Desnica učiteljica
Tabor cionističke levice i centra se valja u samosažaljenju i ljuti na arapske birače zbog kojih Lapid više nije premijer. I širi paniku od nove vlade. Ali od desnice se nešto može i naučiti.
Tabor cionističke levice i centra se valja u samosažaljenju i ljuti na arapske birače zbog kojih Lapid više nije premijer. I širi paniku od nove vlade. Ali od desnice se nešto može i naučiti.
Nedavno proterivanje u Francusku advokata Salaha Hamurija, iz porodice koja generacijama živi u Jerusalimu, opomena je izraelskih vlasti palestinskim stanovnicima ovog grada.
Bog ne postoji. Time počinjemo i završavamo. Nema teritorija Judeje i Samarije koje je bog obećao izraelskom narodu. Bez njega nema ni jevrejske nadmoći, ni opravdanja aparthejda.
Iranski fudbaleri koji su odbili da pevaju himnu preuzeli su veliki rizik. Čak smo i mi u Izraelu bili zadivljeni. Ovde znamo da cenimo hrabrost, ali samo kod protivnika režima u drugim zemljama.
Posle izbora u Izraelu: Počelo je sa okupacijom, izvinite na ovom iritantnom podsećanju, ali tamo je počelo i moralo je da se završi sa rasističkom vladom i pričom o transferu stanovništva.
Postoji veza između zapovesti „rađajte se i množite“ i ekološke krize, između istorijskih mitova o kojima se uči u ruskim školama i invazije na Ukrajinu.
Nema razlike između cepanja Ukrajine i cepanja Palestine. Sem što je cepanje Palestine još nemoralnije. Ukrajinci barem imaju državu od koje im je otet deo, dok Palestinci nemaju ni to.
U olimpijskom selu u Minhenu održana je svečanost u znak sećanja na 50 godina od ubistva 11 izraelskih sportista od strane osmorice pripadnika Palestinskog oslobodilačkog pokreta.
Ovako kaže predsednica laburističke stranke: „Nijedna suverena država ne bi pristala na blokadu svojih građana od strane terorističke organizacije. Podržavam naše bezbednosne snage“.
Lapid je postao 14. izraelski premijer i prvo što mi se desilo je da su mi naoružani pripadnici obezbeđenja Šabaka zabranili da u svom jutarnjem trčanju prođem pored njegove kuće.
Nije slučajno što apsolutnu većinu u Knesetu čine desničari. Razumevanje uzroka okupacije i aparthejda postepeno se širi, a jačanje desničarskih radikalnih elemenata upravo je reakcija na to.
Likvidacije koje se u poslednje vreme događaju u Iranu pokazuju da je Izrael u ovoj zemlji prešao na taktiku izazivanja haosa. U fudbalskom žargonu to se zove yalla balagan (počinje zabava).
Život novinarke Al Jazeere nije vredniji od života učenice srednje škole koja je pre mesec dana ubijena u tom istom Dženinu, u taksiju punom žena na koji su izraelski vojnici otvorili vatru.
Nismo primili izbeglice iz Eritreje, Sudana i Etiopije, a sada izbeglicama iz Ukrajine uskraćujemo azil, jer bi to ugrozilo jevrejski identitet Izraela. Judaizam nam je važniji od humanosti.
Invazija susedne zemlje u 21. veku ne bi samo ugušila njene težnje ka nezavisnosti. Ona bi poništila glavno dostignuće poslednjih generacija sveta, ono što istraživači nazivaju „novim mirom“.
U redovima za testiranje, školskim WhatsApp grupama i razgovorima na Zoomu dominira opšte slaganje izraelskih građana o tome da su nove smernice za koronu krajnje zbunjujuće.
Tiranija se ne pravda nacionalnom bezbednošću, već zato što su joj podvrgnuti Palestinci. Zato predsednica Vrhovnog suda mirno spava sve dok se ne dira u prava izraelskih Jevreja.
Stavljanje van zakona organizacija za ljudska prava i progon humanitarnih aktivista karakteristični su za vojne režime u kojima je demokratija u najdubljem smislu samo mrtvo slovo na papiru.
U isto vreme kada je Šmueli ranjen, njegovi drugovi su koristili živu vatru i ranili desetak demonstranata. Većinu su ranili u noge, ali su u Omara Abu Nila pucali, koliko se zna, u glavu.
Prošle nedelje Udruženje studenata na Hebrejskom univerzitetu je odlučilo da organizuje manifestaciju na kojoj će učesnici biti razdvojeni prema biološkom polu.
Ne poštujemo mere i onda kukamo. Umorili smo se od pridržavanja jednostavnih mera koje su mogle da reše većinu problema, ali nikako ne želimo ponovni karantin, ne želimo nova ograničenja.
Zaista je teško pridružiti se onima koji Izrael opisuju kao zemlju koja iz mraka izlazi na svetlost, iz ropstva u slobodu, kao da je s vlasti pao Aleksandar Lukašenko, a ne Benjamin Netanijahu.
Svaki novi krug nasilja ima svoje krvoločne poklonike. Oni žele da vide arapsku krv. Što više to bolje. Stambene zgrade u Gazi padaju kao kule od karata. Oni žele te ruševine, teror i razaranje.
Najstrašnija stvar koja se poslednjih dana dogodila u Jerusalimu nisu pogromi nad Palestincima. Falangama navijača i mladima Givata sada su se pridružili i ultraortodoksni Jevreji.
Ni ovi izbori nemaju nikakvog značaja za Izrael. Osim podrške ili otpora u odnosu na trenutnog premijera, sve jevrejske partije govore isto: sve su za cionizam, jevrejsku nadmoć i nastavak okupacije.
Na izborima u martu se očekuje velika pobeda. Istraživanje koje je u utorak objavio Kanal 13 predviđa većinu od 66 mandata za blok koji čine protivnici aktuelnog premijera Netanyahua.
Propast se nadvila nad kulturnom delatnošću i njenim akterima: piscima i tehničarima, pevačima i glumcima, plesačima i umetnicima. Njihov svet se urušio i to je ono što nas rastužuje.
Protesti protiv Netanijahua daju legitimitet ekstremnoj desnici samo zato što i ona traži njegovu smenu, ali ništa ne može da obezbedi legitimitet onima koji podržavaju aparthejd u Izraelu.
On je pravi kandidat za direktora muzeja posvećenog Holokaustu: osumnjičen za ratne zločine, deklarisani rasista koji misli da je Jevrejima sve dozvoljeno i da niko nema pravo da pridikuje Izraelu.