Fotografije čitalaca, Brani Radel

Fotografije čitalaca, Brani Radel

U predizbornoj atmosferi, koja se u Srbiji podgreva, dolazak zamenika ruskog premijera Dmitrija Rogozina u Beograd ličio je na otvaranje čuvene ruske matrjoške. Samo ovoga puta ona nije ličila na nasmejanu mladu ženu plavih očiju i crvenih obraza, već na krupnog pistolerosa, političara u činovničkom odelu, sivih političkih ideja. Kao što je i red, najveća lutka bila je namenjena premijeru, koji je na poklon dobio i minijaturnu maketu dugo sanjanog oružja S 300. Manja matrjoška je otišla kod predsednika Nikolića, koji je primio simboličke izlive Putinove milosti i podršku u odbrani Kosova od lukavog EU plana. Treća lutka bila je namenjena ministarki Zorani Mihajlović, koja je u paketu dobila i pretnju “Kelnom 2”, dok je najmanja matrjoška otišla Vojislavu Šešelju. On je na poklon dobio i unikatnu rusku kutiju sa motivom Krima, kao simbolom nove ruske moći, koja je uspela da “vrati ovo poluostrvo u okvire Rusije”. Jedino je Zorana Mihailović, verovatno na zapovest svoga šefa, istupila u javnosti protiv Rogozinovih mračnih meditacija o evrointegracijama, opomenuvši ga da “briga svoje brige”, a da nas evropejce ostavi na miru.

Pitanje glasi, šta u ovom nizu otvaranja ruske matrjoške nije zaista bilo po volji srpskim vlastima: 1) S 300, 2) podrška nepriznavanju Kosova, 3) “Keln 2” ili 4) poseta Šešelju? Odnosno, koja stavka ne pripada ovom logičkom nizu? Reklo bi se da je Rogozinov “Keln 2” jedini uljez, ali ako se ponovo vrati u kontekst, stiče se utisak logičnog sleda, gde svaka sledeća Rogozinova matrjoška proističe iz prethodne. Srbija je uznemirena najavom hrvatske kupovine norveškog raketnog sistema i pomoć iz Rusije stiže prvim avionom. Nudi se oružje po “povoljnoj ceni”. To oružje bi trebalo da se upotrebi pri eventualnim sukobima sa jednom članicom NATO-a, tj. Hrvatskom, onako kako su Milošević, Pavković i Lazanjski to najavljivali u proleće 1999, dok se pregovaralo sa drugim ruskim babuškama – Ivanovom i Černomirdinom. Tada od svega toga nije bilo ništa, ali je radikalska ideja o savezu Srbije, Rusije i Belorusije preživela do danas. Nešto slično su ponovili Rogozin, Nikolić i Šešelj. Vučić je, naravno, ostao “dosledan” svom evropskom putu, dok je zadovoljan grlio maketu S 300. Zaista, ko je ovde uljez? Možda Evropska unija.

Odnosi sa Hrvatskom su se tokom poslednjih godinu dana drastično pogoršali, i to u jeku emitovanja evropskih vrednosti Vučićeve Vlade. Blokada graničnih prelaza, hladni trgovinski dani, a danas zveckanje nepostojećim oružjem. Politički lideri Srbije su odluku o hrvatskom aktuelnom naoružavanju podigli na najviši nivo. Ona glasi, Srbija je ugrožena jer, kako je to eksplicirao ministar Dačić, neće ti raketni sistemi biti okrenuti ni prema jednom gradu na Zapadu, već pre svega prema Srbiji. Svi oni kao da zaboravljaju da iza Batrovaca počinje EU i zona NATO-a. Isto tako zaboravljaju na tzv. Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu. Dolazak Rogozina sa katalogom ruskog naoružanja na akcijskom sniženju dodatno je urušio napore aktuelne Vlade na putu evrointegracija, ukoliko takva ideja zaista vodi Vučića i njegove saradnike. Čudna je Vučićeva logika, koju oblikuje pre svega radikalski strah od Zapada i naprednjački voluntarizam da se poistoveti sa Zapadom. No rogozini nikad ne dolaze sami. Bio je to odgovor Putina Zapadu, koji su omogućili premijer i predsednik Srbije. Šešelj je uzgred samo potvrdio svoje ideje i demonstrirao nadmoć u odnosu na svoje “bivše” partijske kolege.

Politika ruske matrjoške nije nepoznata domaćim predstavnicima vlasti. Vrlo često, ona se praktikuje u kreiranju partijske hijerarhije, onako kako su je davno patentirali Milošević i Šešelj. Tako su Vučić i Dačić zapravo one najunutarnjije i najmanje replike svojih nekadašnjih lidera. U proizvodnji babuški, bojenje i ukrašavanje kreće zapravo od tih najmanjih lutki. Njihova svežina najduže traje. Tako je odlazeći hrvatski ministar odbrane Ante Kotromanović, usred srpsko-hrvatske polemike o naoružavanju, rekao kako su “Vučić, Nikolić i Dačić bili prvaci u vođenju četiri rata na prostoru bivše Jugoslavije, te da su mogli da spreče gubitak desetina hiljada života, samo da su imali miroljubivu politiku pre dvadeset godina”. Imajući u vidu primenu politike matrjoške, Kotromanović je pogodio u centar. Ovakvi otvoreni verbalni sukobi kod predstavnika srbijanske bivše ratne, a današnje proevropske elite, stvaraju konfuziju, koju je ovog puta najjasnije demonstrirala predsednikova savetnica za medije Stanislava Pak.

Naime, u nastojanju da demantuje ministra Kotromanovića, savetnica Pak je izjavila da „Nikolić tada (devedesetih) nije mogao da utiče na to da li će rata biti i koliko će on trajati“, te da je „predsednik Srbije Tomislav Nikolić u poslednjem ratu na prostoru Jugoslavije učestvovao kao građanin i to kao predstavnik opozicije“. Ovakve laži, koje su deo strategije kreiranja novog identiteta „bivših“ Šešeljevih radikala, mogu da prođu kao istina samo u Srbiji. Iako je svima jasno da bi „raspakivanje“ predsednikove matrjoške neumitno vodilo ka „skrivenom“ četničkom vojvodi, ovo izmišljanje građanina Nikolića, mirotvorca i opozicionara, funkcioniše u domaćem javnom diskursu kao nepobitni argument. Uostalom, ni „raspakivanje“ premijera ne bi vodilo na neku drugu stranu. Ne bi on danas tako grlio Rogozinovu maketu S 300, za koju je zamenik ruskog premijera s ponosom rekao da jedan takav sistem konačno poseduje i Iran. (Sjajna preporuka!) Takođe, dodao je i to da bi „njegova partija podržala svaku vlast koja bi se odrekla NATO pakta i puta ka Evropskoj uniji i okrenula se ka Rusiji“. Građaninu Nikoliću se sve ovo dopalo. Verujem, i premijeru. Jedino je Zorana Mihajlović morala da reaguje, ali ona je žena, a u patrijarhalno-militarističkoj političkoj zajednici kakva je ova u Srbiji, upravo žene „preuzimaju“ neprijatne uloge, kada se gostu treba spočitati nešto ili kada se potpisuju problematični ugovori poput onog o Beogradu na vodi. Muškarci i građani, Vučić i Nikolić moraju ostati „čisti“, jer oni vode politiku. Čak i dok se igraju ruskim suvenirima, što bi nas jednog dana moglo koštati mnogo više od raketnog sistema S 300.

Peščanik.net, 15.01.2016.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)