Poštovani prijatelji,

čini mi čast ovo slovo o Zoranu Đinđiću večeras, na šestu godišnjicu njegovog ubistva, pred vama: njegovim poštovaocima, prijateljima i sledbenicima. Ono što ću vam reći proizlazi iz moga profesionalnog zanimanja za Zorana Đinđića kao pojavu na tragu jedne tendencije u novijoj istoriji Srbije, na tragu alternative koja više od dvesta godina u porazu traje ali se ne predaje. Moje zanimanje za Zorana Đinđića oslobođeno je ličnih sećanja i utisaka. Mana ili vrlina, tek činjenica je da ja njega nisam poznavala. Jedva da sam ga i srela.

Daleke 1984. godine, na skupu Liberalizam i socijalizam, u organizaciji Centra za filozofiju i društvenu teoriju, uočila sam mladića neobičnog izgleda. Imao je na sebi košulju nalik na rusku rubašku, uske pantalone i čizme. Podsećao je na ruske anarhiste i narodovoljce koji su ispisali važne stranice ruske revolucionarne misli u XIX veku koju sam istraživala. Kasnije, proučavajući pisano delo Zorana Đinđića, shvatila sam da je on u to vreme – polovinom osamdesetih godina prošlog veka – pomno proučavao anarhizam, pisao predgovore i pogovore za srpska izdanja naročito ruskih anarhista. Nisam sigurna koliko je Zoran Đinđić bio svestan da nastavlja tradiciju koju su ustanovili prvi srpski socijalisti, a nastavili mladobosanci. Iz te tradicije Zoran Đinđić baštinio je slobodu kao vrhunsko načelo koje ga je za ceo život odredilo kao autonomnu ličnost.

Na tom istom skupu Zoran Đinđić se izdvajao i tonom koji je bio izraz baš tog autonomnog mišljenja. Zamerio je svojim profesorima, koji su i sami bili kritičari vladajućeg sistema, što su čitave generacije studenata sociologije i filozofije držali u jednom teorijskom i emocionalnom getu. „Naime“, rekao je tada tridesetogodišnji Zoran Đinđić, „ta jedna tačka koju ja danas doživljavam kao problematičnu jeste odnos jedne marksističke orijentacije prema tradiciji evropskog liberalizma“. Kasnije, kao istoričar društvenih ideja u Srbiji, seljačkoj zemlji za čiji je pretežni deo inteligencije individualizam bio besmislica, a liberalizam utopija, često sam se vraćala na ovaj rani teorijski iskorak Zorana Đinđića.

Ali prvi i jedini put Zorana Đinđića sam srela dva dana pošto je preuzeo teško breme premijera. Bila sam u delegaciji Odbora za oslobađanje Ivana Stambolića. U haosu koga je kao retko ko bio svestan, a u opštoj euforiji prilično usamljeni skeptik, novi premijer je prijem ove delegacije svrstao u svoje političke prioritete. U isto vreme, posle više intervencija, nakon dve nedelje čekanja, predsednik tadašnje Savezne Republike Jugoslavije odgovorio je na pismo pomenutog Odbora: Iako je Ivan Stambolić bivši komunista, državni organi treba da vrše svoj posao.

Ta dva pristupa, premijera i predsednika, jednom eminentno političkom zločinu koji je na razmeđu dve istorijske epohe imao simbolično značenje, nisu posledica ličnih razlika: to su dve različite političke filozofije. Za prvu politički protivnik nije neprijatelj; za drugu on je upravo to. U svakom slučaju, razlika u pristupu političkom umorstvu Ivana Stambolića, bivšeg predsednika Republike Srbije, bila je za mene indikativna i upozoravajuća.

U kom pravcu će srpsko društvo krenuti sa raskršća na kome se našlo na početku XXI veka? Tradicionalnim putem da političke, socijalne, verske, etničke, ideološke konflikte, na koje nije imuno nijedno društvo, rešava i dalje nasiljem, revanšom, i tako nastavi da hrani mogućnost permanentnog građanskog rata? Ili primenom zakona pred kojima su svi građani jednaki i u institucijama države, u društvu koje razlikuje istorijsku i sudsku istinu?

Da bi se napisala biografija ili studija jedne istorijske ličnosti važno je ne projektovati na nju vlastite emocije, lična i stranačka očekivanja od nje. Slobodan Jovanović je, na primer, smatrao da Svetozar Marković, bez studije Jovana Skerlića o njemu, u srpskoj političkoj misli ne bi dobio mesto „sejača ideja”. A eto, uz sve dinastičke prevrate, revolucije, ratove, razne državne okvire i režime, Svetozar Marković je, uz Vuka Stefanovića Karadžića, jedina istorijska ličnost u Srbiji koja odoleva „istorijskoj revalorizaciji”. Ali ne zato što ga je Skerlić postavio tako visoko, već zato, kako je govorio Pera Todorović, što se u istoriji ne može „od nekoga napraviti nešto što on nije”. Na čemu, dakle, ja temeljim svoja skromna nastojanja da razumem ko je zapravo bio Zoran Đinđić?

Ja sam čitala Zorana Đinđića. Priznajem, uvek sa osećanjem velike praznine koju stvara činjenica da još uvek nisu dostupni svi relevantni istorijski izvori, nego i da je njegovo pisano delo rasuto, a već pomalo i zatureno. Mnogi Đinđićevi savremenici, njegovi saradnici, kolege i profesori – i to smatram veoma važnim za našu malu kulturu – već imaju izabrana i sabrana dela. Vreme je da ih dobije i Zoran Đinđić, filozof, prevodilac, publicista, politički mislilac.

Pisala sam o Zoranu Đinđiću. Prvi put u članku Srpsko društvo i Zoran Đinđić. Osvetoljubivost duha palanke. Taj članak je objavljen na dan početka suđenja Miloradu Lukoviću Legiji, od koga se očekivalo da kaže istinu o Zoranu Đinđiću i za to pripremljenoj srpskoj javnosti potvrdi njegove veze sa organizovanim kriminalom. A zatim u Zborniku Zoran Đinđić: Etika odgovornosti, koji je 14 autora objavilo u jeku posthumne kriminalizacije Zorana Đinđića. Hteli smo da pokažemo ko je za nas, koji smo ga čitali, bio Zoran Đinđić. Otuda prva bibliografija njegovih radova: 252 bibliografske jedinice na srpskom i nemačkom jeziku, i prva bibliografija radova o njemu koja je u međuvremenu višestruko povećana. Bilo je to nepristajanje da jedan od vodećih intelektualaca svoje generacije ostane samo tema isključivo žute štampe i kriminalnih rubrika. Jer, reč je tu o nama, a ne o Zoranu Đinđiću.

Govorila sam o Zoranu Đinđiću najčešće povodom godišnjica njegovog ubistva i na promocijama Zbornika Zoran Đinđić: Etika odgovornosti. Uvek u prepunim dvoranama i gotovo pobožno tihoj publici. Bio je to način na koji su ljudi u Srbiji pokazivali da se ne mire sa lažima o Zoranu Đinđiću, i to nakon njegovog ubistva. Sećam se kako je bilo teško pronaći učesnike jedne jedine televizijske emisije koja je obeležila prvu godišnjicu ubistva Zorana Đinđića.

Mnogo je ljudi, na vlasti i u opoziciji, prodefilovalo političkom scenom Srbije u poslednjoj četvrtini veka. Neki su je duboko i bolno obeležili, neki su brzo pali u zaborav. Zoran Đinđić se izdvaja ne samo svojim jedinstvenim pregnućem i svojom tragičnom sudbinom. On se pre svega izdvaja, i to je ono što izmiče pažnji savremenika, svojom mišlju.

Možda je za ovo poslednje trebalo biti filozof, i to u izvornom značenju te reči: onaj koji se razumno i promišljeno odnosi prema životu i koji mirno pokazuje nevolje i nezgode života. Ako smem sebi da dopustim upoređenja te vrste, Zoran Đinđić je bio najsličniji prvoj srpskoj filozofkinji – Kseniji Atanasijević. Za oboje sloboda je bila isto što i egzistencija. Ljudi to nazivaju hrabrošću, a za filozofe je to način života. U srpskoj političkoj istoriji bilo je mislilaca, ali ne i filozofa u ovom smislu reči.

