Iako još nije dovoljno protumačena, legendarna je stvaralačka imaginacija Anatola Fransa. Ovaj sjajni erudita vratio je francuski satirični roman u brazdu staroga Rablea. Njegova satira, ironični sistem iskaza i vrcavi stil su uistinu prava vrednost proznog iskaza. Njegov roman Ostrvo pingvina – postoji i srpski prevod – duhovita je parafraza političke istorije njegove zemlje. U osam knjiga, poput naučnih traktata, junaci ove knjige, ljupka stvorenja koja vekovima obitavaju na ledenim santama severa, mirno se, ironično-dostojanstveno šetaju, odeveni u svoje diplomatske frakove. Istini za volju, nema dokaza da diplomate frakove nisu pozajmili od njih, ali eto, sveti Majol je rešio da ih pokrsti, i tu počinju zapleti koje je samo ovaj pisac umeo da gradi: sabrali su se oci i učitelji Crkve, negde u raju, na sabor, da odluče o ispravnosti njegove misije. Svi su tu, od pape rimskoga do blaženoga Avgustina, i nesrećni misionar je osuđen: ne, ovo krštenje ne može biti valjano, jer ova čudesno lepa stvorenja nisu počinila greh koji bi se krštenjem imao poništiti. Doveo je sveti Majol svoje pingvine u nekoj lađici u Pariz, u civilizaciju, ali su pingvini morali da se izjasne – jer drugačije oci i učitelji nisu hteli – da li su pingvini ili ljudi.

I tako kršteni i nedokršteni, pingvini su u civilizaciji započeli svoju političku istoriju.

Ta istorija je ironijski prosleđena od srednjeg veka, preko renesanse do novoga doba. Lako se prate likovi, i prepoznaju.

Nije, istina, jasno imamo li mi Srbi neke veze sa pingvinima, ali da neke sličnosti ima, to je u nekim momentima sasvim očevidno. Svi se sada pitaju, a posebno Prvi pingvin naše diplomatije, kako da se formuliše spoljno-političko stajalište zemlje. Neko krštenje, evo, dolazi iz Rusije, ali sudeći po onome što se piše u versko-političkom glasilu koje se zove Pečat, to neće ići lako, pa makar se mi – ne tri puta, već trideseti i tri puta i još trikratno po ruski prekrstili. Možda bi sve ovo ličilo na šalu, ili pak na nezaboravnoga Anatola Fransa, da se nismo našli pred jednim problemom. Rusi su nam ponudili jednu rusko-balkansku teoremu. I sabrali su se oci, i crkveni i laički državni, uz asistenciju političkih publicista, čija je svaka reč obeležena ruskim pečatom – ali rešenja nema, pa nema.

Kazao je ovih dana general D. Rogozin da će Rusi priznati nezavisnu državu Kosovo, i to onoga časa kada mi Srbi-pingvini budemo odlučili da svoju postojbinu napustimo i pređemo u NATO.

Sabrali su se oci u Saboru i nikako ne znaju šta da čine. Kako god da postupe, Kosovo će biti sve dalje. Priznali su, jadni, da se reči gasifikacija Srbije – to je sve ono oko NIS-a – na srpski prevode kao rusifikacija, a da se ova pak reč prevodi semantički precizno kao putinizacija. No jedno je lingvistika, a drugo je politika. Ova teorema je zapravo ucena – ako nećete sa nama, u ram naše vojne doktrine, ostaćete bez Kosova. Sve počinje da liči na drugi deo traktata romana pominjanog Anatola Fransa. Ni reči nije general Rogozin rekao da će, ako se mi trikratno po ruski prekrstimo, doći da brani Kosovo, a iz njegovih izjava se vidi da mu to ni na pamet ne pada.

Ima u ovoj teoremi još jedna nepoznanica: ako se priklonimo i NATO-u – ni njima na pamet ne pada da nam vraćaju Kosovo. Tako smo se mi našli u situaciji da ne znamo kuda će naši sveci i svetitelji u čamcu-ljuspici, poput svetog Majola, da vode Srbe. Kako god da se uzme, niko nam ne nudi Kosovo, a beogradski pingvini nikako da se osvrnu i pogledaju šta su uradili sa tim Kosovom, i to poodavno.

Bilo kako bilo – dok prvi Pingvin naše diplomatije nešto ne smisli – treba čitati u ove ledene dane priču o pingvinima Anatola Fransa.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 08.02.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)