Bauk, već godinama, kruži iznad akademskih i intelektualnih krugova na teritoriji bivše Jugoslavije. Reč je o strahu koji proganja svakoga ko ne želi biti viđen kao advokat nacionalističke politike koja je pridonela balkanskoj tragediji pre dva desetljeća. Čak i mlađe generacije naučnih radnika i intelektualaca nose ožiljke “praroditeljskog/istočnog greha” koji je ostao od starijih kolega, zbog njihove pasivne ili aktivne podrške nacionalističkim liderima na kraju 20. veka. (Ne)svesni osećaj krivnje i odgovornosti za krvavi raspad Jugoslavije se i danas meša sa strahom od moguće stigmatizacije da je neko “nacionalista” u novoj državi. Duhovi Miloševića ili Tuđmana vise kao Damoklov mač i kao opomena iznad svakoga ko progovori sa nacionalnog stanovišta ili o nacionalnim pitanjima ili, još gore, ako se usudi na kritičko mišljenje o NATO, EU ili SAD (jer upravo ovi međunarodni akteri bili su ključni peacemakeri i statebuilderi u regionu).

Politička korektnost je jako poštovana u našim akademskim i javnim krugovima, koji za sebe misle da su progresivni i nezavisni: ona obuhvaća ne samo nekritičku opservaciju svega što dolazi kao preporuka ili odluka od strane tzv. međunarodne zajednice. U društvima koja su prošla kroz nasilje i međuetničke konflikte, međuetnička tolerancija i pro-nato-eu pozicije predstavljaju najbolju preporuku za ‘članstvo’ u demokratskim i progresivnim krugovima u inostranstvu. Umesto kulture dijaloga, stvorili smo kulturu usavršene hipokrizije; suočavanje sa prošlošću je zamenjeno zalaganjem i radom na agendi o izgradnji kapaciteta za ulazak u NATO i EU.

Tako smo dobili politiku bez demokratije u državama bez suvereniteta, jer su i demokratija i suverenitet pod spoljašnjom kontrolom. Na našem putu izlaska iz najmračnijeg doba militantnog etno-nacionalizma čini se kao da smo završili u eri apoteoze “svetle budućnosti” i novih “strateških ciljeva” naših država. Zavodljiva i meka moć discipliniranja mračnih predmeta naših želja funkcionira bez greške. U nekim slučajevima, ovaj fenomen ima oblik nacionalnog samokažnjavanja i mazohizma – šta god krene loše sa međunarodnom statebuilding terapijom, koja se godina primenjuje na zemlje kao što su Makedonija, Bosna i Hercegovina ili Kosovo, od “progresivnog” i “proevropskog” intelektualca se očekuje da istog časa zauzme stav da su za sve kriva njihova društva, a najviše domaći nacionalistički krugovi.

Nove generacije su educirane u duhu jednog drugog tipa (supra)nacionalizma – evronacionalizma, bez obzira što sama EU nije uspela stvoriti demos ili ustavni nacionalizam na svojoj teritoriji. Da parafraziram Bila Bluma: ako je ljubav (prema svojoj zemlji) slepa, onda se može reći da je ljubav prema EU i NATO ostala bez svih pet čula. Otuda je i naše prepoznavanje različitih vidova nacionalizama jako komplesno pitanje – teško je diferencirati između onih koji obožavaju sve što se tiče EU i NATO čvrsto zatvorenih očiju i onih koji su spremni reći “što je mnogo – mnogo je”. Ili rečima Davida Chandlera, na delu je imperija u stanju samoporicanja, a najbolji primeri za to se mogu naći upravo u intelektualnim krugovima. Sve snage su okrenute ka izgradnji države, koja je nalik školjci bez političkog sadržaja, ali i izgradnji kapaciteta i “partnerstva” sa daleko moćnijim saveznicima, čime dolazi do transformacije uobičajene ideje o suverenosti i političke nezavisnosti u tehnički poduhvat nazvan capacity-building.

