Posljednjih mjeseci, a nekoliko posljednjih tjedana posebice, nosive se svjetske vijesti (uz neizbježno oskariranje, dakako) opet događaju na trgovima velikih gradova diljem svijeta. Prosvjedi protiv vlasti nisu, dakako, ni po čemu neobični – pa ni njihovo simultano odvijanje u različitim i udaljenim dijelovima svijeta, iako je interesantno da se tako često pojavljuju u svojevrsnim valovima, (gotovo) istovremeno diljem globusa. I to ne samo u današnje doba – što je svakako olakšano posredstvom (često amaterski opjevane) elektroničke potpore – nego kroz gotovo dva stoljeća, još od 1848, kada su komunikacijski kanali nedvojbeno bili znatno uži. Samo u posljednjih pedesetak godina (od 1968.) svijet je (sada već komunikacijski dobro povezan) prošao kroz četiri ili pet vrhova prosvjedovnih valova od kojih je, zapravo, tek onaj 1989./90. izazvao globalne političke posljedice (onaj iz 1968. ostavio je „samo“ dalekosežne kulturne i svjetonazorske konsekvencije).
Ono što se čini (uglavnom nespoznatom) specifičnošću sadašnjih zbivanja iskazuje se u novome odnosu spram legitimacije vlasti. Za razliku od – gotovo rutinskih – „single issue“ prosvjeda, koji karakteriziraju više-manje demokratsko funkcioniranje političke zajednice, i načelno ne dovode legitimaciju vlasti u pitanje, prosvjedi koji su usmjereni neposredno na smjenu vlasti svagda se moraju koncentrirati upravo na legitimacijski kompleks. Posljednja je dva stoljeća uobičajeni obrazac dokidanja legitimacije postojeće vlasti bio sažet u jednostavnoj paroli: „Dolje nenarodna (nedemokratska) vlast!“
A ta je – nenarodna – vlast bila tradicionalno karakterizirana time što nije imala demokratsku legitimaciju, jer je bila ustrojena pučem, revolucijom (češće: „revolucijom“) ili supstancijalnim izbornim prijevarama. Novi, slobodni izbori su, stoga, bili, razumljiv (i razuman) zahtjev prosvjednika. No, već od 1968. postaje mogućim da se radi o prosvjedima protiv većinski (u uobičajenome shvaćanju: demokratski) legitimirane vlasti. Paradoks je očit – narod se buni protiv vlasti koju je prethodno izabrao puk (kao zajednica građana).
Represivna tolerancija
Marcuseov pokušaj da epohalnu situaciju objasni konceptom „represivne tolerancije“ polazi od toga da je izvorni liberalni pojam tolerancije sveden na pojavnost, na formalnosti političkoga sustava i odnosi se samo na aktere djelatne unutar sustava samoga. „Zbiljska opozicija“ (za njega tzv. izvanparlamentarna opozicija) ovim modelom tolerancije nije obuhvaćena, te ona stoga nužno djeluje represivno spram takve oporbe. U osnovi, ova argumentacijska strategija repetira tradicionalni revolucionarni obrazac: snaga uvida (manjine) tuče (moralnu, svjetonazorsku, itd.) slabost većine (organizaciju pritom nipošto ne treba zaboraviti). Politička većina se pak – pravnim institucijama i represivnim aparatom – štiti od ekstrasistemskih nakana upravo političkom uporabom „represivne tolerancije“ (u pravnome postavu, glasovita je odluka njemačkoga ustavnog suda o zabrani Komunističke stranke Njemačke, od 17. kolovoza 1956, dalekosežno formulirala načelo zabrane političkih organizacija koje u programu sadrže ideju „revolucije i diktature“, te stoga „ne prebivaju na tlu Ustava“ – indikativno je, pa i pomalo povijesno perverzno, da ju dobrim dijelom slijedi i odluka Vrhovnoga sovjeta SSSR-a o zabrani KPSS-a, nakon pokušaja puča 1990.). Nije, vjerojatno, nužno posebice naglašavati u kojoj se mjeri takvim stajalištem u gotovo svim okolnostima može ne samo braniti vladavina većine, nego i uspješno manipulirati na štetu „sumnjivih“.
U moralno-filozofijskome postavu riječ je o široko raspravljanome pitanju o toleranciji spram intolerantnih (u novijoj literaturi Popper, Rawls i Walzer su paradigmatički argumentacijski primjeri – popkulturni odjeci sežu sve do epizode serije „South Park“, pod nazivom „The Death Camp of Tolerance“). No, možda najjasnije to formulira Hannah Arendt u pogođenoj analizi građanskoga neposluha; njezin je naglasak na tomu da i neposluh i revolucija niječu legitimaciju pravnih (zapravo: političkih) sadržaja protiv kojih nastupaju, no građanski neposluh – za razliku od revolucije – ne dovodi čitav sustav u pitanje.
Ono što se ovih tjedana zbiva, međutim, upravo dovodi sustav u pitanje. Ništa neobično za prosvjede protiv vlasti – da se ne radi o tomu da je s ulica (točnije: uglavnom trgova) u pitanje doveden demokratski sustav. Od četiri države u kojima su trenutno ulični prosvjedi najizraženiji (Bosna i Hercegovina, Tajland, Ukrajina i Venezuela) barem tri imaju trenutno političke režime koji su bliži demokratskim postulatima od svih ranijih u njihovoj političkoj povijesti – (Venezuela je već imala demokratskih epizoda), riječju imaju (ili su donedavno imale) vlasti koje su bile izabrane na razmjerno korektan način i stoga raspolažu demokratskom legitimacijom (nešto se je slično prije nekoliko mjeseci zbivalo i u Turskoj).
Plenumaški ideolozi neopterećeni činjenicama
Pobuna protiv vlasti koja ima (ili barem: možda ima) većinsku podršku, a koja tu vlast teži smijeniti mimo izbora ima politički smisao samo kao revolucionarna ouverture, pa ju tako i treba razmatrati. No, rečene predigre širom svijeta ne pokazuju ni elemente revolucionarne samosvijesti, premda se termin revolucija nerijetko rabi – ponajčešće u posve nedomišljenome, jurišnom smislu. To i nije nerazumljivo u kovitlacu koji nastaje među prosvjednici(a)ma prigodom sukoba s policijom i sl., ali je posve razočaravajuće kod hordi samoproglašenih teoretika (koji lutaju svijetom kao muhe bez glave ne bi li pronašli laboratorijske uvjete za dokazivanje – ne i provjeru – svojih ideologema), ili „aktivista“ za pisaćim stolom (tj. laptopom) – da se o „dokumentarnim“ falsifikatima i ne govori (a nalazi ih se ne samo u produkciji velikih medijskih kuća, nego i alternativnih dokumentarističkih produkcija).
Prije tri godine jedna je rasprava u okviru tzv. subverzivnog festivala pokazala da su domaći plenumaški ideolozi, neopterećeni činjenicama dakako, bili pripravni povjerovati da revolucionarni duh iz dvorane VII. Filozofskoga fakulteta u Zagrebu takorekuć neposredno korespondira s „arapskim proljećem“. Potkrepa ovoj transkontinentalnoj duhovnosti trebala se naći u tvrdnji da arapski prosvjednici „također žele ići s onu stranu liberalne demokracije“. Pokazalo se je da „Marxova duhovna djeca“ opet jednom promašuju ono bitno – materijalističko poimanje povijesti, ono, naime, koje poučava da preskakanje epoha nije moguće (u zbilji). Arapski je svijet, manjim dijelom, dobio neke elemente liberalne demokracije, a u većem je dijelu ostao utopljen u preddemokratske naslage, sve su ostalo bile tlapnje.
No, „arapsko proljeće“ je imalo koncepcijski jasan borbeni postav – prosvjedima se željelo i uspjelo srušiti režime bez demokratske legitimacije – u ime demokracije, naravno. To što su ishodi na mnogim lokacijama bili nezadovoljavajući (nikako samo sa stajališta demokratskih ideala) ima, ponajprije, veze s razvijenošću pojedinih društava, ali, dobrim dijelom, i s „podržavajućim“ učincima demokratske friendly fire iz inozemstva. Ovogodišnji se prosvjedovni val, za razliku od prethodnika, zbiva u sve naglašenijem cinizmu kada je o demokraciji riječ. Interpreti-ideolozi, međutim, tvrdokorno ne odustaju od demokracije kao temeljnoga sujeta. Dapače, interpreti-ideolozi se, već i posve osviješteno, u značajnome broju vraćaju dobrim starim hladnoratovskim obrascima. Ovo podgrijavanje hladnoga rata omogućuje da se ponovno pripovijeda o prozapadnim prosvjednicima (i u Ukrajini, ali i u Venezueli), da se u tom rasteru (uz pretežito etno-nacionalističku recepciju na području bivše Jugoslavije) razmatra eventualna podrška prosvjednicima u Bosni i Hercegovini (s Tajlandom bjelosvjetski stavotvoritelji još, izgleda, nisu na čistu, ali snaći će se oni…).
Ljevičarski nacionalizam Južnoamerikanaca
U Venezueli je za hladnoratovski svjetonazor doista sve kristalno jasno – radi se o južnoameričkoj državi koja je najbliža SAD, zemljopisno dakako. A u njoj na vlasti – s kakvom-takvom demokratskom legitimacijom – osviješteni ideologijski neprijatelji SAD. Od Chavezove smrti radi se stoga na odstranjivanju „stranoga tijela“ iz Južne Amerike – tako da ostane samo ono kubansko na čitavome latinoameričkom području (a ni ono, čini se, neće više drugo). Političke gluposti nedoraslih Chavezovih nasljednika (da se o unutrašnjim poteškoćama njegova koncepta ovdje i ne govori), uz rastuće nasilje, dovode režim sve jasnije u pitanje, ali ovdje su prosvjednici u (ne sasvim uobičajenoj) situaciji pokušavanja revolucije s desna. A to ih – u latinoameričkim prilikama – dovodi u opasnu blizinu SAD, tj. nacionalne izdaje (Adorno je krajem pedesetih tvrdio da su samo u Austriji ljevičari nacionalisti, a nacionalisti ljevičari, jer desničari smatraju da austrijska nacija i ne postoji – slično se, u drukčijem kontekstu, očito – zbiva u Latinskoj Americi, gdje je nacionalizam usmjeren protiv dominacije SAD gotovo stalni sastojak svih ljevičarskih nastojanja).
Eduardo Galeano formulirao je ova stajališta na način koji je doista široko prihvaćen, u Venezueli posebice – Chavez je prije pet godina poklonio Obami njegovu knjigu “Las venas abiertas de América Latina” (najboljim se prijevodom naslova ipak čini “Krvarenje Latinske Amerike”). Zbunjeni je nobelovac pritom mislio da je riječ o izdanju Chavezovih misli pa je ponudio svoju knjigu za uzvrat, pokazujući koliko se u Washingtonu i dalje ne razumije pozicija koju se po svaku cijenu želi obesnažiti (a u knjizi se, kako to podnaslov kazuje, naprosto radi o „pet stoljeća haranja jednim kontinentom“).
To je problem koji se, očito je, ne može riješiti istočno-zapadnim gledanjem. To više, što – na svoj način metodički – Galeano insistira na tomu da govori u ime onih („ribara s kolumbijske obale“) koji su izmislili riječ sentipensante, osjećati-misliti, „da bi definirali jezik koji govori istinu“. A svojevrsni se sentipensante (nepojmljiv većini izvana) nedvojbeno mogao nedavno naslutiti u Tuzli, Sarajevu i drugim (uglavnom: bosanskim) gradovima. Interpretacije koje su natovarene prosvjedima veoma su brzo pokazale manipulativni karakter, a oni su razmjerno brzo zamrli, ostavši zapreteni u bespuća antipolitičkih političkih pokreta kakvi su već, bez ikakva učinka, viđeni npr. u Mariboru ili Zagrebu.
Potencijal za promjenu, ali i manipulaciju
Protesti su nedvojbeno započeli kao neposredni izraz socijalnoga očaja, slijepoga očaja, dapače. Za takva zbivanja važi mudri izrijek, danas uglavnom zaboravljenoga marksističkog filozofa Ernsta Blocha: Tek kada se želudac napuni, glava pravo proradi, jer dok je želudac prazan, glava se bavi samo time da ga napuni. Prosvjedi, revolti (koji, međutim, ni r od revolucije u sebi nemaju) bili su doslovce: čisti potencijal – kako za radikalnu promjenu, tako i za manipulaciju. Za sada se čini da ova druga strana preteže. Tragikomično je koliko se – ne samo političara, nego i nabijeđenih teoretika – našlo pozvanim da se proglase autentičnim tumačima tih zbivanja. Od onih koji u tomu vide samo nacionalističke igre (protiv „naših“, dakako) do nezaobilaznih profesionalnih zazivatelja revolucije (u ime „naših“, naravno). I sve bi to bilo – do neke mjere razumljivo – da u interpretacijskome žaru (koji sama zbivanja zapravo zapostavlja) ne dolazi do posvemašnjega nijekanja činjenica (primjerice razaranja Arhiva BiH i sl.).
Simpatizeri sa (hrvatske) strane istovremeno su glorificirali revoluciju i skandalizirali se nad činjenicom da je „ugledna redateljica“ napadnuta (više, na žalost, zbog prostakluka, nego zbog izrečenih neistina – o spomenutome Arhivu, npr.). To je, valjda, onaj „činovnički pristup revoluciji“ kojemu se je Lenjin rugao (još u emigraciji), koji smatra neupitnim da treba braniti vlastiti stalež neovisno o revolucionarnim zbivanjima. Jedva je i potrebno spomenuti da su neki od Žbanićkinih branitelj(ic)a ne tako davno na sva kola doslovce psovali jednoga drugog, svakako ne manje uglednog redatelja, naime Kusturicu (nikako bez razloga) – no takvo je što bilo moguće u vrijeme kada su kulturnjaci masovno nosili nacionalističku modu. Sada se, nekako, nastoje prestrojiti i „braniti“ istovremeno i profesiju i revoluciju – nije teško zaključiti koji će objekt obrane ostati na kraju u privilegiranoj poziciji.
U BiH su dospjeli do smjenjivanja nekoliko desetaka političkih funkcionara, a na ulicama je – što je također signifikantno za neke od suvremenih prosvjeda – bilo doista malo ljudi, uglavnom po nekoliko stotina, ili čak stotinjak. Kada su prešli na tzv. plenume stvar se je, kao i ne tako davno u Zagrebu, razvodnila u svojevrsnoj inačici grupne terapije. Ma koliko bili (politički) nejasni, pokazali su da problem postoji – da društvo ne može biti tek tako zatrto, pa ni etno-nacionalističkim pokrivačem, ali, pitanje je kada će se nešto odista zbiti to više što „izvanjski čimbenici“, žalosno fatalni za BiH, prosvjede gledaju pod opterećenjem straha od (naravno, vjerskoga) „fundamentalizma“.
Naši demokrati i njihovi despoti
Ukrajinska su zbivanja posebno pogodan, gotovo idealan „materijal“ za post-hladnoratovske ideologeme. Nakon raspada Jugoslavije Ukrajina je (uz Belgiju, koja svoj konflikt drži pod kontrolom u mnogome zahvaljujući članstvu u EU) najizgledniji kandidat za (nikako laskavu) titulu „umjetne države“. Po strani od bitne ideologičnosti same oznake – koja, u negaciji, pretpostavlja mogućnost nečega što bi se, valjda, imalo zvati „prirodnom državom (!?) – istočno-zapadni raspor ovdje, na veselje ideologa, dobiva ne samo svjetonazorske, nego i zemljopisne konotacije. Od početka su stoga prosvjedi na Majdanu shvaćani kao želja naroda da, uporan u svojoj „proevropskoj orijentaciji“ (što god to značilo) odbaci onu prorusku (dakle: istočnu, horribile dictu). U svega nekoliko prigoda spominjan je broj prosvjednik(c)a – naravno tada kada je ih je bilo mnogo.
Nakon što je uglavljena interpretacijska okosnica za medije je diljem svijeta (s izuzetkom Rusije, Srbije, itd.) moralo biti jasno da su „naši“ (kao i uvijek i svugdje, u Venezueli posebice) aktivisti demokratskoga preustroja, a oni drugi reinkarnati istočnjačkih despocija. Jasno je da je većina onoga što je rečeno i napisano protiv Janukovičeva režima u mnogomu istina (ili barem blizu istine). Janukovič je jedan od političara izraslih u tzv. tranzicijskome okruženju koji su uvjerljivo demonstrirali razliku između demokratske legitimacije i demokratske politike (poput Jeljcina, Miloševića, Tuđmana, da se spomenu samo neki od evropskih kandidata).
Razliku je jednostavno i uvjerljivo moguće demonstrirati na primjeru Mihaila Gorbačova – vjerojatno nikada nijedan čovjek u povijesti nije više učinio za demokraciju od njega, no kada se je (jasno: prekasno) odlučio kandidirati na izborima, dobio je 0,91% glasova. Pokazao se je uspješnim agentom demokratskoga zbivanja – u nedemokratskim (kasno-sovjetskim) okolnostima. Odigrao je, zapravo, ulogu političkoga Cyranoa de Bergeraca (nikako jedini u tom razdoblju i kontekstu), uspjeh su – i na njegovim leđima – postigli drugi. I Janukovič se je uspinjao po leđima drugih, a obrnutim su ga putem i srušili s vlasti. No bio je to, ipak, protuustavni čin – državni udar rekao bi Putin, vlast (koja je bila izabrana) srušena je s ulice, što se, načelno, ne smatra zapadnjačkim pristupom.
Pripisivanje lažne legalnosti
Obnovljeni Zapad (kao svjetonazorski kompakt) mora stoga mučno reinterpretirati zbivanja na Majdanu i oko njega e da bi im nekako ipak pridao oznaku legalnosti i demokratičnosti. To više što je ipak prodrlo (i u „Zapadnu“) javnost da ubojice na Majdanu baš i nisu bili samo Janukovičevi momci ne olakšava im posao. Ugovor koji je, uz posredovanje ministara vanjskih poslova država članica EU, Janukovič potpisao s čelnicima oporbe teško bi bilo interpretirati kao nad-ustavni dokument (a i stavljen je izvan snage praktički odmah po potpisivanju). No, Ukrajinu sada čekaju novi izbori, a marni će (uglavnom inozemni) eksperti u međuvremenu iznaći neku formu legalnosti za čitavo stanje.
Ukrajinski je primjer – za razliku od drugih koji su ovdje spominjani – pokazao u kojoj se mjeri i nasilje može koristiti u ovakvim zbivanjima (moguće poredbe s Tajlandom još ovise o zaključku tamošnjih zbivanja i mogućem okretanju interpretacijskih hordi i na tu stranu svijeta, kada se u Evropi situacija malo smiri). No, potpunu pomutnju koju bi (barem kratkoročno) ukrajinska situacija izazvala na ideologijskome Zapadu, spriječio je – energičan kao i uvijek – baš Putin. Intervencijom na Krimu natjerao je sve u svijetu da zaborave ukrajinski kaos, neporecivu nazočnost (i nasilje) neofašističkih skupina među prosvjednicima, neriješena pitanja o prijenosu vlasti (da se o stopiranim istragama brojnih umorstava i ne govori). I opet se je pokazalo da je javnome mnijenju (kao i 1914, ili 1939.) teritorij važniji od ljudi – dok Ukrajinci (ovi ili oni) ubijaju svoje to je („minorno“) humanitarno pitanje, čim se – doslovce – prijeđe granica, radi se o svjetskoj krizi (čak i ako mrtvih nema).
Putin je djelovao na dobro poznati imperijalistički način – s mnogim pojavnim značajkama koje su do sada uglavnom bile vidljive kod amerikanskih intervencija. Nije stoga razložno pitati se kako se to „svi“ skandaliziraju nad Putinovom doktrinom intervencije ruskih snaga svugdje gdje su životi Rusa ugroženi i uspoređuju je (razložno) s Hitlerovim postupcima 1938./39, a nitko da se sjeti kako takvu doktrinu SAD njeguju već gotovo puno stoljeće što je dovelo do brojnih povreda suverenosti niza država (a što se sada, s punim pravom, prigovara Putinu).
Demokracija kao politički model
Putin je prije nekoliko mjeseci pokazao taktičku superiornost nad Zapadom u slučaju Sirije, no strategijski je pogriješio ne samo ovim uletom u Ukrajinu, nego, mnogo ranije, propustivši priznati neovisnost Kosova. Da je to učinio prije nekoliko godina, mogao bi danas tvrditi da se (koliko-toliko) konsekventno ponaša (posebice uzme li se i gruzijska situacija u obzir); da „prihvaća“ (ili potiče) promjenu granica (po mogućnosti bez rata) tamo gdje je kompaktno većinsko pučanstvo opredijeljeno za novu političku zajednicu. Ovako će obje strane demonstrirati klasičnu sliku razvodnoga sukoba; istina je što ona govori o njemu, ali i to što on govori o njoj.
Poguban pritisak ideologema dovodi do (marginalnih) odvjetaka i u lokalnim medijima – „Jutarnji list“ tako objavljuje tekst nekoga nevježe (vjerojatno greškom potpisan imenom jednoga poznatog novinara) koji tvrdi da su Hitler i Putin slični po tomu što „demokratski dolaze na vlast“ i potom sustav „potčinjavaju osobnoj vlasti“. No, to je doista promašena paralela – ne „samo“ zato što je Hitlerova vlast ubijala, u prosjeku, oko 2000 civila na dan, nego – sustavski – zato što je Hitler nakon preuzimanja vlasti posve ukinuo politički pluralizam i odgovarajuće izbore (a jednostranački Reichstag se nije sastao ni jednom u zadnje tri godine njegove vlasti) – što god se današnjoj Rusiji (opravdano) prigovaralo, kod Putina to nije slučaj.
Ovakvo nedomišljeno korištenje teškom ideologijskom artiljerijom u krajnjoj crti relativira nacizam (slično ne tako rijetkim stajalištima koja današnje SAD smatraju totalitarnim sustavom zbog postojanja Guantanama). Prema svemu sudeći, nikomu nije baš previše stalo do demokracije kao političkoga modela; ni interpretima, ali ni prosvjednici(a)ma. Samo što ovi drugi imaju dobre razloge za svoj zazor – činjenica da se narod (pa makar i u pokislim stotinama, koje, s raznim reakcijama, promatraju građani u prolazu, kao u Sarajevu) pobunio protiv vladavine utemeljene u narodu svakako upućuje na problem – socijalni, sigurnosni, politički… Upućuje, naime, na to da demokracija može imati smisla kao sustav, ali ne i kao vrijednost po sebi, jer za to – već i zbog svoje proceduralne biti – naprosto nije podobna.
Banka, 07.03.2014.
Peščanik.net, 07.03.2014.
