Možda vam zvuči apsurdno što Jadranka Kosor za mogući i vrlo izvjesni uspjeh nedjeljnog referenduma na kojemu će se voljom naroda suspendirati ljudska prava građana Republike Hrvatske ponajviše krivi svoga nasljednika u Banskim dvorima Zorana Milanovića , ali apsurd je u ovoj pravnoj državi kategorija iznad Ustava, iznad Sabora i iznad Boga samoga, pa je utoliko i bivša premijerka potpuno u pravu.

Teško je argumentirano protusloviti gospođi Kosor kada u intervjuu Večernjem listu podsjeti pučanstvo kako je upravo aktualni premijer zabranio saborskim zastupnicima SDP-a da glasaju za njezin prijedlog da se referendumsko pitanje o mrklom braku pošalje na ocjenu ustavnosti i kada gorko primijeti kako su i SDP i HDZ – dakle, obje stranke koje ona kao bivša članica odlično poznaje iznutra – „bili složni da Sabor ne iskoristi svoju ustavnu poziciju“.

Lako je, s druge strane, ispaliti na živce čitajući te retke i Jadranki Kosor u fotku sasuti: „A vi ste, gospođo, potpuno nevini zato što Ustav dopušta da ga se prekraja nacionalnim referendumom na koji mogu izaći dva i pol glasača?!“

Ali ako čitavih živaca dođete do kraja intervjua, svjedočit ćete napadu iskrenosti nekoć najmoćnije žene u državi koja kaže: „Da, krivnju nosimo svi koji smo 2010. odlučivali o promjeni Ustava. U strahu da golem pretpristupni posao ne propadne, u silnoj želji da olakšamo izglasavanje ulaska u EU, potpuno smo smetnuli s uma moguću lančanu reakciju i eventualne zlouporabe referenduma. U ovom trenutku nema pravne prepreke da referendumom izglasamo povratak smrtne kazne ili čak ukidanje višestranačja.“

Ne znam jesu li tako htjeli saborski zastupnici koji su 2010. godine, umjesto po svojoj pameti i savjesti, glasali po banskodvorskoj i stranačkoj direktivi Jadranke Kosor i Zorana Milanovića, a 2013. opet, umjesto po pameti i savjesti, po naputcima rečenoga Milanovića i novopečenoga Tomislava Karamarka ili je to bila volja samoga Gospodina Boga – koji se garant ne bi uvrijedio kad bi ga Hrvati u svojim molitvama oslovljavali konspirativnim imenom „Godotu naš koji jesi na nebesima…“ – ali dogodilo se, eto, da je Hrvatska istom glasačkom mašinerijom uvedena i u Europsku uniju i u barbarstvo.

I sada tu ne pomaže ni naknadna pamet Jadranke Kosor ni kalkuliranje oko toga da li bi rezultati saborskih izjašnjavanja u oba navedena slučaja bili imalo različiti da su zastupnici SDP-a i HDZ-a glasali sukladno svojoj pameti i savjesti.

Ja naprimjer ne vjerujem da to što nazivamo pameću i savješću naših sabornika i po čemu odudara od onoga što im stranački vrhovi nameću kao mjeru savjesti i pameti, pa mi je samim tim i neshvatljivo zašto je pametnica poput Željke Markić uputila onaj javni poziv prvenstveno članovima SDP-a – koji joj se navodno „javljaju i ispričavaju, osjećajući se osramoćeni postupcima aktualne vlasti, govorom mržnje, nametanjem jednoumlja, iskorištavanjem političke moći protiv svih onih koji će 1. 12. glasati za brak kao zajednicu žene i muškarca“ – da se „odmaknu od stranačke pripadnosti i glasuju prema svojoj savjesti“, bez obzira na to što su „izloženi pritiscima“ i što im se „prijeti otkazima“.

Taj Markićkin spin o pritiscima i prijetnjama otkazima nije samo priglup – budući da nitko, ni njezina svemoćna Crkva ni u njezinoj vjerničkoj svijesti još svemoćnija Partija, ne može znati tko je glasao za a tko protiv – nego i nadasve nezahvalan prema prevlađujućoj stranci, bez čije svesrdne pomoći ne bi bilo moguće da tetka Željka i njezini klerikalni obiteljaši ovu zemlju dovedu pred zid.

Jer da joj nije SDP-a u saborskoj kohabitaciji s HDZ-om, maskota pokreta „U ime obitelji“ nikada ne bi došla u priliku da u udarnim televizijskim terminima laže kako Zakon o istospolnim zajednicama pruža sva građanska prava ljudima koji u takvim zajednicama žive.

Da je SDP na čelu vladajuće koalicije htio promijeniti taj zakon i istospolnim zajednicama priznati sva građanska prava, i to istom onom saborskom većinom kojom je Markićki omogućio da im dokine i ono malo prava što su ih dobili na kapaljku, danas u ovoj zemlji ne bi bilo legitimno da se na skupovima „U ime obitelji“ otvoreno zazivaju blagodati diskriminacije, da deklarirani homofob poput onog zadarskog profesora Ivana Poljakovića tambura kako „mi moramo ljude diskriminirati jer bi u suprotnom nastala anarhija“, kako „bez diskriminacije nema ni društva“ i da zahtjeve za društvenom ravnopravnošću uspoređuje s njemu zabavnom situacijom u kojoj bi „gluhonijemi zatražili upis na Glazbenu akademiju“.

Jer da se u ovoj zemlji zakoni donose zbog pravne jednakosti i dobrobiti njezinih građana, a ne samo zbog diktata pravosudnih birokrata iz Europske unije, tada se ni naš proklamirani „povratak europskoj civilizaciji“ ne bi sveo na ovaj prvoprosinački povratak u pećinu, pardon – većinu. I ne bi vas Željka Markić na taj diskriminacijski dernek pozivala kao na „festival demokracije“.

Novi list, 27.11.2013.

Peščanik.net, 28.11.2013.

TEMA – PARADA PONOSA +