulturnu) politiku?

HDP ne njeguje nikakve posebno „tople” odnose s Kineskim društvom pisaca; ti su odnosi korektni i dio su naše suradnje s tridesetak književnih udruga u svijetu, a zasnivaju se hrvatsko-kineskom međudržavnom ugovoru o suradnji. Ako niste primijetili, upozorio bih vas da nema zemlje u svijetu koja s Kinom nema razvijene ekonomske i političke odnose, a oni daleko više pridonose održavanju i jačanju kineskog političkog  sustava od programa razmjene pisaca.

Što se konkretnih naših odnosa s kineskim piscima tiče, nisam primijetio da u razgovorima s nama kineski kolege „zagovaraju i promiču državnu (kulturnu) politiku”. Uglavnom smo se nastojali uzajamno obavijestiti o činjenicama iz kulturne povijesti, o suvremenoj situaciji u književnosti, o eventualnim mogućnostima uzajamnog prevođenja i sličnim stvarima.

Kako to da se u kineskoj delegaciji koja je trenutno u Zagrebu nalaze pisci koji su i visoki rukovoditelji (predsjednik Književne akademije i zastupnik Državnog narodnog kongresa, potpredsjednik Umjetničke akademije Narodne oslobodilačke vojske, glavni urednik CCTV-a)?

Kineska strana određuje sastav svoje delegacije isto kao što naš Upravni odbor odlučuje tko će biti u našoj delegaciji. Zašto se toliko bojite da će Kinezi nas pokvariti svojim političkim idejama? Zar vam nije vjerojatnije da ćemo mi kao predstavnici zapadne demokracije zaraziti liberalnim idejama Kineze?

Kakve je koristi, osim individualnih spoznaja koje su pojedini pisci doživjeli tijekom boravka u Kini, bilo od suradnje HDP-a s kineskim društvima pisaca? Ima li prijevoda na kineski njihovih djela, izvode li se njihove drame i sl.?

Ne bih se baš podsmjehivao mogućnosti otvorenoj našim piscima da upoznaju jednu veliku zemlju koja ima iznimno dugu, nama uglavnom nepoznatu, kulturnu tradiciju. Mislim  da je jako dobro da vide i dinamičnu suvremenost zemlje koja će se svojim golemim stopama rasta uskoro pretvoriti u svjetskog lidera, sa svim kontroverzama koje takav dinamičan razvoj donosi. A prigodom naših sastanaka s kineskim piscima razgovarali smo dosta o mogućnostima uzajamnog prevođenja; dogovorili smo, primjerice, tiskanje časopisnih panoramskih izbora jer trenutno Kinezi nemaju gotovo nikakve informacije o hrvatskoj književnosti, a mi jedva da nešto malo znamo o suvremenoj kineskoj kulturi; možda tek nešto više o suvremenome kineskom filmu.

 
H-alter, 30.09.2009.

Peščanik.net, 01.10.2009.

Leave a Reply