Stadion Poljud, foto: Joško Barada http://goo.gl/Ug57V9

Društva u stanju anomije (u značenju koje – preuzimajući termin od Guyaua – uvodi Durkheim baveći se, indikativno, samoubojstvom) karakterizira, uz ostalo, upravo nesposobnost da se s neprijepornom nepravdom suoče u okviru društveno zadanih (i prihvaćenih) pravila i institucija. U takvu stanju pobuna, a konsekventno i moguće nasilje – u individualnoj ili kolektivnoj izvedbi – dobiva status opravdane metode ispravljanja nepravde, koja se „svima“ iskazuje kao iznadsustavski, takorekuć sudbinski, pa i neukrotivi fenomen. U prastaroj teorijskoj paradigmi, onoj prirodnoga prava, otpor nepravdi svoju legitimnost crpi iz naravi same nepravde, poprimajući karakteristike koje se, u svim pravnim sustavima, pripisuju legitimnoj (nužnoj) samoobrani. Za revolucionarne prirodno-pravne teoretike Moderne nasilje stoga nije tek reaktivna opcija, nego, dapače, „materija povijesti“, tj. neizbježno sredstvo nametanja pravednosti – kako to, sažimljući, prije stotinjak godina jasno formulira Walter Benjamin („Zur Kritik der Gewalt“ – „Uz kritiku sile“).

Rasprava o pravnome pozitivizmu, koja se nastavlja kao drugostranost ovoga poimanja nasilja, ostavlja otvorenima druge dileme, koje se Benjaminu (i ne samo njemu) nadaju kao rubni fenomeni „pravne države“. Primjerice, to da ona dopušta/tolerira „industrijski“ štrajk (kojim se traže veće plaće, ili neka druga prava zaposlenih), ali ne i generalni štrajk koji tendira rušenju vlasti. Drukčije rečeno, i pozitivisti se mogu naći u situaciji (tipičnoj za zastupnike revolucionarnoga prirodnog prava) da sredstva kojima se društveni akteri služe ne tretiraju raščlambom njih samih, nego njihovih svrha („opravdanosti“). U jednome slučaju unutar danoga pravnog sustava, u drugome u povijesnome kontekstu nadolaska pravednosti.

Obrana terorom protiv terorizma

Benjaminovo stajalište – svakako i ovisno o duhu vremena (kako s lijeva, tako i s desna) – navodi na mistificiranja, dapače mitologiziranje sile, pa i nasilja. Derrida (Force de loiSila zakona) – koji u svojoj analizi mnogo toga preuzima od Benjamina – uviđa ključan problem u Benjaminovu pripisivanju povijesne uloge nasilju; u krajnjoj radikalizaciji tako se može interpretirati i „holokaust“ (Žižek, dakako, sve dovodi do paroksizma; zbrzano čitajući težak tekst naprosto je pobrkao božansku i mitsku silu). Drukčije rečeno, suvremena amerikanska desnica na taj način brani teror protiv terorizma, državno nasilje (suprotno zakonima koje je sama država uvela) opravdano je zbog toga što terorizam po nosivoj pretpostavci djeluje protupovijesno (u revolucionarnome prirodno-pravnom interpretacijskome sklopu, koji, eto, nije tek intelektualna osnova ljevičarskih intervencija).

Ovakve rasprave u već spomenutom stanju društvene anomije u mnogome gube smisao, ali, istovremeno, podsjećaju na to da se, baš u ovakvu složaju, svaki pokušaj izlaženja s nepravdom na kraj spotiče o dobro poznate poteškoće. U posve pragmatičnome postavu te se poteškoće ponajprije iskazuju kao elementarno, a nezaobilazno, pitanje: koju cijenu (u novim nepravdama, dakako) plaća nasilna pobuna protiv ustanovljene (tj. strukturne) nepravde u uvjetima društvene anomije?