Da citiram Susan Woodward, svedoci smo uspostavljanja državnih struktura koje su izgubile svaki kontakt sa vlastitim društvima, jer se polazi od pretpostavke da se narodu/građanima ne sme verovati, zato što se njima može lako manipulisati (populizmom i nacionalizmom), pa je zato bolje držati ih pod kontrolom. U takvim društvima, jedini disidenti su “radikali”, koji se tvrdoglavo odupiru nekritičkim mantrama o regionalnoj svetloj budućnosti unutar NATO i EU. Ipak, ako bolje razmislim, neki od nas su bili prenaivni kada su poverovali u utemeljeno postojanje bazičnih principa demokratije, ljudskih prava i u normativnu moć ujedinjene Evrope.

I tako, budeš li se previše držao izvornih normativnih fundamenata zapadne civilizacije, tj. ako ih prihvatiš “zdravo za gotovo” i držiš ih se previše konzistentno, postoji rizik da budeš etiketiran kao radikal. Evo, povodom najnovijih poruka o statusu država zapadnog Balkana, komesar File je na pres konferenciji upotrebio čudnovatu formulaciju u odnosu na preporuke za Makedoniju: govorio je o non-static language i non-static solutions for the problems (a problem je ime, naravno). Taj orvelijanski novogovor u stvari ukazuje na odstupanje od Kopenhagenskih kriterijuma u kojima se ne može naći prostora za ono što se Makedoniji uzima za zlo, pa zato na scenu stupa kreativnost evro-birokrate, koji lošu vest pakuje tako da izgleda bolje.

Godinama sam, osim u vrednosti demokratije, verovala i u ono što se naziva responsible scholarship, što je u stvari kombinacija kritičkog mišljenja o pitanjima koja imaju visok društveni i globalni značaj i angažovanog građanstva na širem planu. Sve dok sam imala (samo)kritičku poziciju prema tokovima u makedonskom društvu, bila sam dobrodošla u zapadnim akademskim i intelektualnim krugovima. Mogla sam biti, i bila sam, pozivana na svaku konferenciju, seminar, projekat i slično, koji bi se bavili konfliktima i demokraturama na Balkanu. Ali u trenutku kada sam stekla više sampouzdanja i postala svesna postojanja demokratskog deficita u zapadno-evropskim strukturama, odnos se promenio – često sam dobijala uvredljive komentare, kao onaj na skupu u Berlinu, gde su me prvo zamolili da otvoreno progovorim o ulozi međunarodne zajednica na teritoriji bivše Jugoslavije, a kada im se odgovor nije dopao, čula sam da sam u stvari (citiram) “nezahvalni lokalac koji se usuđuje da kritikuje internacionalce koji su investirali toliko mnogo u moj prokleti region”.

U trenu kada je moja fascinacija zapadnom akademskom i intelektualnom zajednicom počela slabiti i kada sam sebe pozicionirala u manjinu, zajedno sa kritičkim zapadnim intelektualcima i istraživačima mira, situacija se dramatično promenila. Ali svoju poziciju ne bih menjala ni za šta. Bez obzira na posledice, pokušavam da skupim razumne argumente i hrabrost da kažem svojim stranim kolegama da nisu odradili kako valja svoj domaći zadatak. Dok sam godinama otvoreno govorila o neprincipijelnoj politici međunarodne zajednice prema Srbiji, Bosni ili Kosovu, skoro nikada se nisam usuđivala napisati ili reći nešto o onome što me je najviše doticalo – o grčko-makedonskom sporu. Sada kada je jasno da se čitava priča o evrointegraciji Makedonije svodi na to, i da se ne radi o reformana ili nekakvim rezultatima (koji su, usput, već četiri godine notirani od strane Evropske komisije koja preporučuje početak pregovora) – vreme je obratiti se kolegama, posebno onima koji su karijere izgradili na Makedoniji.

Moji prvi kontakti sa zapadno-evropskom akademskom zajednicom su bili uspostavljeni u vreme najmračnijih događaja u mojoj bivšoj domovini, Jugoslaviji. Moj ceo svet se srušio preko noći; sve što sam volela i na šta sam bila ponosna u toj zemlji ispostavilo se kao varka. Milioni ljudi su bili podeljeni novim granicama i još više ratnim traumama i mržnjom. Istina, Makedonija je bila pošteđena krvoprolića i užasa koji su se dešavali u ostalim krajevima bivše domovine (što je bila slaba uteha nekome ko je još osećao blisku povezanost sa tim nesrećnim milionima). Ali tih godina, čak i u mojoj Makedoniji je bilo puno prepreka koje su se morale preći da bi se opstalo.

Osobno, kao i mnogi drugi, i ja sam morala pokušati da razumem šta se desilo i zašto, a najvažnije od svega kako prevenirati buduće tragedije. U razgovorima sa stranim kolegama i čitajući saznala sam puno o njihovim krvavim istorijama, traumama i stidu koje su nosile generacije ljudi. Često su me znali tešiti time što bi govorili da mi nismo ni po čemu tako unikatni kada se radi o nasilju, a i da se ne smemo pozivati na nekakvu našu zadatu “balkansku prirodu”. Mnogi od tih ljudi su bili i ostali uzori i prijatelji s kojima sam naučila mnogo i o nama, ali i o hipokriziji i lažima koje vladaju u njihovim razvijenim društvima.

I pored nesporne činjenice da su me mnogi od ovih briljantnih ljudi zadužili, podjednako je istina da sam i ja njima ponudila puno vrednih saznanja. Drugim rečima, i oni su učili od mene, a da toga nisam bila ni svesna. Možda, posebno na početku, nisam bila sposobna da teorijski dobro elaboriram regionalni haos, ali sam zato uvek bila raspoložena da odgovorim njihovim zahtevima za intervjue; komentirala sam i pomagala im da bolje razumeju dešavanja i konstelacije. Ponekad sam se osećala kao tranzitna stanica na putu njihovih karijera, kao neko ko je uvek tu da ih toplo dočeka, dok sam pratila njihova akademska postizanja, nove knjige, doktorate i istraživanja o ovom prokletom komadu zemlje koji volim, uprkos svemu. Bilo je bolno učestvovati u projektima u kojima su postojala najgora scenarija, u kojima, na primer, Makedonija prestaje postojati. Za neke od tih posetilaca ja sam ostala zabeležena samo kao fusnota u njihovim publikacijama ili novinskim izveštajima.

Nije prošlo puno vremena, a ja sam, puna cinizma, shvatila da većina njih ne dolazi u region zbog empatije i altruizma nego iz poslovnih razloga – moja zemlja i moj region su se jednostavno nalazili na globalnoj mapi “mirovnog biznisa” i “konfliktnog turizma”. Ovaj zaključak se zasnivao na činjenici da je velika većina istraživača bivše Jugoslavije brinula najpre o svojim CV-jevima, akademskoj konkurenciji i položajima, dok je samo tanušna manjina njih ikada protestirala protiv štetnih zapadnih terapija koje su bile primenjivane na terenu koji su istraživali. Odgovorni naučni rad (responsible scholarship) je ostao samo prazna reč, još jedna lepa ideja ili tek buzz-word.

Nekim od mojih bliskih prijatelja je bilo pomalo smešno moje iskreno razočarenje u zapadnu naučnu zajednicu. Njihov savet je bio: skini roze naočale i pogledaj svet kakav jeste. I uradila sam to i videla svet alijenacije, agresivne kompetitivnosti, jad i bedu intelektualaca koji bi uradili sve da dobiju poveći grant Mr. Solane. Čula sam ljude kako otvoreno govore o mojoj bednoj zemlji i neobrazovanim ljudima, zaboravljajući da zarađuju upravo na ovim “les misérables” i na njihovoj istorijskoj nesreći, u regionu koji je bio tretiran kao eksperimentalna laboratorija međunarodnog state-buildinga.

Ovaj tekst je beznadni poziv na bilo kakav oblik odgovornog akademskog ponašanja u vreme kada se Makedonija suočava sa još jednim neuspehom u predvorju Brisela. U stvari, sada je već i teško reći što je uspeh, a što nije, i šta se u stvari traži od ove zemlje da bi konačno bila prihvaćena kao ravnopravna država u UN i potencijalna članica EU. Evrointegracije su stalno imale ulogu šargarepe, a koraci na tom putu predstavljali su nagradu za dobar rad, ali i podsticaj da se potencijalni etnički konflikti ublaže. Tačno je da je Makedonija potpisala sporazum o stabilizaciji i asocijaciji usred nasilnog konflikta (aprila 2001), a onda 2005. dobila kandidatski status, mada sve reforme nisu bile ni počele. Nagrada je bila namenjena vlastima koje su osujetile referendum o zakonu koji je propisao opštinske granice po etničkom principu. Vlada je odradila svoje, referendum je propao, a EU odahnula.

Sledila je nagrada u obliku kandidature, ali bez datuma za početak pregovora. Kada se unutrašnji konflikt primirio, na površinu je opet isplivao problem sa susedom koji ne može da prihvati državu sa imenom Makedonija, a još manje postojanje makedonskog naroda, jezika, kulture, o nacionalnoj manjini u svojim granicama i da ne govorimo (naspurot svim presudama Evropskog suda za ljudska prava i svim izveštajima State Departmenta i eksperata UN). Grčka je nekoliko puta prekršila Interim Accord iz 1995. kojim se obavezala da neće blokirati Makedoniju u njenim nastojanjima da se integrira u međunarodne asocijacije, ako to bude činila pod referencom BJRM. To je presudom utvrdio i Međunarodni sud pravde, pre tačno godinu dana. Ali presuda nije impresionirala Brisel, a još manje grčku vladu.

I kada su se nade opet probudile nakon najnovijeg pozitivnog izveštaja Evropske komisije, koja kao da je nagovestila nekakvo kompromisno rešenje koje bi zemlji omogućilo da počne pregovore – desila se Bugarska. To je druga država u regionu, koja s jedne strane priznaje makedonsku državu (zajedno sa imenom), ali ne priznaje postojanje makedonskog naroda. Svoje pravo veta nije koristila sve dok je Grčka bila dovoljno uspešna u obavljanju prljavog posla. Ove godine bugarski zvaničnici su se verovatno uplašili eventualnog pomaka sa status quo, pa su iskoristili pravo na blokadu, tražeći da prestanu antibugarske provokacije iz Makedonije. Tu ne pomaže nikakvo dokazivanje da Bugarska do sada nije ni bila u fokusu makedonske javnosti. O govoru mržnje nema ni reči, osim ako se tako kvalificira najnoviji filmski projekat “Treće poluvreme”, koji je nominiran za Oskara, a koji se bavi učešćem bugarskih vlasti u deportiranju makedonskih Jevreja tokom Drugog svetskog rata.

Još je rano sumirati ko je kakav stav zauzeo na evropskom samitu, ali dovoljno govori činjenica da savet EU i Evropski savet ne uzimaju u obzir preporuke Komisije, i da balkanske države vole izigravati evropske moćnike prema svom najmanjem susedu. Poruka je sada isporučena bez rukavica: promena imena je ključni uslov da Makedonija počne pregovore. Traži se trgovina: odreći se vlastitog identiteta i u zamenu za to dobiti početak pregovora koji će trajati desetak godina, bez garancije da će EU u međuvremenu opstati.

U svojoj naivnosti, uvek sam pomišljala da bi ovakvi potezi alarmirali upravo eksperte za Balkan, jer bi oni morali znati da je ovo uvod u novi ciklus konflikata za koji će, paradoksalno, odgovorna biti upravo EU koja je slepa za nacionalizme, pa i fašizme koji su digli glavu u njenom vlastitom dvorištu. Naučni radnici koji se bave identitetskim konfliktima morali bi znati da je tzv. “spor oko imena” nerešiv. Čak i ako se apstrahira nemoralni i nepristojni predlog EU jednoj osiromašenoj i slaboj državi i njenom etnički podeljenom društvu, očekivala bih da bar konfliktni menadžeri budu svesni semena razdora sa svim potencijalnim eksplozivnim nabojima unutar makedonske etničke zajednice, između etničkih zajednica, pa čak i njegovog mogućeg prelivanja u region.

Albanci u Makedoniji gube strpljenje, ili bar tako kažu, i optužuju Makedonce da ih oni sputavaju da ostvare svoj vekovni san da svi žive zajedno, sada u EU. Poruka je: mi idemo u EU s vama ili bez vas. Ma koliko ova izjava zvučala smešno, ona nagoveštava mogući razvoj situacije u regionu kome se obećava nešto što neće dobiti jako, jako dugo. Jednostavno odbijam da pomislim da EU ili SAD žele da budu svedoci još jednog krvavog kolapsa na Balkanu.

Makedonija živi šizofrenim životom: i pored svih optužbi na račun vlade da drži nacionalistički kurs, ipak preko 87% građana želi ulazak u NATO i EU (zbog poslednjeg udarca iz Brisela podrška je “dramatično” pala za celih 3%, pa sada vlada zabrinutost zbog moguće pojave evroskepticizma). Suočeni sa slabom državom i nesposobnim elitama, građani se godinama smiruju sedativom koji se zove članstvo u NATO i EU, naivno verujući da će sam ulazak značiti kraj siromaštvu i svim nedaćama. Čak ni poruke iz Grčke, Španije ili Slovenije ne stižu do njih.

Zbog ovakvih očekivanja, makedonska javnost se godinama ponaša kao “ratni profiter”, kada bez ikakve kritike prihvata slanje svojih vojnika u sve američke vojne avanture, kao što su Irak i Avganistan. “Duša” malog naroda koji je i sam stradao u ratovima je sada prodana da bi se ušlo u NATO (kao prečica do EU). Ali čak i Faust postavlja neke granice. Ogromna većina etničkih Makedonaca odbija svaku mogućnost postizanja “kompromisa” o svom imenu. Istovremeno, i bez ikakvog iznenađenja, etnički Albanci su jedinstveni u želji da se sa imenom trguje da bi se stiglo do obećane budućnosti. Armija diplomata i specijalnih poslanika šalju “ohrabrujuće” poruke makedonskoj vladi da proguta gorku pilulu radi dobrobiti svog naroda. To nije ništa drugo do recept za konflikt.

Paradoksalno, ali politika proširenja EU se polako pretvara u okidač novog identitetskog konflikta, i to u zemlji koja nosi istorijsko ime bure baruta. A što se više približava svom strateškom cilju, Makedonija sve više oseća težinu bezbednosne dimenzije ovog “spora”. Neko bi ovo mogao odbaciti kao iracionalni argument neke teorije zavere protiv nepriznate makedonske nacije, ali se pri tome zaboravlja da čak i percepcije, i kada su pogrešne, imaju svoj značaj. Bez obzira da li se radi o zaista najboljim namerama, rezultat može biti Danteov pakao. Makedonija, jednom čudo i oaza mira, kao i uspešna priča evropskog konfliktnog menadžmenta, na rubu je litice, a ne ispred vrata Brisela.

I nakon 20 godina još uvek ne mogu da razumem šta to sprečava moje inostrane kolege iz navodno progresivne i ujedinjene Evrope da pogledaju u oči šovinizmu i fašisoidnom tretmanu Roma (da pomenem samo jednu grupaciju koja je predmet najgore diskriminacije). Dok nas uče koliko je važna tolerancija, Evropljani sami mirno žive u sred diskriminacije prema, recimo, ljudima arapskog porekla. U kontekstu potencijalnog članstva Turske u EU, čak i elite su prestale lagati i priznaju, s dozom nelagode, da je turska glavna “greška” to što su pripadnici “pogrešne religije”. Zašto su naučni radnici, istraživači i intelektualci toliko tihi po pitanju rastućeg demokratskog deficita Unije (način na koji je ratifikovan Lisabonski sporazum je bio samo poslednja kap). Evropski odgovorni naučnici nemaju pri ruci zgodne isprike, kao što su nedostatak slobode govora ili delovanja, ne preti im nikakva opasnost od javnog angažovanja u borbi za bolju i demokratskiju Uniju.

Moje pravo da legitimno izrazim sud o kapacitetu Evropljana, u okviru civilnog društva ili intelektualne zajednice, proizlazi iz činjenice da je ta ista armija NGO-a, think-tankova i drugih aktivista bila godinama zauzeta state-buildingom i proučavanjem upravo ove zemlje i ovog regiona. Da li su čuli šta se u Makedoniji dešava u kontekstu kreiranja nove severno-makedonske nacije? Da li znaju ili neće da znaju da se spor oko imena ne odnosi samo na ime države, nego na čitav paket identitetskih odrednica (uključujući i internet domen, kraćenice za automobilske tablice, trgovački kod i sl). Jesu li zauzeti istraživanjem nekih drugih zemalja, ili su samo indiferentni, sada kada smo odradili svoje za njihove karijere? Grčki nacionalizam je nešto čega ste bili svesni godinama. On je bio toleriran, pa čak i podržavan u ključnim istorijskim trenucima za sudbinu makedonske državnosti.

Za sve balkanske nacionalizme koji su (još uvek) izvan EU, ne postoji čak ni prezumpcija nevinosti, da upotrebim pravni termin, ali grčki – i sada bugarski – su skriveni skeleti u evropskom ormaru. Ali kada galama postane preglasna da bi se ignorirala, veliki broj mojih evropskih kolega (koji su uljudni i fini ljudi) samo slegnu ramenima i benevolentno odmahnu rukom, i dalje govoreći o “najbizarnijem i najsmešnijem sporu u istoriji” međunarodnih odnosa.

Ovaj se tekst može uzeti i kao upozorenje, jer Makedonija je slaba država, delom i zbog međunarodnih lekara i konfliktnog mis-menadžmenta. Ona nema snage da izdrži ovako snažan pritisak raznih nacionalizama. Njen odgovor jeste nacionalistički, jer je upravo nemoguće ne biti nacionalista u ovakvim okolnostima. Odgovor na grčki i bugarski nacionalizam su unutrašnje međuetničke podele i tenzije. Problem ovde nije samo u flagrantnoj povredi kolektivnog prava na samoopredeljenje i samoimenovanje, koje su Makedonci po prvi put u svojoj istoriji dobili nakon raspada Jugoslavije. Pritisak na Makedoniju da promeni ime tek da bi udovoljila susedima, koji još pamte šta se dešavalo za vreme Balkanskih ratova ali i kasnije, i to uz pomoć (tadašnjih) evropskih Velikih sila, jednak je ponovnom otvaranju Pandorine kutije. Grčki i bugarski nacionalizam imaju ‘evropski’ veo i, još gore, on je institucionaliziran kroz ‘demokratske procedure’ i navodnu vladavinu prava u NATO i EU strukturama. O Nobelu i da ne govorim.

Autorica ovog teksta je beskompromisni kritičar makedonske vlade i mnogih njenih politika, i to najviše zbog njenog patetičnog okretanja dalekoj prošlosti (uobičajena stvar kod svih balkanskih naroda, pa ni Makedonci nisu izuzetak), zbog izgradnje spomenika Aleksandru Velikom (jednom od najvećih masovnih ubica u istoriji, bar što se mene tiče) i sličnih poteza. Pišući ovo osećam se kao mitska proročica Kasandra: moja intuicija i znanje upozoravaju da će neki od vas, drage kolege, ponovo požuriti natrag, u Makedoniju. Biće tu jako puno empirijskih podataka za vaše nove knjige, analize i grantove. Možda se budete čudili odakle haos, odakle takav nacionalistički naboj u tako maloj zemlji, koja je uvek bila različita od ostalih zavađenih naroda, i nećete ni pomisliti da je za to možda odgovorna i vaša vlada, ali i vaše ćutanje kada ste trebali upozoravati Brisel i ostale metropole. I sada, kada sam vas upozorila da niste dobro uradili svoj domaći zadatak koji se zove odgovorni naučni rad, dugujem vam još samo jednu poslednju poruku: molim vas nemojte ni pokušavati da zakažete susret ili intervju prilikom svog dolaska. Neću biti tu da dajem odgovore na vaša predvidiva pitanja o tome zašto je uspešna priča propala. Zašto bih imala ikakav interes da unapređujem zapadnu naučnu misao o Balkanu i Makedoniji? Čemu uopšte nauka, ako nije namenjena promeni stvarnosti? Nemojte me zvati, jer ću biti zauzeta radeći moj domaći zadatak.

 
Peščanik.net, 13.12.2012.