Implozija komunizma i uspon nacionalizma dramatično su uzdrmali istek dvadesetog vijeka. Ne stoji teza da se takav tok događaja nije mogao predvidjeti. Naime, mnogi su znakovi upućivali na to da komunizam nije uspio pronaći uspješnu formu političke egzistencije ni efikasnu ekonomsku organizaciju. Zakazao je dakle na dva temeljna područja koja konstituiraju moderno doba: nije uspio postići zaštitu političkih prava pojedinaca, koja su još od vremena Francuske revolucije osovina modernih političkih poredaka, niti je uspio organizirati racionalnu ekonomsku proizvodnju i njenu stalnu inicijativu.
Među najznačajnije rane uvide u neodrživost sistema sile, na kojem je počivao cjelokupni komunistički politički poredak, spada uvid Hannah Arendt o razlici između moći (Macht, power) i sile (Gewalt, violence). Na jednom njujorškom panelu u 1967. pod nazivom Legitimacija sile (The Legitimacy of Violence), ovu je razliku odredila ovako: “Općenito govoreći, sila izrasta uvijek iz nemoći (impotence). Ona je nada onima koji nemaju nikakvu moć (nikakav pristanak ili podršku od strane ljudi) da nađu za to supstituciju, i ova nada je, po mom mišljenju, uzaludna. Iz istoga je razloga opasno da se moć jedne zemlje mjeri po arsenalu sile. Da prekomjernost (abundance) sile predstavlja jednu od najvećih opasnosti za moć zajednice, napose za republike, jedan je od najstarijih uvida političke nauke.” Sadašnja politička nauka, po mišljenju Hannah Arendt, na žalost ne razlikuje između tako ključnih pojmova kao što su moć, jakost (Stärke, strength), snaga (Kraft, force), autoritet (Autorität, authority), sila – od kojih se svaki odnosi na distinktivne, različite pojave života. Učesnici političkog života, u skladu s dominantnom kategorijom vladavine/gospodovanja u razumijevanju političkog, podijeljeni su u dva sasma različita dijela, vladajući i vladani, nadređeni i podređeni. Zbog te podijeljenosti političkog tijela, koja je napose potencirana pojmom suverenosti i države, ne pravi se razlika između moći i sile. Navedeno će razlikovanje Hannah Arendt precizirati nešto kasnije u knjizi naslovljenoj upravo Moć i sila (Macht und Gewalt): “Moć odgovara sposobnosti ljudi ne samo da djeluju ili nešto čine nego da se povezuju s drugima i da u sporazumu s njima djeluju. Moću nikad ne raspolaže pojedinac; ona je u posjedu skupine i opstoji samo tako dugo dok se skupina drži zajedno. Kad kažemo o nekome da “ima moć”, to znači u zbilji da je on opunomoćen (ermächtigt) od određenog broja ljudi da u njihovo ime djeluje. U trenutku kad se skupina, koja je moćnika opunomoćila i koja mu je podarila moć, raspadne, propada također i njegova moć.”
Moć nije ništa materijalno ili instrumentalno, ona se ne može utvrditi ili uskladištiti kao energija ili snaga. Moć postoji samo u polju ljudske kohezije i samo iz nje može i proizići. “Moć pripada zapravo suštini državne zajednice, svima, ma kako organiziranim skupinama; sila ne. Sila je prema svojoj prirodi instrumentalna; kao sva sredstva i alati, treba i ona svrhu koja usmjerava i opravdava njenu upotrebu”. Stoga moć ne može proizići od kralja ili cara, a pogotovo ne od beskrupuloznog vladara, nego samo od naroda ili, bolje rečeno, od podrške cjelokupnog političkog tijela: “Ono što institucijama i zakonima jedne države daje moć jeste podrška (Unterstützung) naroda, koja je opet samo nastavak onog izvornog konsenzusa koji je oživio institucije i zakone… Sve političke institucije su manifestacije i materijalizacije moći; one postaju krute i propadaju čim više iza njih ne stoji i ne podržava ih životna moć naroda”. Hannah Arendt radikalno se suprotstavlja tezi da moć pretpostavlja silu. Naprotiv, sila razara moć. Naime, po njenom mišljenju, iz puščanih cijevi proizlazi vazda djelotvorna zapovijest, ali iz nje nikada ne može izrasti politička moć. Zaključak: sistem nasilja, poput komunizma, ne može opstati. “Gdje sila stoji nasuprot sili, državna sila (Staatsgewalt) se oduvijek dokazala kao pobjednik. No ova po sebi apsolutna nadmoćnost (absolute Überlegenheit) traje tako dugo dok struktura moći ostaje netaknuta, tako dugo dok se zapovijesti slijede i dok su policija i armija spremne upotrijebiti oružje. Ako to nije više slučaj, situacija se iznenada mijenja… Gdje se zapovijesti više ne slušaju, sredstva nasilja (Gewaltmittel) su bez svrhe. S obzirom na pitanje “poslušnosti”, gdje se, naime, odlučuje treba li još slušati, korelacija zapovijest-poslušnost potpuno je irelevantna. Odgovor na ovo pitanje ovisi, naime, samo o općem mnijenju (Meinung) i naravno o broju onih koji ovo mnijenje ovako ili onako dijele. Sada se odmah ispostavlja da sve ovisi o moći koja stoji iza sile”.
Ovim diferencijama izneseni su politički razlozi raspada komunističkog sistema nasilja. Na početku su ti sistemi možda i počivali na pristanku građana, ali postepeno, usprkos ogromnim sredstvima prisile s kojim su se oboružali, nisu se mogli održati, jer je tokom vremena nestajalo povjerenje i pristanak građana na taj tip zajedništva. Na kraju je sila spektakularno implodirala, što nisu mogle spasiti ni puščane cijevi ni tenkovi. Sistemi sile u svojoj perfekciji postaju autodestruktivni. Slom komunističkog sistema prisile bio je rezultat gubitka moći vlasti koji je proizišao iz nepovjerenja građana.
I Talcott Parsons je u raspravi Evolucionarne univerzalije u društvu (Evolutionary Universals in Society) već 1964. utvrdio da je moderni kapitalizam izgubio žestinu otvorenog klasnog sukoba. Njemu je uspjelo preko socijalnog raslojavanja legitimirati različite plaće u skladu s funkcionalnim razlikovanjem društvenih zadataka, putem novčane privrede razriješiti lokalne socijalne sredine i uspostaviti razgranatu mrežu socijalnih odnosa. Uz to je važno da je moderni kapitalizam stvorio univerzalistički sistem prava, što je odlučan izum moderniteta. Napokon, moderni kapitalizam stvorio je “demokratske asocijacije”, pomoću kojih je bilo moguće legitimirati pojedine političke odluke. To su, kaže Parsons, “evolucionarne univerzalije”. Njihovim stvaranjem omogućeno je preživljavanje modernog kapitalizma. Dakako, društva koja nisu kadra za inovacije, petrificiraju se i nužno propadaju. Parsons je iz toga zaključio da totalitarne komunističke organizacije neće biti u stanju preuzeti demokraciju, njene političke i integrativne kapacitete: “Postavljam prognozu (predict) da će se komunističke organizacije društva pokazati nestabilnima i da se neće prilagoditi izbornoj demokraciji niti će stvoriti pluralistički politički sistem, nego će regredirati u politički manje djelotvorne forme organizacije. Ovo proricanje oslanja se, ne i naposljetku, na to da je komunistička partija naglašavala zadatak da se narod mora odgojiti za novo društvo. Dugoročno će njen legitimitet biti sigurno pokopan (undermined) ako partijsko vodstvo i nadalje nije voljno vjerovati narodu kojeg je navodno preodgojilo. No vjerovati narodu znači povjeriti mu dio političke odgovornosti. To može samo značiti da monolitna jedinstvena partija mora napokon napustiti monopol političke odgovornosti”. Dakle, razaranjem monolitnosti partije gubi se njena integracijska snaga u društvu, čime započinju dezintegracijski procesi kojim ona više ne može ovladati.
Razloge raspada komunizma moglo se dakle uočiti. U isto vrijeme drastično je rastao nacionalizam. Kao što je poznato, jedina integrativna snaga u komunističkim zemljama bila je partija, koja je imala svoju državu, što znači svoju armiju, pravosuđe i medije. Ova je tendencija potpuno uništila građansku kulturu učestvovanja u političkom životu i svaku individualnu inicijativu u privrednom području. Tako je, recimo, na kraju opstanka Jugoslavije jedina njena integrativna snaga bila samo još armija. Raspadom Komunističke partije nacionalizam je odmah pokazao svoju snagu u homogeniziranju naroda. Samo one partije koje su koristile nacionalističke potpale imale su političku šansu.
Premda će se pri tome strukture nacionalne države relativno brzo razviti, razvoj post-komunističkih država u moderne pravne države i dalje teče iznimno sporo. Cjelokupno društvo bilo je prije, kao i sada, snažno politički konstituirano. Politička konstitucija dovela je do žestoke polarizacije na prijatelje i neprijatelje, čime je izazvana strahovita napetost u cijelom društvu. Nakon pada komunizma i uspona nacionalizma političke partije i dalje preuzimaju ulogu državnih partija. Nova posada državnog broda upravlja državom kao političkom partijom. Politička stranka je u izbornoj utakmici dobila ovlaštenja da upravlja državom, ali država je za nju instrument partijske politike. Partijski vođena država pogoduje prije svega članovima vladajuće partije, ona se osjeća obavezna prema svojim članovima i ustanovama (od poslodavaca i vlastitih poduzeća preko crkve do estrade i sportskih zvijezda) koje su je podržale. Tijesna veza partije i države prouzrokovala je prilagođavanje svih područja ovoj tendenciji. Umjesto autonomija pojedinih područja i diferenciranja kompleksnih društava, nastala su nova starateljstva i nove totalizacije.
Zatim, proces tranzicije od sistema društvenog u privatno vlasništvo traje veoma dugo i omogućuje kriminalizaciju društva. Vodeće političke snage imaju otvoreno polje manipuliranja. Cijela privredna sfera ponovo je ovisna o politici, odnosno političkoj eliti, što podjednako vrijedi za područje obrazovanja, nauke i pravosuđa. Suci se tako biraju na temelju diskrecionog prava vladajuće većine u državnim tijelima i produžena su ruka stranačkog i državnog rezona. Djeluju na temelju sugestija vladajuće većine u državi i nisu nikakav jamac nepristranih, depolitiziranih i dezideologiziranih sudskih procedura. Najbolje se to vidi na primjeru suđenja osumnjičenim za ratne zločine, u kojima se vide nacionalni heroji, a ne kršitelji međunarodnog humanitarnog i ratnog prava.
Može se govoriti o post-komunističkoj gubernizaciji u kojoj politička elita gospodari cjelokupnim životnim procesom. Država se bavi izvozom, uvozom, trgovinom, naukom, kulturom… Recimo, u većini civiliziranih zemalja crkvu financiraju izravno vjernici, a ne država. Stoga ona samostalno organizira sve svoje djelatnosti neovisno o državi. Crkve su se održale i u najtežim okolnostima svog osporavanja upravo zato jer su bile samostalne i oslonjene na svoje vjernike.
Last but not least, upadljivo je naglašeno oportunističko držanje intelektualaca. Umjesto da nepopustljivo polaze od autonomnosti i “suverenosti” duha, da zadržavaju aktivnu kritičku distancu kako prema komunizmu tako i nacional-klerikalizmu, prema njihovom zagovaranju ili buđenju, od oportunizma su uspjeli čak stvoriti ideologiju. Ta duhovna zaostalost intelektualaca ozbiljno je zakočila stvaranje pravih političkih, ekonomskih i kulturnih elita, bez kojih, kako ustanovljava John Higley, razvića demokracije naprosto nema.
Nacionalizam je odigrao važnu ulogu u razaranju komunističkih diktatura, ali bez konstitucije autonomnih i autogenerativnih djelomičnih sistema (ekonomije, politike, prava, nauke, umjetnosti, profane prakse života) modernog društva kao kompleksnog sistema, opasnost iskliznuća u autoritarnu ili totalitarnu vladavinu ostaje permanentna.
Peščanik.net, 21.04.2011.
