Izraelska desnica za Trumpa
Građanima je u anketi postavljeno pitanje koga bi voleli da vide na mestu predsednika SAD: 44 posto je izabralo Trumpa, Hitlerovog obožavaoca, seksualnog napasnika i šovinistu.
Građanima je u anketi postavljeno pitanje koga bi voleli da vide na mestu predsednika SAD: 44 posto je izabralo Trumpa, Hitlerovog obožavaoca, seksualnog napasnika i šovinistu.
Izrael okrivljuje sudiju, tog kučkinog sina, antisemitizam, licemerje i zlobu sveta, samo svoju krivicu ne vidi. To ga i ne zanima. Ako zažmuri, i sud u Hagu će prestati da postoji.
Poslednji univerzitet u Pojasu srušen je 17. januara. Ugašen je kada je izraelska vojska počela da ga koristi za isleđivanje palestinskih zatvorenika. Sad više ni od zgrade nema ni traga.
Ne bi bila katastrofa da se zaustavi ovaj prokleti rat u kom je Izrael izgubio ljudskost, a da nije postigao nijedan dramatičan uspeh koji je očekivao od neselektivnog ubijanja i razaranja.
Posle Jomkipurskog rata Izrael je ponizno pognuo glavu i razmislio. Država je bila u traumi, okrenula se sebi i žalila. Ovog puta sve je drugačije: arogancija, bahatost i obožavanje vojne sile.
Evropska unija je ostala izvan koalicije protiv Huta, kao i Saudijska Arabija i Egipat. Iako im aktivnosti Huta direktno nanose štetu, njima je važno da ne budu poistovećeni sa Izraelom.
Vojska nas je izneverila 7. oktobra: životi mnogih ljudi, palestinskih i izraelskih, bili bi sačuvani samo da je vojska bila tamo tog dana. Ne bi bilo ubijenih, otetih, i ne bi bilo rata.
Kako se desilo da umesto solidarnosti zbog ubistva nevinih građana Izraela, „globalna levica“, posebno američka, pokrene burne demonstracije protiv izraelske vlade?
Više nije moguće potisnuti činjenicu da je Izrael pod sumnjom za najteže zločine. Sad više ne govorimo o okupaciji: govorimo o aparthejdu, preseljenju, etničkom čišćenju i genocidu.
Do sada, koliko se zna, od izbijanja rata u Gazi nije zabeležen nijedan slučaj odbijanja mobilizacije, izuzev jednog osamnaestogodišnjaka koji je zbog prigovora savesti odbio da služi vojni rok.
Ne postoji delotvoran način da se svet „informiše“ o postupcima Izraela u Gazi. Uništavanje, ubijanje, izgladnjivanje i blokada tog obima ne mogu se objasniti ni uz pomoć efikasne propagande.
Poslednji rat u kom je Izrael uspeo da postigne brzu i elegantnu pobedu odigrao se 1967. godine. Od tada nije bilo lepih pobeda, posebno ne na palestinskoj strani.
Osim hvale vrednih napora nekih prethodnih premijera da dođu do rešenja, nikom nije padalo na pamet da Palestincima pruži minimum pravde koju zaslužuju i bez koje nema rešenja.
Mediji danonoćno po studijima ispiraju mozak građanima na način koji do sada nismo videli. Čak i oni koje sumnje počinju da muče, ne usuđuju se da ih javno iznesu.
U Ramali se dive čvrstini stanovnika Gaze. Zbog te čvrstine Izrael ne ostvaruje prvobitni plan da ih protera. Ali, oni žele da odu, da pobegnu da ih ne bi ubila ili ranila bomba, da se sklone od gladi i žeđi.
Niko u Izraelu ne razmišlja o traumi s kojom rastu deca Gaze, o nezamislivoj patnji hiljada dece koja sada bespomoćno, u egzistencijalnom strahu, tumaraju po razrušenim ulicama.
Vojska deli stanovnicima Gaze mape sa strelicama koje ih upućuju ka moru, u nadi da će to oprati Izrael od ratnih zločina koje čini. Da li će im uskoro narediti da marširaju ka Kipru?
Dok je trajalo primirje, Izraelcima je priređen reality snuff: svako veče ih obaveštavaju da je desetak ljudi oslobođeno, a napetost ih je do tada već prikovala za ekran. Nakon toga sledi katarza.
Izrael neće dobiti ovaj rat. U tri važne stvari Hamas je uspeo. Isto će biti i s Hezbolahom. Hamas je postavio pravila igre i sve dok rat traje posledice tih pravila biće sve gore po nas.
Neobično je da je u Izraelu uvek levica razočarana. Ne daj bože da to se to dogodi desnici koja je glavni krivac za ovu nesreću. Desnici se nikada ne dogodi otrežnjenje.
Zabranjeno je uznemiriti se zbog ubijanja u Gazi, čak i ako ginu deca o čijoj dobronamernosti i nevinosti ne može biti rasprave. Protest protiv njihovog ubijanja je izdaja. U Izraelu ih ne smatraju decom.
Ljudi mahnito razgrću ruševine, u pokušaju da izvuku žive ljude ili tela svojih suseda. Na rukama nose decu i trče ka bolnici, u kojoj više nema mesta ni na podu. U Izraelu se o tome ne govori.
Izraelska krv vri, a kolektivna duša traži sebi oduška. Samo što masovno ubijanje kako bi se stiglo do Hamasovog rukovodstva nije način. Sadašnje vođe će biti zamenjene, taj film smo već gledali.
Reporteri i voditelji nazivaju Hamas nacistima u odvratnoj demonstraciji trivijalizacije i poricanja Šoe, a publika kliče. Hamas je učinio užasne stvari, ali oni nisu nacisti.
Svako ko želi oslobađanje 210 otetih mora hrabro da ustane protiv kopnene invazije na Gazu i da svom snagom pritisne izraelsku vladu da oslobodi palestinske zatvorenike.
Treba liti gorke suze za izraelskim žrtvama, ali treba plakati i nad Gazom – čiji su stanovnici većinom izbeglice koje je stvorio Izrael i koja nikada nije doživela nijedan dan slobode.
U Izraelu se smatra da levica nema osećanja, da samo vernici imaju osećanja koja se mogu povrediti. Na trgu se pokazalo da ih i mi imamo. Njihove vrednosti su oskrnavljenje? Naše su već odavno.
Sa obične politike koja daje mala i praktična obećanja, a ponekad ih i ispunjava, Izrael je prešao na politiku iskupljenja koja obećava raj na zemlji, ali teži da proizvede pakao.
Izraelski parlament usvojio je izmene zabrane seksualnog uznemiravanja, kao i odredbi protiv govora mržnje, čime je ženu podredio nacionalističkom i rasističkom patrijarhatu.
Ako Izrael postane mesijanska diktatura, nestaće sekularni judaizam. U represivnom režimu verske prinude i gušenja slobode, nemoguće su zajednice koje veruju u toleranciju, jednakost i slobodu.
Inovatori imaju moralnu obavezu da uskrate režimu svoje usluge. Zloupotreba pametnih tehnologija uništiće demokratiju u Izraelu i izvesti tiraniju na sve četiri strane sveta.