Povodom ostavke članova UO NBS

Poslednja dvadeset i četiri sata odbrojavanja do Vučićeveog objavljivanja ministarskih imena protekla su u panici. Neka imena su se pojavljivala i nestajala sa liste dok su druga istrajavala, iako su bila pod znakom pitanja. U ovoj drugoj skupini bilo je ime bivšeg i sadašnjeg ministra kulture i direktora Filharmonije Ivana Tasovca, kome je nacionalistički Nedeljnik prošlog meseca napravio mali omaž. U tom intervjuu je Tasovac objasnio javnosti da se za šest meseci ne može uraditi ništa. Toliko je otprilike trajalo njegovo tobožnje povlačenje sa pozicije ministra i delovanje na sceni Beogradske filharmonije, čiji ga je UO u međuvremenu izabrao za direktora. Budući da se bavio svojim alternativnim, a možda i trajnim dvostrukim nameštenjem, Tasovac je zanemario rad na procesu izbora direktora ostalih kulturnih institucija za koje on jednostavno nije imao kvalifikacije da se kandiduje. Jedno takvo mesto je i Narodna biblioteka Srbije, čiji se UO dan nakon konstituisanja Vlade raspao. Naime, četiri (Gojko Tešić, Simo Potkonjak, Ivana Nikolić i Radovan Beli Marković) od pet članova podnela su ostavku sa obrazloženjem da to čine zbog odluke mandatara Aleksandra Vučića da nastavi sa istom (kulturnom) politikom kao i u prethodnom periodu.

U pismu koje je UO NBS uputio javnosti stoji sledeće: “Mi (dole potpisani) članovi Upravnog odbora Narodne biblioteke Srbije, saznavši da će i dalje vlasnici srpske kulture biti gospoda Ivan Tasovac i Dejan Ristić, dakle oni koji su nas proteklih šest meseci izlagali nečuvenoj opstrukciji i ponižavanju onemogućavajući normalan rad, iako smo svoj posao maksimalno odgovorno i savesno obavljali u korist nacionalne institucije prvoga reda, i ono što je najvažnije i najznačajnije, bili smo čvrsta i nepokolebiva i u svemu jedinstvena prepreka nasilništvu i samovolji navedenih beskrupuloznih i besprizornih gospodara (ministra i državnog sekretara) – podnosimo neopozivu ostavku“. Ovaj patetični i defetistički zapis o „vlasnicima i gospodarima kulture“ više govori o tome kako članovi UO shvataju svoj odnos sa resornim ministrom nego što to predstavlja kritiku rada ministarstva kulture. U ovom slučaju, relacija je jednosmerna i ide sa vrha vertikale naniže dok povratna reakcija izgleda kao da nije moguća. Činjenice govore da je period urušavanja odnosa sa ministarstvom počeo onog trenutka kada je UO poništio konkurs i zahtevao od ministarstva da potpiše novi tekst Statuta NBS. Međutim, za šest meseci se to nije dogodilo. Ministar Tasovac je vodio svoj izborni proces u Filharmoniji, čime je demonstrirao posve novu sinergiju između ministarstva i upravnog odbora. Ovaj bi se model mogao nazvati sendvičem, jer su članovi UO Beogradske filharomnije bili pritisnuti sa dve strane istim čovekom – Tasovcem. Taj proces trajao je od 17. januara, kada je raspisan konkurs, do 17. marta, dana posle parlamentarnih izbora, kada je predsednica UO Filharmonije Ana Trbović saopštila da je „veoma zadovoljna“ svojim radom i odlukom da se za najboljeg kandidata proglasi ministar kulture. Ovim činom je Tasovac zloupotrebio svoja ministarska ovlašćenja, demonstrirajući javnosti kako se manipuliše upravnim odborom i izbornom procedurom. Dotle se sa Narodnom bibliotekom Srbije događalo nešto drugo.

Budući da je propao prvi štelovani konkurs, NBS je ušla u institucionalni vakuum, jer joj resorno ministarstvo nije dozvoljavalo da se makne s mesta. Ministar Tasovac je itekako odgovoran za ovu krizu, iz koje je on mislio da se izvuče svojim povlačenjem u bazu. Međutim, od pre dva dana, kriza u NBS, jedna od mnogih u polju kulture Srbije, dočekala ga je na ministarskom stolu u vidu četiri ostavke. Mora da je ministar Tasovac odahnuo sa olakšanjem, jer ništa bolje nije moglo da mu se dogodi prvog radnog dana od činjenice da više ne mora da se bavi zahtevima UO NBS, koji je do oktobra prošle godine vodio jednu politiku, a potom drugu. Za okruglim stolom ostao je samo Miladin Ševarlić, peti član UO, koji je odlučio da bar malo oteža posao ministru i direktoru Tasovcu. Mada, ni to ne mora da predstavlja veliki problem, jer se UO može rekonstruisati sa četiri nova imena koja će uvek glasati drugačije od Ševarlića. Naposletku će i on morati da ode za svojim ishitrenim kolegama, koji su poentirali svoje pismo iskazom da je „najveća odgovornost trenutno na Tasovcu i Vučiću“ te da „ne žele učestvovati u urušavanju NBS i da je najčasniji čin – ostavka“. Nažalost, kada je reč o samoj Narodnoj biblioteci Srbije, najveća odgovornost u ovom trenutku bila je na Upravnom odboru i on je morao ostati do kraja na frontu koji se otvorio prema resornom ministarstvu. Ovakvim gestom, predsednik Tešić i njegove kolege samo su otvorili novu spiralu urušavanja ove institucije do koje nije stalo ni Vučiću (koji je davnih dana, javljajući se u „Utisak nedelje“, rekao da bi on vratio Sretena Ugričiča na čelo NBS) a ni Tasovcu, koji je za šest meseci ministrovanja ipak brinuo samo o svojim interesima. Pa u čije interese onda spada briga o instituciji kulture kakva je Narodna biblioteka Srbije. Zaista, bili su mali izgledi da se ministarstvo kulture kadrovski reformiše nakon ovih izbora, jer kultura u Srbiji nema status energetika, pa da se nakon jednog noćnog razgovora u Kremlju, pomenuti resor iz ruku SNS-a stavi u ruke SPS-a. Kultura ne pripada nikakvim gospodarima već njenim aktuelnim akterima, kako vladinom tako i nevladinom sektoru. UO NBS bio je jedan od instrumenata upravljanja značajnim kulturnim resursom. S druge strane, ponašanje ministra Tasovca u poslednjih šest meseci spada u domen onoga protiv čega se premijer Vučić deklarativno bori. Ponovni izbor Ivana Tasovca za ministra kulture samo potvrđuje njihovo zajedničko pimanje politike koju je ministar kulture prošlog meseca farmerski definisao ovako: „Postoje samo dve stvari u životu posle kojih nema kajanja. Druga od njih je ulazak u politiku i Vladu Srbije”. Zaista mislim da politika može da bude nešto drugo od onoga što nam premijer i njegov ministar poručuju. Uostalom, članovi UO su to morali da znaju mnogo bolje od njih.

Peščanik.net, 28.04.2014.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)