Ova se općenita razmatranja, opet jednom, oprimjeruju aktualnim zbivanjima koja ih u mnogome još jednom potkrepljuju. Pritom se pokazuje i to da se ključni problemi društva uvjerljivo razotkrivaju i onda kada ih se gleda s margina, periferije – razrokim pogledom koji je, nekako, istovremeno i unutra i vani. U danome slučaju riječ je, dakako, o nogometnoj optici; sve što se je posljednjih tjedana zbivalo u hrvatskome nogometu, a kulminiralo je prosvjedom oko trideset tisuća ljudi na splitskoj Rivi, gotovo udžbenički manifestira anomiju. Rečeni skup je ocijenjen prijelomnim još i prije no što se je zbio, a naknadne su interpretacije ovu „nogometnu“ cezuru samo još naglašavale. Jer, i da su to akteri htjeli (a i nisu baš) nikako se nije moglo raditi „samo“ o nogometu.

(Ne)prigušena tenzija Sjever-Jug

I zato što je eksplodirala (očito zapretena) opreka Sjever-Jug koju je nacionalistička ideologija godinama pokušavala zatomiti (još od prvih splitskih grafita: „Zagreb=Beograd“, u devedesetima, na dalje, ali i od „Feralova“ povremenoga optiranja za splitski malomišćanski mentalitet nasuprot hrvatskome nacionalizmu). I zato što su se lokalpatrioti našli motiviranima napomenuti da je „na Rivi već znalo biti i više ljudi, ali ovoga puta nisu dolazili izvana, od Makarske i Zadra, do Hercegovine“. I zato što se je na marginama „veličanstvenoga, dostojanstvenog skupa“ (na kojemu je, ipak, bilo i „bengalki“ kostoloma) pojavio dron sa zastavom južnjačke konfederacije iz amerikanskoga građanskog rata (simbolički neprijeporno rasističkom, čak i bez dodatnoga naglašavanja „bile boje“). I zato što su se odmah javili branitelji „cjelovitoga hrvatstva“ tvrdnjom da se, zapravo, uopće ne radi o sukobu hrvatskoga sjevera i hrvatskoga juga – jer to, valjda, i nije moguće. Ćiro Blažević je, u tom stilu, ustvrdio da se Hrvatska nipošto ne smije dijeliti, „ni po kojoj osnovi“ (pa, očito, ni prema socijalnoj, generacijskoj ili spolno-rodnoj).

No, podjele postoje, sviđalo se to komu ili ne. Činjenica da ih „artikulira“ navijački bijes ukazuje na bjelodanu anomičnost hrvatskoga društva, na to, naime, da nema institucijskih pretpostavki da se zaoštreni problemi ni postave, a kamo li započne njihovo rješavanje (kolika je institucijska panika nastupila pokazuje i to da su splitsku – tj. „Hajdukovu“ – delegaciju primila dvojica ministara, od kojih je barem jedan i sam „hajdukovac“, u prostorijama Sabora; zaboravljena je „puka“ dioba vlasti i ostale formalnosti, jer se vlasti očito boje daljnjega izlijevanja nezadovoljstva „na ulice“ – i trgove). Fascinirani Torcidinom fanatičnošću i vjernošću Klubu (čak i kada ga zastupaju trećerazredni nogometaši) svi su izgleda zaboravili povod – jer su odjednom pomolili mnogo ozbiljniji problemi

I doista, odluka vodstva „Hajduka“ da ne odigra utakmicu (u kojoj i nije imao naročite šanse) u mnogome je nevažna (ne samo zato što je prvenstvo – po tko zna koji put – već gotovo odlučeno). Premda su igrače i vodstvo, nakon povratka s neodigrane utakmice navijači dočekali s oduševljenjem usporedivim s onime koje se vidjelo u Tirani nakon povratka albanske reprezentacije s prekinute utakmice u Beogradu, okolnosti kao da su se ubrzo izmijenile. Najprije „ponosni na junačku odluku“, „Hajdukovci“ su se ubrzo ipak odlučili žaliti na kaznu koju su zbog nje dobili (tvrdeći da sudac nije čekao propisanih petnaest, nego samo deset minuta prije nego što je formalno označio kraj, tj. neodigravanje utakmice).

