Grafit u Teheranu, Geo

Grafit u Teheranu, Geo

Istina je da se ludilo prenosi kao ljetni požar. Tek jedna neoprezna iskra spržit će kilometre šuma, ili pak mozak čitave nacije. Ovaj je kolovoz u Hrvatskoj neizdrživo vruć, a piromani vrebaju, eno ih po otočkim zabitima, čekaju trenutak da ostvare svoje bolesne maštarije, ali eno ih i u hrvatskoj vladi koja je uspješno raspirila vječno tinjajući nacionalistički žar. Pa ponosno preuzela sve zasluge za totalnu anesteziju nacije i dala sve od sebe da pokaže kako nitko više od nje ne ljubi retardirane vojno-paradne i opasne revizionističke fešte. One na kojima se posve razotkrila sva bijeda frustrirane nacije kojoj je konačno, s razine vlasti, omogućeno demonstrirati shvaćanje demokracije kao iskeženog nacionalističkog totalitarizma.

U organizaciji hrvatske vlade priređena je tako vojna parada u Zagrebu, na kojoj se tenkovima i haubicama imala pokazati moć države koja je 1995. akcijom Oluja oslobodila zemlju, akcijom koja je, kao što je rekla predsjednica države, „bila čista kao suza“, pa je stoga ta militantna proslava očekivano bila lišena čak i šturog, protokolarnog pijeteta prema žrtvama. Svoj su ogromni doprinos kulturi zaborava dakako dali i mediji, promovirajući danima lažnu i nepotpunu sliku Oluje, posve očišćene od brojnih zločina nad srpskim civilima i činjenice etničkog čišćenja u kojemu je iz Hrvatske otišlo na tisuće građana srpske nacionalnosti. Nije se pitalo ni za cijenu te paradne farse, a koštala je skoro dva i pol milijuna eura, uz još milijun eura koliko će koštati popravak tenkovima oštećenih zagrebačkih ulica.

Pa je li doista premijer Milanović očekivao da se nacionalistički plamen što ga je sam podmetnuo neće razgorjeti? Ili da reducirana slika događaja od prije dvadeset godina i odbijanje da se prizna druga, tamna strana Oluje, neće dati krila ionako razularenim fašistima? A onda je proslava Oluje u Kninu, samo dan nakon zagrebačkog mimohoda, pretvorena u ogavni fašistički dernek kojemu je taktove davao notorni ustaški pijevac, stanoviti Thompson. Koji je svoj koncert pred oko sto tisuća uspaljenih duša započeo naci pozdravom „Za dom spremni!“, da bi prisutni su potom urlali „Ubij Srbi-na!“.

Ili: smije li se aktualnu vlast doista lišiti odgovor-nosti za ulični fašizam u Rijeci, usmjeren na intendanta tamošnjeg kazališta Olivera Frljića? Jer se „usudio“ na „Dan pobjede“ upriličiti predstavu „Drugi rat“, u kojoj pet žena različitih nacionalnosti priča o užasima koje su proživjele u vrijeme rata. I time u teatru, kao prostoru slobode, barem malo razotkrile lažnu sliku jednog militarističkog mita, „čistog kao suza“. Ispostavilo se međutim da je i taj preostali kazališni prostor slobode samo još jedna iluzija, a da je pravi život, onaj patološki i ksenofoban negdje drugdje. Na ulicama Rijeke, gdje su se militantni čuvari čistoće domovinskog rata obračunali s „izdajnicima“, novinarima, ženama-ratnim stradalnicama…

I dok je većinska Hrvatska s prstom na obaraču pokazala zavidnu razinu zajedništva, dostojnu onoga iz devedesetih godina, tek je nekoliko tihih, disonantnih ženskih glasova svjedočilo o zločinima i stradanju civila u ratu, ali ipak dovoljno za organiziranje prave ulične sačekuše pred riječkim kazalištem. Neopisivo divljanje s uvredama – „Majku vam jebemo četničku!“; „Izrodi, govna, skotovi…“ – sve pred očima nijemih čuvara reda i mira, pretvorilo se potom i u fizičku prijetnju mahom ženama, te napad na novinara koji je bijednike pokušao zaustaviti. „U glavu mi je doletjela prva šaka, ubrzo i druga, urlali su, zalijevali nas pivom, doslovce pljuvali, vadili spolovilo uz povike ženama: ‘Četnikuše, treba vas je… u usta’“, svjedočio je potom napadnuti novinar koji je pokušavao zaštiti žene, sudionice predstave, koje su ponovo iskusile nekadašnju mržnju, nemoć, bol…

No niti danima nakon događaja u Rijeci i provokacija u Kninu, nitko se od mjerodavnih nije oglasio, ni premijer, ni predsjednica države, inače neupitna nacionalistička ikona, koja, poput guske u magli, smatra da je „Oluja bila čista kao suza“. Mediji pak za fašističko nasilje u Rijeci krive Olivera Frljića, koji da namjerno „izaziva incidente“, pa se podrazumijeva da tu i tamo neko od sudionika njegovih „četničkih“ performansa dobije batine. Nitko se, međutim, od dežurnih etičara, intektualaca, političara… nije sjetio ukazati ni na lakoću s kojom je Slobodna Dalmacija danima prije održavanja predstave objavila poziv na linč pod naslovom „Frljić u Rijeci priprema kontra-Oluju“, potpuno lažirala tekst svoga novinara i pripremila teren za ulični obračun s akterima i publikom jednog kazališnog događaja.

Stigle su potom i službene reakcije iz Srbije na hrvatsko obilježavanje „Dana pobjede“, jednako odvratne, protkane nacionalizmom, žrtvoslovljem i revizionizmom, pa o krajnje narušenim odnosima te dvije države ne treba ni govoriti. Uglavnom, hrvatska je vlast stala na čelo kilometarske nacionalističke kolone građana, medija, rulje… i posve otvoreno pokazala spremnost da u ime kratkoročnih političkih ciljeva za sobom ostavi dugoročno spaljenu zemlju. A upravo to je odlika svakog dobrog piromana.

Mladina, 14.08.2015.

Peščanik.net, 15.08.2015.