Zoran Đinđić se na intelektualnoj i političkoj sceni Srbije nije pojavio sa gotovim idejama i političkim programom, spreman da ga odmah primeni. Njegova ambicija nije bila vlast već, kako je tačno uočio Vladimir Gligorov, istorijska misija. Ali ne lična, već misija naroda i društva. To je tesno povezano sa onim filozofskim u Zoranu Đinđiću – on je bio dublji i humaniji nego što je mogao, a možda i smeo kao političar da pokaže. A ta mera nije bila rezultat njegove skromnosti ili oportunizma. Ona je dolazila iz racionalne spoznaje da se glavne prepreke za istorijsku misiju, o kojoj je razmišljao, nalaze u mentalitetu o kome je mnogo govorio, u istorijskoj inerciji i dogmatskom načinu mišljenja.

Zoran Đinđić je poznavao novovekovnu istoriju Srbije i, važnije od toga, razumevao njenu ključnu kontroverzu – dva veka, uz visoku cenu, srpski narod pravi nacionalnu državu, ali ne uspeva da se, kulturno, kao nacija integriše, zadržavajući srednjovekovno društvo. Posmatran sa ovog stanovišta, Zoran Đinđić nije „odelita, jedinična ličnost” kako bi rekli istoričari.

Što smo dalje od njegovog ubistva, a bliže teškim posledicama tog ubistva, sve je jasnije da je Zoran Đinđić sublimisao jednu istorijsku mogućnost razvoja Srbije. On je sazrevao u predmodernom i predpolitičkom društvu za koje je alternativa bila nepodnošljiva i neprihvatljiva.

Kroz šta su prethodnici Zorana Đinđića i on za njima prolazili u nastojanju koje je klijalo u životu, a ne u njihovim glavama, dokle su stizali, zašto su zaustavljani? To su suštinska pitanja naše stvarne istorije, a samim tim i naše istorijske nauke. O ovome se sudi na osnovu usmene istorije, najčešće uz žaljenje naroda koje se posle poraza pretvara u preziranje tog istog naroda što je izneverio očekivanja svojih duhovnih inspiratora, vođa, svojih „otaca”. I što su ga životni instinkti naterali da počne da se okreće razumnim ljudima. Zoran Đinđić je bio jedan od tih ljudi i zato on ne treba da postane ispražnjeni simbol i politička poštapalica, već predmet ozbiljnog proučavanja i važan orijentir u vremenu koje dolazi.

U središtu političkih pogleda Zorana Đinđića su ključni fenomeni XX veka – komunizam, nacionalizam, postkomunizam.

Kritika komunizma u svim zemljama istočne Evrope nije dolazila sa istih pozicija. U seljačkim društvima (Rusija, Kina, Albanija, Jugoslavija) bio je ostvaren socijalni konsenzus koji je određivao ne samo mogućnosti kritike i sudbine kritičara nego i stvarne domete kritike. Danas se zaboravlja da su svi pokušaji ekonomskih i političkih reformi u zemljama istočne Evrope posle Staljinove smrti udarili o zid tog socijalnog konsenzusa. To važi i za ekonomsku reformu u Jugoslaviji 1965. godine, za koju savremeni inostrani istoričari kažu da je bila „najambiciozniji skup tržišno orijentisanih promena koji je preduzet bilo gde u komunističkom svetu pre 1989”. I to je trajalo sve dok socijalni konsenzus (puna zaposlenost, besplatno obrazovanje i zdravstveno osiguranje, uravnilovka u distribuciji dobara) nije počeo da puca po unutrašnjim šavovima. Istorijski su se iscrpli državnosvojinski odnos, centralizovana privreda, ekstenzivan razvoj – i kao posledica došlo je do tehnološkog zaostajanja, opadanja privrednog rasta, odnosno do nemogućnosti da se održi socijalni konsenzus. Malo se razmišljalo o vezi državnog socijalizma i razvoja demokratije, kao i o njegovoj povezanosti sa nacionalizmom.

Zoran Đinđić spada u retke srpske intelektualce koji su razumevali povezanost državnosvojinskog odnosa sa autoritarnim političkim sistemom i nacionalizmom. Zato je i raskid te veze, on koji je sumnjičen za revolucionarni voluntarizam, zamišljao kao proces. Najpre, sinhrone normativne promene, a zatim strateški rad na promeni mentaliteta i dogmatskog mišljenja.

Đinđić je bio blizak kritičarima jednopartijskog sistema – lične vlasti i institucije doživotnog predsednika, ograničenja političkih sloboda koje su kulminirale u čudovišnom Zakonu o verbalnom deliktu. Ali, u razumevanju istorijskih korena komunizma, antikapitalističkih i antiliberalnih ideologija, u razumevanju kontinuiteta populizma – od Vuka preko Ilije Garašanina i Svetozara Markovića, do Nikolaja Velimirovića i Dimitrija Ljotića – naravno u različitim značenjima – Đinđić je pripadao i jednoj drugoj tradiciji – tradiciji evropskog prosvetiteljstva.

Đinđić je dobro poznavao prekomunističku Rusiju, čiji je XX vek video kao nasilje u nasilju. On je, kao na primer i Lešek Kolakovski, smatrao da i posle pada komunizma pobeda demokratije nije zagarantovana i da se ne mogu isključiti ni oblici nekomunističke tiranije. Njih rađa ekonomsko i socijalno propadanje, disfunkcionalnost institucija i anomija društva. Izvan ovog istorijskog konteksta – jednostavno nije moguće razumeti Zorana Đinđića.

Za razliku od drugih istočnoevropskih zemalja, u Srbiji je i pre pada Berlinskog zida, posle smrti Josipa Broza Tita, došlo do negativne anticipacije događaja. Odbačene su tri reforme: ekonomska, politička i partijska. Državni socijalizam i jednopartijski sistem ostali su neupitni, a zatim je otvoreno pitanje redefinisanja jugoslovenskog ustava i političko prekomponovanje Balkana. Došlo je do zgusnutog niza događaja koji su imali duboku unutrašnju logiku – zaokret intelektualne elite u nacionalnoj politici, totalna propaganda, „događanje naroda”, antibirokratska revolucija, uspon vođe, raspad Jugoslavije, rat za rešenje srpskog nacionalnog pitanja kao državnog pitanja.

Kakve su bile mogućnosti za alternativu? Mnoštvo političkih stranaka variralo je isti program. Đinđićeva dijagnoza je bila neumoljivo tačna: disidentska kritika komunističkog poretka nije više dovoljna kao politički program. Njeni nosioci, uglavnom pisci, mogu, govorio je, „snagom imaginacije da pomeraju brda, obećavaju hod po vodi i prepričavaju poglavlja svojih romana. Ali, kao osnova za politiku to vodi u katastrofu. Jer ako pisac napravi loš roman kao rezultat svoje slobode, to nije problem. Problem je kada ponesen publikom pobrka te dve sfere života. Takvo brkanje biće fatalno za budućnost politike u našoj zemlji”, pisao je Zoran Đinđić 1991. godine.

Kakav je onda odnos Zorana Đinđića prema srpskom velikodržavnom projektu oko koga je u Srbiji već ostvaren konsenzus?

To se pitanje smatra ključnom kontroverzom Đinđićević političkih pogleda. Ako se slede samo tekstovi, a istorija nije samo tekst, nije teško naći ideju o zajednici srpskih zemalja i o podeli Kosova. Ako se registruju postupci, ne mogu se prevideti kontakti sa rukovodstvom Republike Srpske i odlasci na Pale. Ali ni u jednom trenutku Zoran Đinđić ne prestaje da stvara strategiju koja je inkompatibilna sa rešenjem srpskog pitanja kao državnog pitanja, koje podrazumeva rat za teritorije i nove granice. On se vraća na program na kneza Mihaila, odnosno na ideje moderne države – u Srbiji je zakon najviša volja, zvanja zavise od znanja, politički protivnik nije neprijatelj.

Kao politički mislilac, Zoran Đinđić nijednu pojavu ne vidi samo u jednoj dimenziji. Tako je on u delegiranju ovlašćenja Slobodanu Miloševiću da reši problem Srba na Kosovu nazirao osnovu za novu autokratiju i teror nad svim manjinama, a ne samo nad etničkim manjinama. 1991. godine bio je direktan: „Kosovo kao tema udaljilo je opoziciju od sučeljavanja sa samom sobom i svojim mogućnostima, s realnom procenom stanja u Srbiji. Mit o Kosovu je od Srbije stvorio mit”, kaže Zoran Đinđić.

Đinđić je na raspad Jugoslavije gledao kao na nezadrživ proces – čvrsto rešen da ne produbljuje konflikte. Sve više se koncentrisao na Srbiju. Otuda životna potreba za novom strategijom, „ako hoćemo”, kako je govorio, „da se izvučemo iz ove močvare u koju smo zapali i još dublje tonemo” potrebna nam je nova strategija. Novu strategiju treba i da kreira i da ostvaruje postideološka generacija, „ona koja je rođena posle rata ne u fizičkom, nego u mentalnom smislu. To su ljudi koji razmišljaju izvan matrica i Užičke republike i Ravne Gore. Tek oni mogu stvarno i mentalno da završe građanski rat u Srbiji”.

Demokratija je sredstvo a ne cilj, govorio je Zoran Đinđić. I Evropska unija je sredstvo, a ne cilj. Ali, kako doći do kritične mase za promene nakon dvadesetogodišnjeg hoda Srbije unazad? U početku samo jedan od osnivača Demokratske stranke, Zoran Đinđić postaje motor njenih dramatičnih unutrašnjih promena, njenog novog nastupa: „U svom konkretnom i odlučnom nastupu”, govorio je, „Demokratska stranka treba da se što pre oslobodi profesorske učenosti i pridike i da u osnovnim crtama kaže kakvu Srbiju hoće i da izvede osnovne korake ka tom cilju”.

Zašto Zoran Đinđić nije uspeo? Zašto je Srbija propustila jedinstvenu šansu i nastavila regresiju? U traženju odgovora na ova pitanja treba biti realan.

Promena 5. oktobra 2000. godine bila je koliko važna toliko i neizvesna mogućnost. Zoran Đinđić je bio apsolutno svestan toga: to je ta njegova etika odgovornosti. Vreme koje je usledilo značilo je, u suštini, nastavak rata novim sredstvima. Nije trebalo mnogo da se kristališu snage u sukobu. Vojni i politički poraz Srbije navukao je demokratsku masku. Prva reformska vlada imala je na svojoj strani, kako je govorio Đinđić, samo istoriju – evropske integracije bile su duh vremena i za njih se trebalo brzo i čvrsto hvatati. Zemlja je bila razorena. Potresale su je nove afere i nova ubistva. Besprimerna medijska difamacija vlade i premijera lično. Sudbonosna podela u demokratskoj opoziciji. Blokada parlamenta. Optužba premijera, koji priprema zakone protiv organizovanog kriminala, za vođu mafije. Najzad, mučko ubistvo premijera.

U postoktobarskoj atmosferi mešali su se euforija pobednika i cinizam poraženih. Za prve je alternativa bila poželjna ali bolna, drugi su je svesno opstruisali i kompromitovali. Jasna je bila linija podele i nju je tada povlačila alternativa čiji je kreator bio Zoran Đinđić. Pre svega, oštar rez prema zločinačkom nasleđu ratova i izručenje Slobodana Miloševića Međunarodnom sudu u Hagu. Povratak zemlje u svet, podrška sveta unutrašnjim reformama i evropskim integracijama. Od suštinskog značaja bio je osećaj premijera za istorijski trenutak. I njegova sposobnost predviđanja, što i jeste suština moderne politike. Šta se, pod pretpostavkom Zorana Đinđića da se odustane od strategije reformske vlade, nije ostvarilo? Zastoj u reformama, udaljavanje od Evrope, napeti odnosi sa susedima, smanjen ugled zemlje, fragmentacija zemlje kao reakcija na njenu centralizaciju, beznađe građana?

Poštovani prijatelji,

sećamo se Zorana Đinđića, srpskog premijera neiscrpne energije i jedinstvenog pregnuća. Političara sa etikom uverenja i državnika sa etikom odgovornosti. Ideja moderne države i humanog društva, kojoj je on bez ostatka bio posvećen, svrstala ga je među velike ljude novije srpske istorije.

Ja sam večeras želela da vas zamolim da razmišljamo o Zoranu Đinđiću kao o pojavi u još jednom za Srbiju prelomnom trenutku. Jer u toj pojavi je, uverena sam, sadržano ono čemu Srbija još uvek može da se vrati, zrelija za nauk koji joj je on ostavio. Ali, ne zaboravimo – istorija je mnogo manje na strani Srbije bez Zorana Đinđića nego što je bila sa njim.

Izlaganje Latinke Perović na skupu Odgovor za budućnost – politika s vizijom bez kompromisa oko suštinskih pitanja, 12.03.2009.

Peščanik.net, 13.03.2009.

ZORAN ĐINĐIĆ NA PEŠČANIKU