Sinoć je gospođica Potomstvo iz ladice u kuhinji izvadila i po podu razbacala sve kutlače, velike kašike i viljuške za služenje, otvarače za flaše i konzerve, krckalice za orahe i slične drangulije. Onda je sjela na pod usred tog rasula i pažljivo i strpljivo izučavala gorespomenute kuhinjske objekte, prvo pojedinačno, a onda u kombinaciji – dugo smo uživali u zvuku sukoba krckalice i kutlače. Ona je sada, sa svojih sedamnaest mjeseci, u fazi izučavanja svijeta, počevši od najmanjih sitnica i drangulija. Sve joj je čudno i zanimljivo i vrijedno izučavanja, što, naravno, roditeljima ozbiljno očuđava svijet, pa mi nije mrsko raditi stvari koje bi mi, da nije nje, bile tegobne. Tako smo s nekim prijateljima otišli u prirodni rezervat (nature preserve), što će reći ograđeni komad tzv. prirode koji se sastojao od zamrznutog jezerceta, gdje su se u ledu mogle vidjeti smrznute ribice, stazice u šumarku oko jezerceta kojom smo prošetali, za šta nam je trebalo triput manje vremena nego što nam je trebalo da se do te prirode dovezemo. Pored tog prirodnog rezervata – čija je površina otprilike jednaka površini parkirališta na ulazu – prolazi pruga, pa je barem jednom tokom kratkotrajnog uživanja u prirodnom okolišu blizu nas protutnjao voz.
Dio tog prirodnog kompleksa je i zgrada s recepcijom, klozetima, automatom za napitke na čelu s Coca-Colom i sobom gdje djeca koja vole prirodu mogu slaviti rođendan. Tu je i omanja prostorija (pod nazivom Wodland Wander Inn) u čijem je centru šuplje truplo plastičnog hrasta, na zidovima su vratanca iza kojih su izložena ptičija i mišija gnijezda, kao i crvlji tuneli – sve od plastike. Plastificirana podna površina bi trebalo da podsjeća na šumsko tlo, pa se može spaziti pokoje plastično govance. Tu je i naprava koja, navodno, ispušta šumske mirise, a unutar plastičnog hrasta ima i šumski telefon, gdje su na velikim dugmadima oslikane siluete šumske faune pa kad se pritisnu začuje se zov divljine. Kad smo pritisli dugme sa siluetom ptice i obavijestili gospođicu Potomstvo da je ono što čuje pjev ptice, ona je rekla: “Bird out“, što bih ja, kao ekspert za njen rječnik, preveo kao: “Ptice nema.”
Jer čitav taj prirodni kompleks zapravo predstavlja prirodu koje nema, upravo zato što je više nema – pjesmu pjeva ptica koje nema u hrastu kojeg nema, tunele kopaju crvi kojih nema u drveću kojeg nema, govanca istovaraju životinjice kojih nema u šumi koje nema. Prirodu nadomješta simulakrum prirode, priroda je prisutna samo kao koncept, kao koncentrisano i jeftino prisustvo znakova koji upućuju na prirodu, budući da je odsutna. A da ne govorimo o tome da na izvjesnom nivou postoji direktna veza između proizvodnje tog simulakruma i plastike od koje je napravljena i činjenice da je ovaj svijet na ivici klimatske kataklizme. Topljenje polarnog leda, požari u šumama i prašumama, potapanje obalskih područja, izumiranje skoro polovine životinjskih vrsta, kao i ostale radosti globalnog pregrijavanja, dovešće neizbježno u pitanje fantaziju o prirodi u kojoj ti se ptice pjesmom jave kad god poželiš. Neće više biti lagodnih šetnji kroz prirodu, jebaće nam priroda milu majku, zato što smo joj uradili to što smo joj uradili.
Nestajanje prirode, naravno, nije nikakva novost. Postoji čitava biblioteka knjiga o postmodernom iskustvu i s tim vezanim američkim simulacijama svijeta i postojanja, knjiga s postmodernističkim teorijama koje je studentarija diljem ovog kontinenta, a i šire, već nekoliko puta provarila, a onda o tome prodiskutovala na Facebooku, s prijateljima kojih manje-više nema. Među djecom su najpopularnije životinje već odavno dinosaurusi – životinje kojih nema.
Nestanak prirode nije, dakle, nikakva novost. Ono što je novo je prisustvo gospođice Potomstvo kojoj prirodni instinkti nalažu da istražuje živi svijet. Ništa joj nije tako zanimljivo kao živo biće. Jednom smo kroz prozor gledali vjevericu koja nas nije bila svjesna i ona nije sebi mogla doći od prirodnog čuđenja. Nešto se u njoj aktiviralo, nešto što čini da prepoznajemo život u svakom svom obliku, nešto što se u ljudskim bićima izgradilo kroz stotine hiljada godina evolucije. To nešto joj omogućava da prepozna da snimak ptičijeg pjeva koji se može čuti u plastičnom hrastu zapravo znači da te ptice nema.
Problem sa nestankom prirode nije toliko ontološki, koliko je vaspitnoobrazovni. Kao roditelj, ne znam šta da svoje dijete učim o svijetu u kojem svega nema i koji polako prestaje da postoji, osim kao znakovni sistem, ne znam više šta da joj pokazujem. Moj problem je u tome što, dok gospođici Potomstvo svijet, takav kakav je, postaje sve stvarniji, meni postaje sve nestvarniji, dok je ona sve prisutnija, ja sam sve odsutniji, dok se ona sve više snalazi, ja sam sve više i više zbunjen. Budući da sam rođen i odrastao u zemlji u kojoj se činilo da je priroda široko rasprostranjena, u vrijeme kad je život u svojim raznovrsnim oblicima – kako ptice, tako i prijatelji – bio doslovno na dohvat ruke, teško mi pada mogućnot da ću svom djetetu morati opisivati i objašnjavati kako je život bio neporecivo prisutan i dostupan. Ptičiji pjev sam slušao uživo, lično sam poznavao mnoge krave (dok smo mi nedavno išli u zoološki vrt da dijete vidi kravu), mnogi sam mravinjak raskopao da vidim kako su to mravi organizovani, bosonog sam stupio u mnogo istinsko govance. Problem je u tome što mi se teško oteti utisku da će mi dijete biti lišeno temeljnog, važnog ljudskog iskustva ako bude izložena samo plastičnoj prirodi i pjevu ptica kojih nema.
Istovremeno sam svjestan da je moj osjećaj da je svijet u moje vrijeme bio kompletniji, tipična roditeljska iluzija, koja proističe iz toga da je svako u ovim mojim godinama veteran postojanja i historije te tako može porediti različite mogućnosti života. Djeca deveraju s onim što zateknu – tako sam i ja, tako su i moji roditelji – prinuđeni su da nauče ono što im je potrebno da prežive i žive u svijetu koji ih je snašao.
A ja se za taj svijet, njoj i njenoj generaciji, duboko izvinjavam.
BH Dani, 21.02.2009.
Peščanik.net, 21.02.2009.
