Zapravo je zanimljivo pitanje koliko bi trebalo da je otvoreno tržište političkog rada? Politika je teritorijalna na način na koji drugi poslovi nisu, ali politička geografija nije nužno ekskluzivna, mada više vertikalno nego horizontalno. Ipak, kada je o ovome drugom reč, zašto ne bi, recimo, neki nemački političar mogao da konkuriše za glasove u Francuskoj i da eventualno preuzme neko ministarstvo? Neko ko je rođen u jednom kraju Francuske može da se preseli u neki drugi i tamo ima političku karijeru. To je mnogo teže između država u Evropskoj uniji. Zašto?

Uzmimo da zakoni to ne brane. Recimo, bilo gde da neko stanuje može da se kandiduje bilo gde u zemlji ili u Uniji. Koji su izgledi na uspeh? Ima, naravno, primera da su ljudi postigli uspeh u političkoj karijeri iako su se doselili iz neke druge zemlje. No, to su uglavnom izuzeci. Glasači ne teže da prihvataju strance za svoje predstavnike. Nameće se objašnjenje da je to zato što neće zastupati interese glasača, možda i zato što ih neće najbolje poznavati ili će možda težiti da ih izmeni, da bude reformator, što bi se reklo.

Problem postaje utoliko složeniji ukoliko politički posao zahteva određeni, možda rastući, stepen stručnosti. Zanimljiv je slučaj guvernera centralne banke Indije, jer je na to mesto izabran profesor Univerziteta u Čikagu, koji je indijskog porekla, bio je i glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda. On je, naravno, održavao kontakte sa vodećim indijskim političarima, među kojima ima i uglednih ekonomista, ali je malo verovatno da bi mogao da dobije ozbiljniju političku podršku na izborima. No, položaj guvernera centralne banke je nešto drugo – stručnost je ključna, a niko ne sumnja da je gospodin Rađan monetarni i makroekonomski stručnjak.

Sličnih primera ima kad je reč o izraelskoj centralnoj banci, a sada i u engleskoj centralnoj banci, a još je više primera ako se ne gleda samo na najvažnija mesta u centralnim bankama, već i u monetarnim savetima ili u istraživačkim odeljenjima koja znaju da budu veoma značajna, budući da se na osnovu njihovih nalaza donose odluke o monetarnoj politici. Dakle, tamo gde je stručnost ili uspešnost kriterij tržište političkim radom je otvorenije ili konkurentnije. Iz toga bi se moglo zaključiti da relativni odnos politizacije i stručnosti utiče na stepen tržišnosti političkog rada, iako je kod najvećeg broja primera, bar kad je reč o najuticajnijim položajima, uslov i posedovanje državljanstva.

U Evropskoj uniji bi se to promenilo ukoliko bi postojalo evropsko državljanstvo. U tom slučaju te formalne prepreke više ne bi bilo, mada kako stvari stoje ne bi trebalo očekivati da će se do tog nadnacionalnog državljanstva doći u skorije vreme. Svejedno, horizontalna mobilnost političara i unutar jedne zemlje nije naročito velika. Opet, kada je reč o administrativnim i generalno poslovima gde se traži stručnost toga je više, mada verovatno daleko manje nego recimo u preduzećima, o velikim multinacionalnim korporacijama i da se ne govori. Kada se ovo poslednje ima u vidu postaje posebno zanimljivo zašto svejedno postoje tolika ograničenja na pokretljivost na tržištu političkim radom. Jer, kao što posebno znamo iz istraživanja lokalnih vlasti, ali i država, pa i onih velikih, politički uticaj preduzeća značajno je veći nego glasača ili lokalne administracije. Drukčije rečeno, privredni interesi znaju da pretegnu nad političkim ili stručnim, pa tako veći politički uticaj može da ima neko ko upravlja preduzećem, bez obzira na to čiji je on ili ona državljanin.

Zašto je tako? Politički posmatrano, dva su verovatna razloga. Jedan je da ljudi koji žive na nekoj teritoriji i za nju su vezali imovinu i tu ostvaruju dohodak mogu da vrednuju marginalnu mogućnost da promene mišljenje, dakle da promene onoga ko je na vlasti. To je razlog što stručnost ima relativan značaj u politici. U centralnim bankama je to drukčije, jer interes građana, i svih drugih na koje odluke monetarnih vlasti imaju uticaj, može upravo da bude da se obezbedi stabilnost i predvidljivost. Usled toga, političar može da bude manje poželjan za centralnog bankara, a stranac može da bude manje dostupan političarima između ostalog i zato što je njegova prednost u stručnosti, a ne u socijalnim vezama. No, kada je reč o političkim telima, mogućnost, koliko god da je mala, da se promene lica koja su na vlasti, dakle da glasači promene mišljenje o političarima i o politikama, može da bude dovoljno važna da se ne mari za eventualne prednosti stručnosti.

Drugi je razlog u proceni da će neko ko je vezan zajedničkom teritorijom imati više sluha za specifične interese, da će biti dostupniji od nekoga ko bi mogao da bude nepristrasniji u konkretnim političkim odlukama. Računa se da postoji određena pozitivna verovatnoća uticaja na političke i administrativne odluke mimo onih koje omogućava glas na izborima. Teritorija stoji za javno dobro, lokalno kao i ono na nivou čitave političke zajednice, pa se može očekivati da će to na više načina obezbediti veći pristup nosiocu političke vlasti.

Naravno, ograničena otvorenost tržišta političkim radom ima iste nedostatke kao i svaki monopol. I stručnost i doslednost političara teži da strada, ali to je cena koju su i oni i glasači očigledno spremni da plate.

Novi magazin, 19.08.2013.

Peščanik.net, 19.08.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija