Dugovi koje sada država gomila moraće da se vrate iz poreskih prihoda. Na koga bi trebalo, po pravičnosti, da padne poreski teret? I čime bi trebalo da se rukovode građani kada o tome budu odlučivali?

Najpre bi trebalo ostaviti po strani javna ulaganja u sve ono što nije, u punom smislu te reči, javno dobro. Ako se put gradi zaduživanjem države, on se može otplatiti iz putarina. Slično je i sa mnogim drugim uslugama koje su sada javne ili komunalne. Sve se češće koristi sistem javnog i privatnog partnerstva, gde državna garancija stabilizuje rizik, a finansiranje i eksploatacija su u privatnim rukama. Nedostaje odgovarajuća zakonska potpora tim aktivnostima, što bi trebalo da bude deo najavljivane reforme javnog sektora. Isti se pristup, naravno u prilagođenom vidu, može primeniti i na obrazovanje, zdravstvo, nauku i istraživanja.

Obaveze države po ovom osnovu, kao i sve preostale, naravno, moraju se namiriti iz poreskih prihoda. Izradi poreskog sistema se najčešće pristupa kratkoročno, pa dominira pitanje raspodele tereta, što znači pravičnosti, koje se najčešće svodi na shvatanje da bi oni koji imaju više trebalo i da plate veće poreze. No, ako nije moguće prikupiti dovoljno porezima na dohotke, ili zato što se kriju ili zato što su generalno niski, porezi padaju na teret potrošnje, kao u slučaju poreza na dodatu vrednost. U tom slučaju, oni koji imaju višu potrošnju snose u apsolutnom iznosu veći poreski izdatak, jer proporcionalan porez na veću potrošnju znači više poreza, ali oni koji štede ili ulažu manje, dakle siromašniji, podnose relativno veći poreski teret, jer gotovo sav njihov dohodak ide na potrošnju, pa poreski teret ima veći udeo u njihovom dohotku. Usled toga se uvode različite stope poreza na dodatu vrednost, što može, slično kao i kontrola cena, čak da smanji progresivnost ovoga poreza.

Pravičnost je, dakle, dosta teško postići putem poreskog sistema. Ovo je još vidljivije ako se uzmu u obzir dinamički, dakle efekti poreza na odluke ljudi da li da ulažu u razvoj sposobnosti ili ne. Kratkoročno posmatrano, nije nevažno ko snosi koliki teret javnih rashoda, ali dugoročno posmatrano, važnije je da li poreski sistem podstiče ljude da do maksimuma iskoriste svoje sposobnosti – saznajne, radne ili preduzetničke. A to zavisi od očekivanja koja imaju, polazeći od poreskog sistema i javnih obaveza, koliki dohodak i, prema tome, potrošnju mogu da očekuju u budućnosti. Ovo zavisi kako od poreskog tereta, tako i od sistema socijalnog osiguranja, a i od nasleđenih dugova.

Ukoliko se želi da ljudi ulažu više u obrazovanje i da rade više, poreski teret koji se očekuje trebalo bi da bude podsticajan, a to znači nizak i ne naročito progresivan. Sistem socijalnog osiguranja bi trebalo da bude usklađen sa rizicima, što u normalnim okolnostima, ako je valjano postavljen, ima egalitarne posledice. Na kraju, javni dug bi morao da bude održiv, što u ovom kontekstu znači da ne zahteva kratkoročno razduživanje.

Sadašnji poreski sistem nije uopšte u skladu sa načelom dinamičke efikasnosti: destimuliše učenje i rad, nepravičan je i prema starijim i prema mlađim generacijama, a biće pod pritiskom potrebe za značajnim razduživanjem, jer se i ulaganja i potrošnja ne rukovode zdravim fiskalnim računom. Potrebno ga je, dakle, iz osnova reformisati.

 
Blic, 12.09.2009.

Peščanik.net, 12.09.2009.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija