Post-liberalni poredak

Planeta Zemlja

Foto: Getty Images

Već nekoliko generacija svijetom upravlja ono što danas nazivamo „globalnim liberalnim poretkom“. Iza ove visokoparne fraze stoji jednostavna ideja da ljudi dijele određena suštinska iskustva, vrijednosti i interese, i da nijedna grupa ljudi nije inherentno superiorna nad drugom. Saradnja zato ima više smisla nego sukob. Svi ljudi trebali bi udružiti snage da bi zaštitili zajedničke vrijednosti. Najbolji način da se pospiješi ovakva kooperacija je da se olakša protok ideja, robe, novca i ljudi na globalnom nivou.

Iako globalni liberalni poredak ima svojih grešaka i problema, do sad se pokazao kao superioran svim alternativama. Liberalni svijet ranog 21. vijeka je napredniji, zdraviji i miroljubiviji nego ikada prije. Po prvi put u ljudskoj istoriji glad ubija manje ljudi nego gojaznost; bolest ubija manje ljudi nego starost; nasilje ubija manje ljudi nego nesreće. Kao beba od 6 mjeseci nisam umro od neke epidemije zahvaljujući lijekovima koje su otkrili naučnici u dalekim zemljama. Kad sam imao 3 godine nisam umro od gladi zahvaljujući žitaricama koje su uzgojili farmeri hiljadama kilometara daleko. A kad sam imao 11 nisam zbrisan s lica zemlje nuklearnim ratom zahvaljujući sporazumima koje su potpisali politički lideri na drugoj strani planete. Ako još uvijek mislite da bismo trebali da se vratimo u nekakvo pred-liberalno zlatno doba, molim vas da mi kažete u kojoj je to godini čovječanstvo bilo u boljoj situaciji nego na početku 21. stoljeća. Je li to bila 1918? 1718? 1218?

Bez obzira na sve to ljudi širom svijeta gube vjeru u liberalni poredak. Nacionalistički i religijski pogledi koji favorizuju jednu ljudsku grupaciju nad drugom su ponovo u modi. Vlade sve više ograničavaju protok ideja, roba, novca i ljudi. Zidovi niču posvuda, i na zemlji i u sajber prostoru. Imigracija je out, tarifne stope su in.

Ako liberalni poredak kolabira, koji drugi globalni poredak će ga zamijeniti? Za sad, oni koji osporavaju liberalni poredak čine to uglavnom na nacionalnoj osnovi. Takvi imaju brojne ideje kako da unaprijede interese njihove države, ali nemaju održivu viziju kako bi svijet trebao funkcionisati. Na primjer, ruski nacionalizam može biti primjenjiv na vođenje ruskih poslova, ali on nema plan za ostatak čovječanstva. Osim, naravno, ukoliko nacionalizam ne preraste u imperijalizam i ne uputi poziv jednoj naciji da zavlada cijelim svijetom. Prije stotinu godina, nekoliko nacionalističkih pokreta uistinu su gajili takve fantazije. Današnji nacionalisti, bilo da su u Rusiji, Turskoj, Italiji ili Kini, za sada se uzdržavaju od zalaganja za globalna osvajanja.

Umjesto da nasilno uspostavljaju globalne imperije, neki nacionalisti poput Stiva Benona, Viktora Orbana, Sjeverne lige u Italiji i britanskih brexitera sanjaju o miroljubivoj nacionalističkoj internacionali. Njihova argumentacija je da se sve nacije danas suočavaju s istim neprijateljima. Bauk globalizma, multikulturalizma i imigracija prijeti da uništi tradicije i identitete svih naroda. Zato nacionalisti širom svijeta imaju zajednički cilj da se suprotstave ovim globalnim silama. Mađari, Italijani, Turci i Izraelci treba da grade zidove, podignu ograde i uspore kretanja ljudi, roba, novca i ideja.

Svijet bi onda bio podijeljen u posebne nacionalne države, od kojih bi svaka imala svoj sveti identitet i tradiciju. Na osnovu uzajamnog poštovanja za ove različite identitete, sve nacionalne države bi mogle sarađivati i trgovati u miru jedne s drugima. Mađarska Mađarima, Turska Turcima, Izrael Izraelcima, i svako bi znao ko je i gdje mu je mjesto u svijetu. Bio bi to svijet bez migracija, bez univerzalnih vrijednosti, bez multikulturalizma i bez globalne elite – ali s miroljubivim međunarodnim odnosima i sa nešto trgovinske razmjene. Jednom riječju, nacionalistička internacionala zamišlja svijet kao mrežu zidom opasanih ali prijateljskih tvrđava.

Mnogi bi pomislili da je ovo prilično razumna vizija. Zašto onda nije i realistična alternativa liberalnom poretku? Treba obratiti pažnju na dvije stvari. Prvo, to je još uvijek relativno liberalna vizija. Ona pretpostavlja da nijedna ljudska zajednica nije superiorna nad drugima, da nijedna nacija ne bi trebala dominirati i da je međunarodna saradnja bolja od sukoba. Zapravo, liberalizam i nacionalizam su originalno bili jako bliski jedan drugom. Liberalni nacionalisti 19. vijeka, Đuzepe Garibaldi i Đuzepe Macini u Italiji, i Adam Mickijevič u Poljskoj, sanjali su o upravo takvom međunarodnom poretku miroljubivih i koegzistirajućih naroda.

Druga stvar na koju treba obratiti pažnju u viziji prijateljskih tvrđava je da je ovo ranije pokušano – i da je spektakularno propalo. Svi pokušaji da se povuku jasne granice i svijet razdvoji u čiste nacije rezultirali su ratovima i genocidom. Kada su Macinijevi i Garibaldijevi nasljednici uspjeli da obore multietničku Habsburšku monarhiju pokazalo se nemogućim da se povuku jasne linije koje bi razdvojile Italijane od Slovena ili Poljake od Ukrajinaca.

Ovo je postavilo scenu za Drugi svjetski rat. Ključni problem sa mrežom tvrđava je taj da svaka nacionalna tvrđava želi još teritorije, sigurnosti i prosperiteta za sebe na račun svojih susjeda, a bez pomoći univerzalnih vrijednosti i globalnih organizacija suparničke tvrđave ne mogu se složiti ni oko osnovnih pravila. Ozidane tvrđave rijetko su prijateljski nastrojene.

Ali ako vam se desi da živite u nekoj od tih posebno moćnih tvrđava, kao što su Amerika ili Rusija, zašto biste brinuli o tome? Određeni broj nacionalista zaista usvajaju krajnje izolacionističke pozicije. Oni ne vjeruju niti u globalnu imperiju niti u globalnu mrežu tvrđava. Umjesto toga, oni potpuno odbacuju potrebu za globalnim poretkom. „Naša tvrđava treba do podigne svoje pokretne mostove“, kažu oni, „a ostatak svijeta može da ide dođavola. Treba da zabranimo ulazak strancima, stranim idejama i stranoj robi i dok god su naši zidovi stameni a stražari lojalni, šta nas briga šta će se desiti sa strancima“.

Ovako ekstreman izolacionizam, međutim, sasvim je odvojen od ekonomske realnosti. Bez globalne razmjene postojeće nacionalne ekonomije će kolabirati – uključujući tu čak i ekonomiju Sjeverne Koreje. Mnoge zemlje neće biti u stanju da ishrane svoje stanovništvo bez uvoza i cijene proizvoda će eksplodirati. Majica koju nosim i koja je proizvedena u Kini košta pet dolara. Da su je proizveli izraelski radnici, od pamuka koji je uzgojen u Izraelu, koristeći mašine napravljene u Izraelu koje rade na nepostojeći izraelski benzin, koštala bi deset puta više. Nacionalističke vođe od Donalda Trampa do Vladimira Putina mogu zloupotrebljavati globalnu trgovinsku mrežu, ali nijedan od njih ne misli ozbiljno o isključivanju svoje zemlje iz te mreže. A globalna trgovinska mreža ne može postojati bez globalnog reda koji će uspostaviti pravila igre.

Štaviše, bilo da se ljudima to sviđa ili ne, čovječanstvo se danas suočava sa 3 uobičajena problema koji sve nacionalne granice čine smiješnima i koji se jedino mogu rješavati kroz globalnu saradnju. To su nuklearni rat, klimatske promjene i tehnološki potresi. Ne možete podići zid da se zaštitite od nuklearne zime ili od globalnog otopljavanja, i nema te nacije koja može regulisati pitanja razvoja i korištenja vještačke inteligencije (AI) ili bioinženjeringa sama. Neće biti dovoljno ako samo Evropska unija zabrani proizvodnju robota ubica ili ako samo Amerika zabrani genetički inženjering ljudskih beba. Usled golemog potencijala ovih tehnologija, čak i ako samo jedna država slijedi ove visoko rizične i visoko profitne puteve, druge države bi bile prisiljene da slijede njihov put u strahu da će zaostati.

Trka u AI ili biotehnološkom naoružanje gotovo da garantuje najgori ishod. Ko god da pobijedi u toj trci gubitnik će biti samo čovječanstvo. Jer u utrci u naoružanju pravila igre ne vrijede. Zamislite, na primjer, vršenje eksperimenata u genetičkom inženjeringu na ljudskim bebama. Svaka država će reći: „Mi ne želimo da se ovi eksperimenti vrše – mi smo good guys. Ali kako da znamo da naši rivali ne rade to isto? Ne možemo da dozvolimo da zaostanemo za njima. Zato to moramo uraditi prije nego oni“.

Isto tako, zamislite razvoj autonomnih oružanih sistema koji sami odlučuju da li će pucati u ljude. Opet, svaka će zemlja reći: „Ovo je jako opasna tehnologija i propisi u vezi s njenim razvojem i upotrebom moraju biti pažljivo uređeni. Ali ne vjerujemo da će se naši protivnici pridržavati takve regulative, pa zato moramo prvi da razvijemo takvu tehnologiju“.

Jedina stvar koja bi mogla spriječiti ovako destruktivne utrke u naoružanju je veće povjerenje među državama. Ovo nije nemoguća misija. Ako danas Njemačka obeća Francuskoj: „Vjerujte nam, ne radimo na stvaranju robota ubica u tajnoj laboratoriji ispod bavarskih Alpa“, Francuska će vjerovatno u to povjerovati, uprkos užasnoj zajedničkoj istoriji kroz koju su prošle ove dvije države. Moramo da izgradimo ovakvo povjerenje na globalnom nivou. Moramo doći do tačke u kojoj Amerika i Kina vjeruju jedna drugoj kao Francuska i Njemačka.

Slično ovome, moramo kreirati sigurnosnu globalnu mrežu koja će zaštiti ljude od ekonomskog šoka koji će pojava umjetne inteligencije vjerovatno izazvati. Automatizacija će kreirati novo ogromno bogatstvo u centrima visokih tehnologija kao što je Silicijumska dolina, dok će se najveći negativni efekti osjetiti u zemljama u razvoju čije ekonomije zavise od jeftinog manuelnog rada. Biće više posla za softverske inženjere u Kaliforniji, ali mnogo manje za meksičke fabričke radnike ili vozače kamiona. Mi danas imamo globalnu ekonomiju, ali su politike izrazito nacionalne. Ukoliko ne pronađemo rješenje na globalnom nivou za poremećaje koje će izazvati razvoj vještačke inteligencije neke države mogu propasti, a haos koji će uslijediti, nasilje i talasi emigracije destabilizovaće cijeli svijet.

Ovo je pravi način gledanja na najnovije događaje kao što je brexit. Sam po sebi on ne mora nužno biti loša ideja. Ali, da li je to ono što u ovom času treba Velikoj Britaniji i Evropskoj uniji? Kako to brexit pomaže u sprečavanju nuklearnog rata? Kako on može spriječiti klimatske promjene? Kako uz pomoć brexita možemo urediti probleme s vještačkom inteligencijom i bioinženjeringom? Umjesto da pomogne, on otežava rješavanje ovih problema. Svaki minut koji Velika Britanija i Evropska unija provedu na rješavanju situacije u vezi s brexitom je jedan minut manje proveden na zaustavljanju klimatskih promjena i regulisanju AI.

Da bi preživjelo i nastavilo s progresom u 21. vijeku, čovječanstvo treba efikasnu globalnu saradnju, a do sada je jedini ostvariv plan za taj zadatak ponudio liberalizam. Bez obzira na to, vlade širom svijeta potkopavaju temelje liberalnog poretka i svijet se pretvara u mrežu tvrđava. Prvi koji će osjetiti posljedice biće najslabiji članovi ljudske zajednice, oni koji se zateknu bez ikakve tvrđave koja bi bila voljna da ih zaštiti: izbjeglice, ilegalni migranti, progonjene manjine. Ali ako se zidovi nastave podizati na kraju će cijelo čovječanstvo osjetiti to breme.

Međutim ovo ne mora biti naša neizbježna sudbina. Još uvijek možemo izgurati istinski globalni plan koji ide dalje od pukih trgovinskih sporazuma i koji naglašava lojalnost koju ljudi duguju svojoj vrsti i svojoj planeti. Identiteti se grade kroz krize. Čovječanstvo se danas suočava sa trostrukom prijetnjom nuklearnog rata, klimatskih promjena i opasnih strana novih tehnologija. Ako ljudi ne prepoznaju zajednički problem i ne krenu ga zajednički rješavati najvjerovatnije je da neće preživjeti. Kao što je u prethodnim vijekovima totalni industrijski rat iskovao nacije od manjih, različitih grupa, tako će možda egzistencijalna, globalna kriza iskovati ljudski kolektiv od različitih nacija.

Stvaranje globalnog identiteta ne mora se pokazati nemogućim zadatkom. Uostalom, to da osjećam lojalnost prema čovječanstvu i planeti Zemlji nije inherentno teže od toga da osjećam odanost naciji koja se sastoji od miliona stranaca koje nikad nisam sreo u krajevima koje nikad nisam posjetio. Suprotno uobičajenom shvatanju, nema ničeg prirodnog u vezi s nacionalizmom. On nije ukorijenjen u biologiji ili psihologiji. Istina, ljudi jesu socijalne životinje, a lojalnost grupi je utisnuta u naše gene. Međutim, milionima godina Homo sapiens i njegovi hominidni preci živjeli su u malim, intimnim zajednicama koje su brojale nekoliko desetina članova. Ljudi zato lako razvijaju lojalnost prema malim grupama kao što su porodice, plemena, sela, u kojima svako zna svakoga. Ali teško da je prirodno da neko osjeća odanost prema milionima stranaca.

Takve masovne lojalnosti pojavile su se tek u zadnjih par hiljada godina – takoreći juče ujutro, gledajući kalendar evolucije – kada su zajednice prerasle iz manjih u veće da bi bile u stanju baviti se problemima velikih razmjera koje mala plemena nisu bila u stanju riješiti. U 21. vijeku suočavamo se sa globalnim problemima koje čak i veliki narodi ne mogu riješiti sami, pa stoga ima smisla preusmjeriti neke od naših lojalnosti ka globalnom identitetu. Ljudi prirodno osjećaju odanost prema rođacima i prijateljima koje intimno poznaju. Bilo je veoma teško natjerati ljude da osjećaju takvu odanost prema milionima stranaca koje ne poznaju. Ali nacionalizam je uspio u tome. Sad, sve što treba da uradimo je da navedemo ljude da osjećaju odanost prema osam milijardi neznanaca. Ovaj je zadatak daleko manje obeshrabrujući nego što je to bio prethodni.

Istina je da su, kako bi stvorili kolektivni identitet, ljudi gotovo uvijek trebali nekog prijetećeg zajedničkog neprijatelja. Danas imamo 3 takva neprijatelja: nuklearni rat, klimatske promjene i opasnosti novih tehnologija. Ako možete postrojiti Amerikance iza sebe da uzvikuju „Meksikanci će uzeti naše poslove!“, vjerovatno možete postrojiti Amerikance i Meksikance zajedno da uzvikuju „Roboti će nam uzeti poslove!“.

Ovo ne znači da ljudi moraju da se kompletno odreknu svog jedinstvenog kulturnog, religijskog ili nacionalnog identiteta. Ja mogu biti odan u isto vrijeme nekolikim identitetima – porodici, selu, profesiji, zemlji, a takođe i svojoj planeti i svojoj ljudskoj vrsti.

Istina je da ponekad različite odanosti mogu biti u sukobu, pa onda nije lako odlučiti šta da radite. Ali, ko je rekao da je život lagan. Uhvatite se s tim u koštac. Ponekad stavljamo posao ispred porodice, ponekad porodicu ispred posla. Slično tome, ponekad na prvo mjesto moramo staviti nacionalni interes, ali postoje situacije u kojima prednost treba dati globalnom interesu i čovječanstvu.

Šta sve ovo znači u praksi? Kada dođu sledeći izbori i političari vas pitaju da glasate za njih, pitajte ih ova 4 pitanja:

Ako vas izaberem, koje akcije ćete preduzeti da smanjite rizik od nuklearnog rata?

Koje akcije ćete preduzeti da smanjite rizike od klimatskih promjena?

Koje akcije ćete preduzeti da uredite razvoj novih tehnologija kao što su vještačka inteligencija i bioinženjering?

I na kraju, kako vidite svijet 2040. godine? Kakav bi po vama bio najgori scenario, a koja je vaša vizija najboljeg scenarija?

Ako političari ne razumiju ova pitanja ili neprestano govore o prošlosti, a da nisu u stanju da formulišu viziju budućnosti koja ima smisla, nemojte glasati za takve političare.

Autor je profesor istorije na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu i pisac knjiga „Sapijens: Kratka istorija ljudskog roda / Sapiens: A brief history of humankind“ (2014), „Homo Deus: Kratka istorija sutrašnjice / Homo deus: A brief history of tomorrow“ (2016), „21 lekcija za 21. vijek / 21 lessons for 21st century“ (2018).

Copyright © Yuval Noah Harari 2018

The Economist, 26.09.2018.

Preveo Vladan Kosorić

Peščanik.net, 18.12.2018.