Svako ko je pratio na televiziji vesti sa „svečanog otvaranja“ ovogodišnjeg Biznis foruma na Kopaoniku mogao je uočiti da vodeći ljudi vladine ekonomske politike često ističu da ne planiraju smanjivanje plata u javnom sektoru i penzija kao jednu od antikriznih mera, to jest oni govore da postoji prostor za dodatno zaduživanje države kojim će se finansirati rastući budžetski deficit i potpomagati kakvo-takvo održavanje konjunkture na tržištima robe, novca i radne snage u Srbiji.

U međuvremenu, u suštini, plate i penzije već drastično padaju, jer smo u prva dva meseca imali porast maloprodajnih cena za preko pet odsto. Po starom pravilu ekonomske analitike – samo gledaj inflacionu stopu, pa ćeš sve razumeti – lako je odmah zaključiti da u Srbiji nešto ne štima na osnovnoj makroekonomskoj vagi između novca i robe (tražnje i ponude), pa je kupovna snaga plata i penzija počela rapidno da se topi. Ukoliko bi tempo rasta cena u maloporodaji u januaru (2,6 odsto) i februaru (2,3 odsto) samo nastavio ovaj ritam – u 2009. godini bismo imali inflaciju više nego trostruko veću od one koja je planirana, to jest kupovna snaga plata i penzija bi na domaćem tržištu opala za više od trećine.

Računica o stvarnom trendu plata i penzija u Srbiji postaje još složenija ako se učini pokušaj da se izračuna njihova kupovna snaga na spoljnim tržištima, gde cene u maloprodaji padaju, to jest tamo gde se odigrava deflacioni proces (u Italiji, na primer, pada i cena struje, a da o konfekciji ne govorimo). Reč je zapravo o tome – koliko na spoljnu kupovnu snagu naših plata i penzija utiče tekuće flotiranje deviznog kursa dinara, a koliko tamošnja, istina zasad spora, tendencija opadanja maloprodajnih cena. Zašto bi to bilo zanimljivo izračunati? Zato što se i dalje na našem unutrašnjem tržištu krediti (zbog valutne klauzule) i nekretnine u suštini promeću u stranom novcu (evrima). Pošto nemamo precizne podatke, ovde možemo izneti samo procenu: kupovna snaga plata i penzija i u deviznom obliku opada i na spoljnom tržištu i prema kamatama i cenama nekretnina u Srbiji. Da bi snaga naših plata i penzija u ovom pogledu ostala ista, deflacija u zoni evra bi morala biti viša, a cene nekretnina i kredita bi morale biti daleko niže (kod cene novca, čak niže i od sada „subvencionisanih kamata“).

O ovom krajnje jednostavnom fenomenu, da naše plate i penzije padaju kada je inflaciona stopa veća od od stope plata i penzija, prvog dana Biznis foruma na Kopaoniku govorio je samo guverner Narodne banke Srbije Radovan Jelašić. Prema novinskim izveštajima, Jelašić je rekao da „ako potrošačke cene dobiju jako ubrzanje, ništa neće vredeti vladina politika održavanja plata u javnom sektoru i penzija na prošlogodišnjem nivou“. Ako svemu tome dodamo i pad proizvodnje koji je u januaru (mislimo na januar prethodne godine) veću minusu od 4,4 odsto, a prema proseku od prošle godine i na minusu od 24 odsto, onda sa strahom možemo očekivati ono što se u ekonomiji smatra najgorim – stagflaciju (stagnacija plus inflacija).

Na zaključak – da se recesioni trend teško može zaustaviti, upućuju i podaci iz spoljnotrgovinske razmene na početku ove godine. Naime, kada se pogleda godišnja mesečna stopa (januar ove prema januaru prošle godine) vidi se da je izvoz Srbije opao za 30 odsto, a uvoz čak za više od 43 odsto. Pošto je naša industrija veoma uvozno zavisna, drastičan pad uvoza trebalo bi više da zabrinjava nego da izaziva zadovoljstvo što će nam i trgovinski deficit ove godine izgleda biti prepolovljen. Pad izvoza očigledno nije moglo da spreči tekuće korigovanje deviznog kursa, a tu tendenciju verovatno ne može zaustaviti ni moguće, ali ne i očekivano, dalje obaranje deviznog kursa dinara, jer je svetska tražnja u velikoj kontrakciji.

Kada se, dakle, prvi dan „spektakla ekonomske politike“ na Kopaoniku gleda sa daljine, vidi se da svako trenutno radi svoj posao: Vladina ekipa sa premijerom Mirkom Cvetkovićem na čelu smiruje publiku, nadom da će Srbija, preko MMF-a, dobiti neophodnu spoljnu pomoć za preživljavanje krize i očuvanje establišmenta, dok guverner Radovan Jelašić, zaplašen da će samo njemu zapasti ove godine „prljavi posao“ suzbijanja inflacije, poziva na uzbunu i traži hitno rezanje javne potrošnje. U karikaturi, ispada da su pregovori Srbije sa  MMF-om zapravo već počeli, mada delegacija Fonda još nije ni stigla u Beograd.

Predsednik Boris Tadić je, pri svemu tome, na Kopaoniku, upravo pred „elitnom spregom privrede i politike“ Srbije, pokazao najviše zabrinutosti, pa je, gotovo refleksno, istakao da Srbiji „nema budućnosti bez raskida sprege kriminala, privrede, pravosuđa i politike“. Taj potez je, kako se to kaže u profesionalnom sportu, „igrački“, jer nema tog veštog političara koji u nekom haotičnom i nesigurnom trenutku neće pokušati da skrene pažnju naroda na one koji „podmeću klipove u točkove našeg razvoja“. U tom kontekstu, njegov poziv na nastavak reformi više treba posmatrati kao pripremu za izlazak u susret reformskim zahtevima MMF-a nego na odlučni plan da se upravo kriza iskoristi za dodatno rasterećivanje našeg sistema od terora starih koncepcija, koje se sada, ne samo iz skloništa naše postmarksističke ili nacionalističke opozicije, nego i iz krugova svetske akademske ekonomske skolastike, čak nude kao posebno lekovite i jedino moguće.

 
Danas, 04.03.2009.

Peščanik.net, 04.03.2009.