Najveći prijatelj Izraela
Teško je reći kada je počela slepa podrška Izraelu pokojnog senatora Lindzija Grejema, ali je do kraja bio zagovornik naših ratnih zločina. U maju 2024. predložio je da se na Gazu baci nuklearna bomba.
Teško je reći kada je počela slepa podrška Izraelu pokojnog senatora Lindzija Grejema, ali je do kraja bio zagovornik naših ratnih zločina. U maju 2024. predložio je da se na Gazu baci nuklearna bomba.
Pod bizarnim izgovorima porodice se iseljavaju iz naselja Silvan u Jerusalimu, gde su živele decenijama. U Pojasu Gaze stotine hiljada raseljenih ljudi sabijene su u nenastanjiv izbeglički kamp.
Fijasko sa Iranom zahteva da se otreznimo, ali nema nikoga ko bi izveo promenu pravca. Izrael ne može da kreira režime, ni u Teheranu ni u Gazi. Vreme je da spustimo mačeve i prekinemo rat.
Operativni uspesi protiv Hezbolaha probudili su teritorijalne apetite izraelskih vlasti. Odlučili su da model prve i druge Nakbe iz Gaze, primene na južni Liban: proterivanje i uništavanje.
Pošto se genocid istutnjao i pošto je Pojas bezmalo sasvim razoren, Izrael odlučno napreduje ka sledećoj fazi plana, čiji je cilj da stanovništvo Gaze učini trajno nesposobnim.
Najava da će režimski blok bez Arapa zameniti novi blok bez Arapa, potvrđuje hermetičku zatvorenost cionizma za Drugog. Sve dok mu je temelj cionistička ideologija, u Izraelu neće biti ravnopravnosti.
Nije lako biti Izraelac i anticionista. Još od SSSR-a nije bilo države s tako isključivom i predatorskom ideologijom koja zabranjuje svaku sumnju i neslaganje kao što je to cionistička država Izrael.
Istina je izbila na videlo: postoje pitanja o kojima Izrael ne odlučuje. Jedna od najdrskijih zemalja na svetu, koja se oglušuje o odluke međunarodne zajednice, prinuđena je da prizna svoja ograničenja.
Izraelci su se navikli na ratove. Oni sami svoje prisustvo na Bliskom istoku doživljavaju kao konfliktno, a sebe kao strano telo u tom delu sveta. Rat protiv Irana samo je učvrstio ovo uverenje.
Izraelski mediji su pozitivno ocenili izraelsko-libanski samit, ali umesto prekida vatre, naša vlada je nastavila sa bombardovanjem Libana. Arapi za to imaju izreku: posipati smrt šećerom.
Izrael ne postavlja smrtnu kaznu u središte svog zakonodavstva na univerzalan način, već je usmerava prema narodu koji kontroliše vojnom silom.
Jevrejski studenti na Harvardu znaju šta su genocid i huškanje na rat i svojim očima su videli kako ih Izrael sprovodi. Šta da se radi sa savesnim Jevrejima kojima se smučila rodna zemlja?
Što je neuspeh rata očigledniji i što je jasnije da Amerika nema pojma kako da se izvuče iz nevolje u koju se uvalila, to će brutalnija biti potraga za krivcima. Svu krivicu će svaliti na Izrael.
U Izraelu nije moguće živeti bez egzistencijalnih pretnji. Dok drugi spavaju, mi skrolujemo u mraku i čekamo sledeći napad Palestinaca, Libanaca, Iranaca, Egipćana ili Turaka.
Američki državni sekretar je zabrinut zbog nasilja doseljenika. Misli da je i izraelska vlada zabrinuta. Ako je to kvalitet obaveštajnih podataka koji su mu dostupni onda sam zabrinut i ja.
Da bi izbegli slanje trupa, Izrael i Amerika koriste Irance kao politički resurs i ohrabruju ih da izađu na ulice i stradaju radi promene vlasti. To je suptilniji oblik dehumanizacije.
Većina novinara veruje da je njihov posao da štite ugled Izraela. „Mi smo pre svega Izraelci, a tek onda novinari“, kaže neuki novinar koji nema pojma o svojoj ulozi u demokratiji.
Prošlog petka Izraelske odbrambene snage su prekopavale jedno groblje na sirijsko-libanskoj granici. Izmestili su stanovnike okolnih sela i podigli helikoptere, dok su vojnici gazili po grobnicama.
Ko je napisao da kada topovi grme, muze ne samo da ćute, već bi trebalo da se stide? Bilo je pitanje vremena, ali ono što se ove nedelje dešava u javnom diskursu u Izraelu probilo je svako dno.
Iransko rukovodstvo je potpuno u pravu ako misli da su pregovori sa Amerikom, najpre u Omanu a zatim u Ženevi, bili samo dimna zavesa iza koje je planiran izraelsko-američki napad.
Nekad je Izrael imao nekoliko godina zatišja između ratova. Sada između dva rata prođe jedva nekoliko meseci. Prošlog juna, pre samo 8 meseci, proglašena je potpuna pobeda nad Iranom.
Otkako je u Izraelu na vlasti ovaj veoma opasan režim, izgubili smo pravo na mapu regionalnog naoružavanja uz podršku celog sveta. Izrael je podjednaka opasnost za mir u regionu kao ajatolasi.
Prekid vatre je kada u Gazi ima preko 400 mrtvih, od kojih su mnogi deca. I kada Izrael sruši 2.500 kuća u Gazi, a stotine hiljada Gazana se smrzava u blatu, mi to i dalje smatramo prekidom vatre.
Reakcije Izraelaca na događaje u Iranu su dirljive. Odavno nismo videli takvu solidarnost sa narodom koji stenje pod tiranijom. Ton je diktirao Netanjahu, kako i dolikuje svetioniku pravde.
U trenutku dok su dvojica ubica masakrirali nedužne ljude na plaži Bondai, na plaži u Han Junisu žena je pokušavala da metlom potera vodu dalje od pocepanog šatora u kom živi. Niko je nije slušao.
Jutarnja vožnja na liniji 25 koja preseca uzdužno ceo Tel Aviv. Stariji sugrađani žure kod lekara, a mladi na posao. Za volanom iznenađenje: mlada devojka sa hidžabom. Ona vozi mirno i sigurno.
Objektivno nema razloga za rat između Izraelaca i Palestinaca. Sukob nije izazvan nestašicom resursa, već izmišljenim istorijskim naracijama koje su oba naroda dovele do moralnog slepila.
Na Zapadnoj obali niko nije čuo za prekid vatre u Gazi. Ni vojska ni naseljenici, niti civilna administracija. Naravno, ni niko od tri miliona Palestinaca koji žive pod njihovom tiranijom.
Optimisti kažu da će Izraelci na kraju sagledati razmere užasa koje smo počinili u Pojasu Gaze. Stari video snimci mališana koje su naše bombe rastrgle na komade jednog dana će dopreti do srca Izraelaca.
Sve što se za poslednje dve godine dogodilo u Izraelu prelomilo se na proslavi završetka rata u Knesetu. Bila je to orgija ulagivanja, samoljublja i poricanja. Opijenost pobedom prerasla je u nadmenost.
Zapretio je Netanjahu kao neki mafijaški šef umirućoj Gazi na plenarnoj sednici Generalne skupštine UN, koja je bila prazna kao bioskopska sala u kojoj se film prikazuje suviše dugo.
U danu kada je svet priznao buduću državu, ležao je kod kuće stari stočar Sadek Frahana, stenjući od bolova. Ruke su mu dan ranije polomili doseljenici. Pored njega je sedeo unuk zavijene glave.