U travnju 2007. godine, na prozoru stana novinara “Vremena” Dejana Anastasijevića eksplodirala je bomba “kašikara”; druga, postavljena na prozor njegovog prizemnog stana, srećom, nije se aktivirala. U tom trenutku – iza ponoći – Dejan i njegova supruga bili su tek pridrijemali, čekajući kći tinejdžerku da se vrati od prijateljice koja stanuje u istom kvartu. Tokom noći i idućega dana silne ekipe istražitelja i policajaca brojale su gelere po njihovoj spavaćoj sobi.
Tog istog “dana poslije” u posjet redakciji “Vremena” došao je predsjednik Srbije Boris Tadić. Obećao je da će – kako ta politička obećanja već zvuče – prevrnuti i nebo i zemlju ne bi li se našao počinitelj i nalogodavac tog terorističkog akta, jer se drugačije taj čin ne može kvalificirati.
Bombaški napad na svjedoka
Šest mjeseci potom, Dejan Anastasijević piše u “Vremenu” tekst pod naslovom “Ko mi je stavio bombe na prozor” i objašnjava: “Bomba (standardna ‘kašikara’) eksplodirala je u petnaest do tri izjutra 14. aprila ove godine, na simsu prozora sobe koja gleda na ulicu i u kojoj supruga i ja spavamo. Reč je o duplom prozoru (stara gradnja) sa relativno uskim drvenim oknima, koji se nalazi na nešto više od dva metra iznad zemlje. Spoljne drvene roletne bile su spuštene dopola, a sa unutrašnje strane su bili venecijaneri. Ovo objašnjava činjenicu da N.N. lice koje je postavilo bombu nije pokušalo da je ubaci kroz prozor: postojala je verovatnoća da se odbije o ram unutrašnjeg okvira i vrati nazad na ulicu. Zbog toga se počinilac odlučio za dve kašikare, koje je, kako je policija ustanovila, spojio lepljivom trakom i postavio na sims. Očigledno se dovoljno dobro razumeo u ovaj tip bombe da bi znao da jedna neće automatski aktivirati drugu – zbog toga je izvadio udarne igle iz obe. Na sreću, kašikara koja je eksplodirala izbacila je detonator druge bombe iz ležišta, a telo odbacila dvadesetak metara dalje, do susednog ulaza. Druga srećna okolnost je da su venecijaneri apsorbovali jedan deo udarnog talasa i odbili ga prema ulici. I pored toga, soba u kojoj smo spavali bila je zasuta srčom i šrapnelima koji su izbušili plafon i zidove.”
Već su se tada pojavile razne verzije događaja u srpskoj javnosti: te je novinar sam sebi stavio bombu na prozor (kao, da privuče pažnju koje je ionako imao previše), te je to učinio netko iz paravojnih “Škorpiona” (kojima se taman sudilo na beogradskom Specijalnom sudu za ratne zločine zbog zločina u Trnovu). Neuspjela žrtva već tada navodi da je još 2006. godine iz Haškog suda bio upozoren da je lider radikala Vojislav Šešelj sastavio listu svjedoka koje valja zastrašiti ili eliminirati – među njima i Anastasijevića – koju je “kome treba” dostavila Šešeljeva supruga Jadranka. Ona je Anastasijevića, inače, tužila sudu zbog klevete, ali se našla neka pametna sutkinja (ima i takvih!) koja je tužbu odbacila; haške sumnje i postupci protiv Šešelja i dokazane prijetnje svjedocima bili su jače dokazne snage.
Ništa Dejan Anastasijević novoga, u odnosu na svoj tekst iz 2007. godine, nije rekao prije koji dan svojim intervjuom u “Blicu”: iza atentata na njega i obitelj stoji Šešelj. Ponavlja i kome je Jadranka Šešelj predala spisak za likvidaciju svjedoka (trojica su te 2007. nestala s lica zemlje). Jedina je novost da ovaj put, za razliku od prije tri godine, svojom istragom iza cijele priče javno stoji Haški sud.
A znamo i ovo, i o tome je Dejan Anastasijević pisao prije tri godine: da je Aleksandar Vučić, tadašnji generalni tajnik Šešeljevih radikala, 2007. godine održao konferenciju za novinare, sve pljujući Anastasijevića i Jovana Dulovića, također novinara “Vremena”, koji su svjedočili u haškom procesu protiv Slobodana Miloševića, da je tvrdio da su obojica “moralne ništarije i strani plaćenici”. Uz to, u svojoj knjizi “Zločinački papa Jovan Pavle drugi” (2006), Šešelj na gotovo 130 stranica, od ukupno tisuću, napada Anastasijevića, po tko zna koji put govoreći o njemu kao izdajniku i “beogradskom ćoškarošu”.
Pokušaj bijega od budućnosti
Tri godine kasnije, ponovljene tvrdnje imaju sasvim drugi odjek: Haški sud je najavio da se tvrdnje o Šešelju kao naručiocu atentata na Anastasijevića ispituju. Tome su kumovale još neke činjenice, tvrdnje da je Šešelj preko odbjeglih članova “zemunskog klana” Aleksandra Simovića i Sretka Kalinića, naručio i ubojstvo svog odbjeglog “doglavnika” Tomislava Nikolića. Ovaj se sad vajka na medijska pitanja da li je Šešelj stvarno sposoban za tako nešto, iako je u vrijeme ubojstva premijera Zorana Đinđića tvrdio da mu – kao i za ubijenog novinara Slavka Ćuruviju – zbog toga nije žao.
Za neupućene, inače: četnički vojvoda Šešelj u Hagu odgovara za ratne zločine kao “vlastan” za silne paravojne jedinice koje je osnovao ili pomogao njihovom nastanku, u isti grad Hag je pobjegao – sam se nudeći godinama prije – nepunih mjesec dana prije ubojstva Đinđića, dan nakon što su premijera pokušali ubiti kamionom Dejan Milenković Bagzi i njegovi zemunski drugari. Tad se pričalo u kuloarima, a danas svjedoci iznose javno, da je upravo Šešelj bio u kombinacijama s vođama “zemunskog klana”, da je s njihovim glavnim šefom igrao šah u kućnoj varijanti, da je u Hag ustvari otišao u pokušaju bijega od svega što bi se u budućnosti, koja polako stiže, moglo o njemu otkriti.
Novosti, 09.07.2010.
Peščanik.net, 09.07.2010.
