Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Prema nedavnoj (26.1.2022) izjavi ministra finansija Siniše Malog, Srbija je na ime pomoći građanima i privredi tokom 2020. i 2021. potrošila blizu 9 milijardi evra, zahvaljujući čemu je u istom razdoblju ostvarila ukupan privredni rast vredan oko 3 milijarde evra. Relativno gledano odnos je isti: pomoć je iznosila 18 odsto bruto domaćeg proizvoda, dok je BDP porastao za oko 6 odsto.

Dakle, najblaže rečeno, ta (navodna) pomoć na kraju će građane Srbije koštati kao „svetog Petra kajgana“.

„Platiš 5, dobiješ 6“ i slične marketinške akcije trgovci na ovim prostorima već odavno redovno sprovode da bi privukli kupce. Tu potrošači kupovinom većeg broja komada određenog artikla dobiju nižu pojedinačnu cenu u čemu nalaze neku svoju računicu.

Ministar Mali je kao što vidimo primenio suprotan princip. Građani su platili mnogo više da bi dobili znatno manje. Tačnije, bili su prinuđeni da plate pošto ih niko nije pitao niti su mogli da biraju hoće li ili neće da pristanu na takvu „razmenu vrednosti“, dok kupci na ponudu ipak pristaju dobrovoljno.

Ovakva katastrofalna neefikasnost uopšte ne brine Sinišu Malog. A i zašto bi? Ne deli on svoje pare. Mada se takav utisak stiče kada ga čovek sluša. Naravno, to je već dosta široko poznato, ali mora se ponavljati sve dok vlast ne počne da stvari naziva pravim imenom: država nema nikakve svoje pare. Ona ima samo ono što uzme – bilo od svojih građana preko poreza, bilo tako što se zaduži (na domaćem ili stranom finansijskom tržištu). A da je uzimala – uzimala je.

Budžetski prihodi su u proteklih 10 godina (2012-21) gotovo udvostručeni i porasli su sa oko 850 milijardi na 1.500 milijardi dinara. Istovremeno, spoljni dug je dupliran bez ostatka: povećan je sa oko 15 milijardi evra sredinom 2012 (kada su naprednjaci preuzeli vlast) na preko 30 milijardi evra na kraju 2021. U istom razdoblju, kada se saberu realne godišnje stope, bruto domaći proizvod je porastao za svega dvadesetak odsto.

Ovo su najrealniji podaci o tome kako je aktuelna vlast rukovodila privredom Srbije u poslednjoj deceniji. Sve će to plaćati (i vraćati) ovi mladi kojima se sad, kao deo predizborne kampanje, udeljuje po 100 evra.

Peščanik.net, 28.01.2022.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)