Gebelsov aplauz
Izraelskom ministru nije se dopala odluka Nobelovog komiteta da nagradu za mir dobije sutkinja Navi Pilaj, koja je svoj život posvetila borbi za ljudska prava. Gebels im aplaudira u paklu, rekao je ministar.
Izraelskom ministru nije se dopala odluka Nobelovog komiteta da nagradu za mir dobije sutkinja Navi Pilaj, koja je svoj život posvetila borbi za ljudska prava. Gebels im aplaudira u paklu, rekao je ministar.
Nijedan od dva bloka, bibisti i tabor „Samo ne Bibi“, neće uspeti da osvoji stabilnu većinu mandata na izborima u Izraelu 27. oktobra. Lideri već šalju signale za moguću vladu jedinstva.
U Izraelu, državi čiji je lider tražen zbog zločina protiv čovečnosti i protiv koje se pred Međunarodnim sudom vodi postupak za genocid, moral se ne može tretirati kao privatna i apstraktna stvar.
Jedan dokumentarni film izazvao je nezapamćenu histeriju u Izraelu i pre nego što je prikazan, u očajničkom pokušaju da se potisne istina. Ali ta istina će progoniti Izrael zauvek. To je naša večna sramota.
Prihvatili smo kao prirodno da svaki Palestinac mora da negira još jedan deo sebe samo da bi stekao ono što svaki drugi građanin u Izraelu bezuslovno poseduje: pravo na život.
Britanija navodno uvodi sankcije, još desetak evropskih zemalja se pretvara da im se pridružuje, a Izrael navodno uzvraća da Britancima pokaže gde im je mesto. Svi su zadovoljni sobom.
Izrael negira razmere i istorijski smisao svojih zločina, koji su izazvali potres širom sveta. U velikom delu globalne javnosti genocid u Gazi kanališe svaku borbu za pravdu, slobodu i jednakost.
Grupa tinejdžera je posetila bivši logor Mauthauzen noseći parole koje zahtevaju oslobođenje Palestine. Da li treba osuditi njih ili zločine protiv kojih se oni bune u senci pouka Holokausta.
Korišćenje pasivnog oblika briše izvršioca („ubijeni Palestinci“). Glagoli bez vršilaca radnje transformišu događaj u proces koji se odvija spontano („razvio se sukob“, „došlo je do eskalacije“).
Pregovori koji su se u poslednje vreme vodili oko premeštanja izraelskih vojnih snaga u južnom Libanu su naizgled bili tehničke prirode. Međutim, u stvarnosti su predstavljali novu politiku.
Dvojica maskiranih vojnika zadužena su za ovu beskrajnu kolonu. Naoružani su i zaštićeni od glave do pete, izgledaju kao likovi iz naučno-fantastičnog filma. Pokreti su im nagli i nervozni.
Teško je reći kada je počela slepa podrška Izraelu pokojnog senatora Lindzija Grejema, ali je do kraja bio zagovornik naših ratnih zločina. U maju 2024. predložio je da se na Gazu baci nuklearna bomba.
Pod bizarnim izgovorima porodice se iseljavaju iz naselja Silvan u Jerusalimu, gde su živele decenijama. U Pojasu Gaze stotine hiljada raseljenih ljudi sabijene su u nenastanjiv izbeglički kamp.
Fijasko sa Iranom zahteva da se otreznimo, ali nema nikoga ko bi izveo promenu pravca. Izrael ne može da kreira režime, ni u Teheranu ni u Gazi. Vreme je da spustimo mačeve i prekinemo rat.
Operativni uspesi protiv Hezbolaha probudili su teritorijalne apetite izraelskih vlasti. Odlučili su da model prve i druge Nakbe iz Gaze, primene na južni Liban: proterivanje i uništavanje.
Pošto se genocid istutnjao i pošto je Pojas bezmalo sasvim razoren, Izrael odlučno napreduje ka sledećoj fazi plana, čiji je cilj da stanovništvo Gaze učini trajno nesposobnim.
Najava da će režimski blok bez Arapa zameniti novi blok bez Arapa, potvrđuje hermetičku zatvorenost cionizma za Drugog. Sve dok mu je temelj cionistička ideologija, u Izraelu neće biti ravnopravnosti.
Nije lako biti Izraelac i anticionista. Još od SSSR-a nije bilo države s tako isključivom i predatorskom ideologijom koja zabranjuje svaku sumnju i neslaganje kao što je to cionistička država Izrael.
Istina je izbila na videlo: postoje pitanja o kojima Izrael ne odlučuje. Jedna od najdrskijih zemalja na svetu, koja se oglušuje o odluke međunarodne zajednice, prinuđena je da prizna svoja ograničenja.
Izraelci su se navikli na ratove. Oni sami svoje prisustvo na Bliskom istoku doživljavaju kao konfliktno, a sebe kao strano telo u tom delu sveta. Rat protiv Irana samo je učvrstio ovo uverenje.
Izraelski mediji su pozitivno ocenili izraelsko-libanski samit, ali umesto prekida vatre, naša vlada je nastavila sa bombardovanjem Libana. Arapi za to imaju izreku: posipati smrt šećerom.
Izrael ne postavlja smrtnu kaznu u središte svog zakonodavstva na univerzalan način, već je usmerava prema narodu koji kontroliše vojnom silom.
Jevrejski studenti na Harvardu znaju šta su genocid i huškanje na rat i svojim očima su videli kako ih Izrael sprovodi. Šta da se radi sa savesnim Jevrejima kojima se smučila rodna zemlja?
Što je neuspeh rata očigledniji i što je jasnije da Amerika nema pojma kako da se izvuče iz nevolje u koju se uvalila, to će brutalnija biti potraga za krivcima. Svu krivicu će svaliti na Izrael.
U Izraelu nije moguće živeti bez egzistencijalnih pretnji. Dok drugi spavaju, mi skrolujemo u mraku i čekamo sledeći napad Palestinaca, Libanaca, Iranaca, Egipćana ili Turaka.
Američki državni sekretar je zabrinut zbog nasilja doseljenika. Misli da je i izraelska vlada zabrinuta. Ako je to kvalitet obaveštajnih podataka koji su mu dostupni onda sam zabrinut i ja.
Da bi izbegli slanje trupa, Izrael i Amerika koriste Irance kao politički resurs i ohrabruju ih da izađu na ulice i stradaju radi promene vlasti. To je suptilniji oblik dehumanizacije.
Većina novinara veruje da je njihov posao da štite ugled Izraela. „Mi smo pre svega Izraelci, a tek onda novinari“, kaže neuki novinar koji nema pojma o svojoj ulozi u demokratiji.
Prošlog petka Izraelske odbrambene snage su prekopavale jedno groblje na sirijsko-libanskoj granici. Izmestili su stanovnike okolnih sela i podigli helikoptere, dok su vojnici gazili po grobnicama.
Ko je napisao da kada topovi grme, muze ne samo da ćute, već bi trebalo da se stide? Bilo je pitanje vremena, ali ono što se ove nedelje dešava u javnom diskursu u Izraelu probilo je svako dno.
Iransko rukovodstvo je potpuno u pravu ako misli da su pregovori sa Amerikom, najpre u Omanu a zatim u Ženevi, bili samo dimna zavesa iza koje je planiran izraelsko-američki napad.
Nekad je Izrael imao nekoliko godina zatišja između ratova. Sada između dva rata prođe jedva nekoliko meseci. Prošlog juna, pre samo 8 meseci, proglašena je potpuna pobeda nad Iranom.