Kao što se moglo očekivati, sadržaj ove „Deklaracije“ ne odgovara obećanom naslovu, deklaracija o pomirenju, pa ne odgovara ni dugačkom naslovu, gde se ponovo pominje pomirenje, jer je reč o dokumentu koji govori o „zajedničkoj odgovornosti“, dakle praktično o ujedinjenju Demokratske stranke sa Socijalističkom partijom, a ne o njihovom pomirenju. Jer, ako neko reši da pročita ovu deklaraciju, mada sumnjam da će čitanost biti velika, videće odmah da je reč o zajedničkom političkom programu. I to ne tek o koalicionom sporazumu, koji i inače već postoji, već o zajedničkom ideološkom dokumentu. Dakle, ove se dve stranke ujedinjuju.

Ono što je zanimljivo jeste da je ovo ujedinjenje dvostruko asimetrično. Progam manje partije, socijalističke, postaje zajednički, a veća partija će izgleda podeliti rukovodstvo sa vođama manje partije. Jasno je koji je interes rukovodstva Socijalističke partije da se ujedine sa Demokratskom strankom, ali nije jasno koji je tačno interes Demokratske stranke, to jest njenog rukovodstva? To, verovatno, tek ostaje da se vidi.

Šta pišu u ovom ideološkom materijalu? Po mnogo čemu, on je pisan kao što se nekada pisalo u ideološkim komisijama jednog ili drugog komiteta Saveza komunista. Što će mlađim čitaocima, ako ih ima, izmaći. Ovde će navesti samo jedan primer, koji je i inače od velikog značaja. Naime, u ideološkim dokumentima, kada se želi reći nešto što je važno, ali ne bi trebalo da odmah padne u oči, to se može naći tamo gde se najmanje očekuje. Ovde se najvažniji stav nalazi u odeljku koji je posvećen „očuvanju zdrave životne sredine“. Tu se ove dve stranke amnestiraju za sve ono što se događalo u poslednjih dvadeset godina. Piše: „Poslednje dve decenije Srbiju su sustigle brojne nevolje, a pre svega veliki pad obima proizvodnje i životnog standarda i rat i bombardovanje zemlje 1999. godine. To je dovelo takođe i do ozbiljne degradacije životne sredine, zagađenja vazduha, vode i zemljišta i nekontrolisanog i nepovratnog iščezavanja energenata i drugih prirodnih resursa“. Srbiju su „sustigle“ brojne nevolje, a između ostalih i iščezavanje energenata i „drugih prirodnih resursa“ (ne znam misli li se, možda, ovde na ljude?). Pošto je to Srbiju snašlo, ove dve partije sa tim nemaju ništa.

Čitav ovaj tekst je pun takvih formulacija. Na mnogo mesta je vidljivo da nije baš brižljivo pisan. Recimo, kaže se: „Zajednički smo radili na ratifikaciji i realizaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju“, mada je jasno da realizacija ne može da bude u prošlom vremenu, jer će se sa njom tek početi. Kaže se, u preambuli, da se „zajedničkom platformom“, tako se ova deklaracija naziva u prvoj rečenici, stvaraju uslovi za nacionalno i političko pomirenje „kao osnove za ekonomski i socijalni napredak i prosperitet i bolji život svih građana Srbije“. Što je praktično dupli pleonazam (napredak, prosperitet, bolji život). I sve tako redom. Ne znam da li su potpisnici imali vremena da pročitaju tekst koji potpisuju.

Ima tu svega. Recimo, ovo je naslov jednag važnog odeljka: „Evropske integracije – Srbija i Evropska unija. Srbija i svet“. Prva rečenica glasi ovako: „Naše zalaganje za maksimalnu moguću suverenost i kulturno integrisanje srpskog naroda je u skladu sa našim pripadanjem evropskoj zajednici naroda“. Šta to uopšte znači? Čini se da je čitava rečenica napisana i stavljena u ovaj odeljak da bi se pomenulo „kulturno integrisanje srpskog naroda“, koje se nigde ni pre ni posle toga ne pominje i ne objašnjava. Može se pretpostaviti da autori razumeju šta su hteli da kažu i zašto su to upravo tu rekli, a svi ostali mogu samo da nagađaju.

U poslednjem pasusu u tom odeljku se govori o „državnoj matici“ i o duhovnom jedinstvu, koje nije na štetu naroda i nacionalnih manjina koje žive u Srbiji, a sve se završava pohvalom znanju i nauci „kao razvojnim resursima“, koji bi trebalo da imaju dominantno mesto i uticaj u društvu i u sistemu vrednosti zasnovanom „na znanju, poštenom radu i istinskom patriotizmu“. Kako će znanje i nauka da budu razvojni resursi za istinski patriotizam, to se ne objašnjava.

Ima, možda, smisla pomenuti još i to kako ove dve partije vide obnavljanje privrede. Prirodno, „svim raspoloživim sredstvima“, a nabrajanje se počinje deviznim rezervama. Posle toga sledi puno rečenica u kojima se uglavnom neprestano pominje socijalna pravda. Šta se pod tim tačno podrazumeva i kako će tome da doprinesu devizne rezerve, nije jasno a nije valjda ni važno. Važno je da oni koji nemaju ništa sa tim što je Srbiju snašlo u poslednjih dvadeset godina obećavaju bolju duhovnu, socijalnu, a i materijalnu budućnost.

Peščanik.net, 20.10.2008.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija