Politički savez Jaira Lapida i Naftali Beneta zasniva se na otporu prema necionističkim manjinama u izraelskom društvu, haredskoj zajednici i Arapima. Stranke Ješ Atid i HaBait Jehudi izražavaju cionističku nelagodu mejnstrima zato što im ove zajednice „uzimaju zemlju“. Oni se boje da se zbog demografskih promena ovde stvara nešto novo što je daleko od sna naših roditelja, i da treba vratiti manjine na njihovo nekadašnje mesto, na margine, dok ne bude prekasno.

Izraelska politika je uvek imala odlike plemenske politike i izražavala se u podsticanju mržnje među etničkim i društvenim grupama, između onih koji nose kipu i onih koji jedu svinjetinu. Dolaskom Likuda na vlast 1977. godine, ustanovljena je podela na levicu i desnicu, prema odnosu ka necionističkim manjinama. Desničari su mrzeli Arape a prihvatali su ultra religiozne kao političke partnere, a levičari su mrzeli haredsku zajednicu a prihvatili Arape kao partnere, iako na ograničen i delimičan način.

Ova politička podela se oslonila na fizičku podelu. Jerusalim je pretvoren u grad religioznih, a Tel Aviv u svetovni grad. Naselja i sela na okupiranim teritorijama postala su haredska (Elad i Ramat Beit Šemeš) i privukla su religiozne nacionaliste, dok se arapska zajednica razvijala na periferiji, na severu i jugu zemlje. Međutim, filozofija „daleko od očiju daleko od srca“ koja je bila zgodna Izraelcima u svakodnevnom životu, nije uspela da prikrije demografsku realnost.

Tu istinu kazuje tabela 8.11 iz statističkog godišnjaka koja predstavlja prognozu rasta u sistemu obrazovanja. Tabela nam govori da 46% dece u prvom razredu pohađa haredske ili arapske škole. Za deset godina ova deca će biti spremna za vojnu regrutaciju, a nešto kasnije će već stajati na vratima tržišta rada. Ako društveni poredak ostane isti – oslobođenost od služenja vojnog roka i nedovoljna zaposlenost haredske i arapske zajednice – izraelska vojska će se od narodne pretvoriti u manjinsku vojsku, a ekonomski rast će se zaustaviti i pretvoriti u svoju suprotnost.

Razumevanje ovog procesa je prodrlo u svest javnosti poslednjih godina i izražava se u izreci da je bez hareda i Arapa naša ekonomska situacija izvrsna. Ono je eksplodiralo tokom letnjeg socijalnog protesta 2011. godine, koji je izvukao na ulicu stotine hiljada ljudi. Oni su konkretno protestovali zbog poskupljenja stanova i kotidž sira, ali su u stvari hteli natrag svoju državu koja se udaljila od svih.

Lapid i Benet su razumeli ovu poruku i biračima su predložili da se razbiju stare podele na levicu i desnicu. Umesto da mrze samo jednu manjinsku grupu, oni su pokazali biračima da je moguće mrzeti i Arape i harede. Umesto da napadnu manjinu kao izdajice i parazite, što je bilo prihvatljivo u prethodnom političkom diskursu, Lapid i Benet su izabrali umereno podstrekivanje i istakli su služenje vojske kao najveću vrednost. Tako su osvojili izbore i ustanovili protivtežu Benjaminu Netanjahuu koji se sada bori sa svojim ideološkim i televizijskim blizancem.

Lapidova i Benetova vojska nije organizacija za odbranu zemlje, već religije. U debati o „podjednakoj podeli tereta“ nije izneta tvrdnja da će regrutovanje hiljade pripadnika haredske zajednice u vojsku i još hiljade hareda i Arapa na prinudni rad kroz nacionalni servis doprineti bezbednosti Izraela. Međutim, to i nije cilj, već guranje necionističkih manjina prema zidu i njihovo prikazivanje kao nevernika. Benet zahteva od hareda da se mole za dobrobit vojnika izraelske vojske, a oni to odbijaju. Za njega je vojska svetinja, ne i za njih. „Jednakost u podnošenju tereta“ se može postići postepenim otkazivanjem obaveznog vojnog roka i prelaskom na profesionalnu vojsku. Međutim, to nije Lapidov i Benetov cilj. Naprotiv, oni žele da zadrže ovaj takozvani teret kao sredstvo za opravdavanje dodatnih socijalnih beneficija, na koje manjinske grupe koje ne služe vojsku nemaju prava.

Demografsko jačanje Arapa i hareda i podstrekivanje negativnog raspoloženja samo jača njihovu izolaciju i distanciranje od identifikacije sa državom. Izraelu je potrebno jedinstvo vođstva, koje će postaviti novi, uključujući etos, a ne podele i unutrašnje konflikte.

Prava je šteta što u politici nema tražnje za ovakvom robom, već samo za novim modelima plemenske mržnje.

Aluf Ben, Haaretz, 25.02.2013.

Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat

Peščanik.net, 27.02.2013.

IZRAEL