Samoubistvo policajca Dejana Markovića je aktualizovalo problem nedovoljnog broja psihologa u policiji, neodgovarajuće psihološke podrške, kao i nepotizma i kronizma prilikom zapošljavanja u MUP-u. Međutim, ono što mediji nisu uspeli da apostrofiraju je činjenica da se radi o tipičnom primeru pokušaja femicida koji je proistekao iz nasilnog partnerskog odnosa.

Marković je pucao u svoju nevenčanu suprugu u butiku u Loznici, a zatim izvršio samoubistvo u porodičnom domu. Po saznanjima novinara, on je i pre ovog pokušaja ubistva pretukao verenicu, a kao razlog se navodi njegova ljubomora. Inače, ljubomora predstavlja jednu od glavnih psiholoških taktika u nasilnim partnerskim odnosima, a često je prati fizičko, ekonomsko i seksualno nasilje.

Pogrešno je misliti da bi se suicid među policajcima sprečio samo psihološkom intervencijom, a posebno ukoliko mu prethodi nasilje u porodici. Zbog toga je potrebno da rukovodioci MUP-a obrate pažnju na nekoliko činjenica.

Prilikom izbora novih kandidata u policijsku službu Republike Srbije potrebno je ispitati njihovu sklonost ka nasilju a posebno ka partnerskom nasilju. Takođe, potrebno je omogućiti kontinuiranu psihološku podršku i dodatnu edukaciju o partnerskom nasilju, ne samo policijskim službenicima nego i njihovim partnerkama/suprugama.

Policajci poseduju oružje, što ih stavlja u kategoriju najopasnijih učinilaca partnerskog nasilja. Pored toga, nalazi Mreže žena protiv nasilja iz 2012. godine pokazuju da je više od polovine ubistava žena počinjeno vatrenim oružjem. Zato je potrebno zabraniti korišćenje oružja pripadnicima policije koji su optuženi za krivično delo nasilja u porodici i rasporediti ih na radno mesto koje ne zahteva upotrebu vatrenog oružja i oduzeti im dozvolu za nošenje oružja.

Posledice partnerskog nasilja koje čine pripadnici policije drugačije su od nasilja koje čine obični građani. Ženi koja trpi nasilje veoma je teško da to i prijavi. Žene koje su u intimnoj vezi sa pripadnikom policije doživljavaju partnersko nasilje još dramatičnije, jer svoju situaciju vide kao bezizlaznu – nemaju poverenja u institucije, prvenstveno u policiju, i zaštitu koju bi one trebalo da im pruže.

Rukovodioci u MUP-u moraju da prepoznaju signale porodičnog nasilja i shvate da je krivično delo sa elementima nasilja u porodici najčešće po broju recidiva. Zato je opravdano kriviti policiju što je ignorisala upozoravajuće signale u slučaju svog službenika Dejana Markovića i tako posredno doprinela ovoj tragediji. Slučaj Marković nam pokazuje da iako MUP suspenduje policajca nakon partnerskog nasilja, on može da bude vraćen u policijsku službu. Da Markovića nisu vratili na poziciju koja zahteva nošenje službenog oružja, moguće je da bi sled događaja bio drugačiji.

Autorka je diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i dobila zvanje mastera rodnih studija na Centralnom evropskom univerzitetu u Budimpešti.

Beogradski centar za bezbednosnu politiku, oktobar 2013.

Peščanik.net, 20.10.2013.