Već su na Rivi ovlašteni govornici zatražili mijenjanje 7. stavka 32. članka Zakona o sprečavanju nereda na sportskim stadionima, po svemu sudeći nesvjesni toga da ovakvim zahtjevom priznaju legalnost „Dinamova“ postupanja prije početka utakmice (a zbog tog postupanja je i došlo do prosvjeda „Hajdukovih“ navijača – koje nisu pustili na stadion – s kojim se je solidariziralo i vodstvo kluba). Zakonska odredba koja organizatorima daje pravo da – zapravo prema vlastitu nahođenju – sprečavaju ulazak nekih navijač(ic)a na stadion (ili u dvoranu) doista nije uzor postupka suglasnoga s vladavinom prava (iako takve odredbe postoje i u drugim državama), no čudno je to što se odjednom pravni pozitivizam vraća u igru (i to usred pučke pobune protiv – ni više niti manje – nogometne „monarhije“).

Paradoks: Hajduci koji se žale pred sudom

Kao da već i samo ime kluba upozorava na sustavni problem; „zaboga, ‘Hajduk’ tuži nekoga sudu, zar oni ne razumiju ni značenje klupskoga imena?“, govorio je, posve u Smojinu stilu, Ivo Prpić prije četrdesetak godina (u povodu jednoga spora, još u okvirima jugoslavenske lige). Jasno je, „Hajduk“ simbolizira pobunu, ustanak, gerilsku borbu iz šume protiv poretka uglavljenoga u gradu, itd. Njegovo službouljudno, pa i pozitivno-pravno ponašanje čini se odatle pomalo zbunjujućim. No, podrijetlo je imena uglavnom zaboravljeno, kao i mnoge epizode iz prošlosti. Transparenti na Rivi su „ponosno“ isticali kako se „Hajduk“ nikome nije klanjao, pa ni Titu – kao ne postoje snimke općega jecanja na Poljudu 4. svibnja 1980, da se o političkome ponašanju „Hajdukova“ vodstva (i njegovu partijskome regrutiranju) u ranijim decenijama i ne govori (svi su se nogometni klubovi tada slično ponašali, ali većina ostalih to nastoji zaboraviti, a ne kititi se time – osim, djelomice, beogradskoga „Partizana“).

Nije, dakako, klupsko ime pravi problem (mnogo prije to bi se, u ovome kontekstu, moglo reći za naziv USKOK-a!?), niti raznovrsnost pokušaja smanjivanja štete, niti prejake riječi na Rivi, niti neoprezna uporaba simbola (primjerenih Chucku Norrisu npr.), ali jest heroiziranje nasilja. Posebno pozdravljeni govornik na skupu bio je „legendarni“ Ivo Bego, poznat ponajprije kao jedan od najgrubljih igrača u oštroj konkurenciji jugoslavenske lige.

Popularnost ne uživa, primjerice, njegov brat Zvonko (koji je doista igrao nogomet), nego netko koga (od milja, dakako) zovu „cipadur“, netko koga se stariji sjećaju po tomu što je na utakmici 6. ožujka 1960. kopačkom u glavu teško povrijedio „Dinamovo“ krilo Ilija Pašića i golmana Mirka Stojanovića. Pola stoljeća kasnije, u razgovoru s Mosorom, Bego hladnokrvno pripovijeda o tomu kako je Pašić (glavom!) „naletija na moju nogu“, a onda si je, gledajući okrvavljenoga Pašića, Stojanović dopustio da mu kaže „Ubojico!“. Bego to, dakako, nije mogao otrpjeti te ga je „šakon posrid čela, pa je ka da ga je pokosija mitraljez, i on je svršija u bolnicu. Poslin sam ima čut da je bila rič o malon potresu mozga“. „Mali potres mozga“ (i nešto manje mala Pašićeva povreda) učinila su Ivu Begu veličinom, uz to je došla priča o tomu da je svojevremeno zadavio policijsko psa (što kasnije, skromno, opisuje tako da ga je samo vukao za uši dok ga milicajac nije spasio, te urbana legenda o (fizičkome) sukobu s invalidima pored terena na utakmici koju je „Hajduk“ igrao u Njemačkoj, itd.

Sve je to palo u zasjenak nedavnim (dakako, fizičkim) obračunom sa Zdravkom Mamićem, koji je obnovio kult Begina junaštva (i nakon nedavnoga događaja, javno je insistirao na tomu da bi i „opet napao Mamića“). Unatoč pokušajima „torcidinih intelektualca“ (poput Perasovića i Lalića, koji, na žalost, ne domašuju razinu govora o problemima navijača zadanu još prije četrdesetak godina analizama njihova prethodnika Srđana Vrcana), odabir je ov(akv)oga Bege kao personifikacije pokreta sasvim jasno zasjenio druge govore. A on je, i opet kod Mosora, jasno pokazao apetit za permanentnim regionalnim (sportskim?) sukobljavanjem, želeći da „Dinamo“ stalno gubi, ali: „I oni i Cibona u košarci, i Mladost u vaterpolu, i Zagreb u rukometu… A pogotovo ovi Medvešćak šta igra balun na ledu“.

Riječju, nasilnik s apetitom bio je komunikator koji je marginalizirao ostale – kao što i nasilje komunikacijski može zasjeniti druge načine odnošenja. No, problem nije riješen osudom nasilja, premda ona neprestance izostaje – ne samo kod navijača (i „navijača“), nego i kod mnogih komentatora. Pravo je pitanje o razlozima zbog kojih je nasilje tolikima prihvatljivo, dakle: o nepravdi na koju se – ma koliko neprimjereno – pritom reagira. U ovome slučaju radi se, dakako, o „Dinamu“, ali i o Nogometnome savezu. O kolopletu financijskih, političkih, ideologijskih (a, onda, i sportskih) zlodjela koja – toliko dugo – dolaze iz Zagreba.

Sport pod kontrolom političke stranke

Nogometni savez nije „samo“ praktički jednostranačka utvrda – HDZ od početaka kontrolira sportske funkcionare (od Olimpijskoga odbora na dalje). On nije ni „samo“ Mamićeva ekspozitura (već godinama), on je ponajprije ustrojen na političkim (a ne npr. nogometnim osnovama); drukčije rečeno, pored dominacije jedne stranačke nomenklature nezaobilazno je pitanje o vezi koju ti funkcionari uopće imaju s nogometom (ostavi li se, na čas, po strani ona financijske ili politikantske) naravi. I zbog toga im ne preostaje drugo do (amatersko) podražavanje „ozbiljne politike“. Oni su pripravni – zbog inozemne mode – načelno osuđivati rasizam, ekstremni nacionalizam i sl., ali će posve samorazumljivo hvaliti „veličanstvenu atmosferu“ na utakmici na kojoj su masovno skandirali: „Ubij Srbina!“. Oni će sebe (i „nogomet“) smatrati patentiranim predstavnicima, ali desetljećima traže da reprezentativci pozdravljaju državnu himnu na stranački način – koji (kako to i sporadične snimke ljudi na tribinama uvjerljivo pokazuju) ne prihvaća većina puka. Doduše, isto je nekako nametnuto praktički svim „momčadskim“ sportovima (kako ih službeno i dalje zovu, čak i ako se radi o djevojčadi) – s nedavnim izuzetkom ženske odbojkaške reprezentacije.

Uostalom, vodstvo ovoga saveza nije u stanju reagirati ni na reprezentativne neuspjehe, niti na manipulacije i prijevare na svim razinama takmičenja. I zato nema autoriteta – to više što najjači lokalni klub kontrolira Savez (i sustav takmičenja) kako to u Jugoslaviji ni „Zvezda“ niti „Partizan“ nisu mogli ni u „najboljim“ danima. Za razliku od „Hajduka“- koji podsjećanjem na slavnu tradiciju zakriva ne baš slavnu nogometnu sadašnjost, „Dinamo“ se sustavno bavi izmišljanjem tradicije. Na njegovoj službenoj web-stranici ne može se pronaći ime Hermana Matesa koji je u lipnju 1945. (u ime režimskih sindikata) klubu dao (i) današnje, ime, ali zato stoji da je „Dinamo utemeljen 26. travnja 1911. pod nazivom Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub“.

Malograđanski nogometni klub

Nakon godina nominalističkih protimbi (koje su uključivale i navodne riječi Franje Tuđmana na samrtničkoj postelji) došlo se je nekako do današnjega službenog imena: „Građanski nogometni klub Dinamo“. I taj je naziv, gotovo, adekvatan; malograđanski nogometni klub Dinamo bila bi, vjerojatno, preciznija oznaka. Vodstvo kluba u najboljoj malograđanskoj maniri mirno tolerira (pa i podržava – sve dok nije postao opasnost po vlastiti gol) kapetana prve momčadi, neovisno o njegovoj novoustaškoj epizodi. Poslušno slijedi izvršnoga predsjednika neovisno o njegovome brojanju krvnih zrnaca jednome ministru (koji je, doduše, bio katastrofa od ministra, ali ne zbog svojega etničkog podrijetla), o „nestanku“ novca nakon brojnih transfera igrača, o skandaloznim „intervencijama“ na nogometnim skupovima, o napadima na novinar(k)e, o činjenici da je bio bitan čimbenik u procesu koji je klub u mnogome udaljio od navijač(ic)a (a BBB reducirao na svojevrsnu jedva rabijatnu NVO), itd.

Tipično malograđanski, dakle, „Dinamo“ mirno živi od strukturnoga nasilja (o tom konceptu je u ovoj seriji tekstova već bilo riječi), jer je u stanju u potpunosti kontrolirati nacionalnu nogometnu organizaciju (ali, dijelom barem, i gradsku upravu) i, dobrim dijelom zbog toga, pouzdano „brodi neusporedivome rekordu, desetoj tituli nacionalnoga prvaka za redom“. Takav se „Dinamo“ (malograđanski, dakako) užasava nasilja (naročito otkako ga Mamić rjeđe upražnjava, a BBB su nestali iz klupskoga vidokruga). Upravo zato, međutim, protiv njega se mobilizira pobuna „s Juga“ (uz podršku čak i „Dinamovih“ disidenata), pobuna koja – prema načelu razlikovanja od neprijatelja – prihvaća (pa i heroizira) manifestno nasilje (pa i „navijača“ koji su nedavno upropastili jednu od najboljih igara reprezentacije proteklih nekoliko godina).

‘Nasilje za našu stvar

Riječ je pritom, dakako, i o globalnome navijačkom sindromu, o socijalnome očaju radikalno marginaliziranih pripadnik(c)a mlade generacije, o ostacima atmosfere u kojoj su i vlasti i mediji tretirali (i „Dinamove“ i „Hajdukove“) navijače kao svojevrsnu braniteljsku avangardu, konačno: o prihvaćanju (ili barem podnošenju) „nasilja za našu stvar“ karakterističnome za poratna društva. Svi ovi elementi nedvojbeno utječu na sadašnje stanje. No, ključnim problemom ostaje percepcija socijalne anomije, iskustvom potkrijepljeno uvjerenje da se od sustava ne može očekivati pravda (protiv moćnih, bogatih, ili „onih iz Zagreba“). No, dok je pobuna (barem u neposrednome povodu) uperena samo protiv nogometne organizacije (kojom dominira politička frakcija koja trenutno ne kontrolira vlast u državi), ona će biti ne samo tolerirana, nego i popraćena djelomičnim simpatijama državnoga vrha.

Za razliku od okupljanja na Rivi, ono u zagrebačkoj Savskoj ulici doživljavaju vlasti posve drukčije. I s dobrim razlogom, ova druga pobuna odgovara – mutatis mutandis – onome što je Benjamin zvao generalnim štrajkom, ona doista teži svrgavanju (izdajničke) vlasti, na svaki način. No, današnja (hrvatska) vlast nema samosvijest vlastodržaca prije stotinu godina (što je, u ovome slučaju, svakako sreća). Ona se naprosto ne usuđuje reagirati uporabom represivnoga aparata protiv onih koji, u najmanju ruku, krše „javni red i mir“. No, nije posve sigurno da će to smanjiti razinu manifestnoga nasilja u Hrvatskoj u dogledno vrijeme – prvenstveno zbog nesposobnosti države da jamči barem elementarnu pravednost ono očito dobiva na popularnosti, barem na jugu – za sada, sve dok sjever (samo)zadovoljno prebiva upravljajući strukturnim nasiljem.

Banka, 12.12.2014.

Peščanik.net, 14.12.2014.