Nije sporno da će podaci iz popisa naredne godine nama i svijetu otkriti bitno različitu Bosnu i Hercegovinu, u odnosu na popis iz 1991. godine. Ono o čemu se sporimo jeste različito tumačenje razloga takve promjene, prije svega, etničko-nacionalne i vjerske strukture stanovništva i njegovog teritorijalnog rasporeda. Ovo pitanje etničko-nacionalnog i vjerskog prebrojavanja stanovništva jeste ključno za način na koji mi vidimo popis, ali to nije ono što od ovog potpisa očekuje Evropska unija. U samom pristupu popisu, razlikuje se njegovo značenje za unutarnje političke potrebe i predstojeće ustavno-pravne debate o budućnosti BiH, od onoga što od popisa očekuje EU. Otkuda ovako velika razlika u unutarnjim, političkim očekivanjima i vanjskim značenjima popisa?

Profesor Centra za studij jugoistočne Evrope Florian Bieber kaže da je “siguran kako je EU svjesna političkih konotacija popisa u BiH. Napokon, politički značaj popisa je postao očigledan kada je morao da bude prekinut popis u Makedoniji prošle godine.” Bieber objašnjava da EU “očekuje podatke koji će statistiku u BiH učiniti pouzdanijom. Danas ne znamo koliko ljudi živi u BiH, gdje oni žive itd. Rezultat je da nemamo pouzdane podatke o broju nezaposlenih, GDP-u po stanovniku i druge podatke koji su značajni za svaku zemlju. Oni su u sjeni ’nacionalnih pitanja’.”

Osnovno pitanje jeste kakav je značaj ovog popisa za svaku od tri konstitutivne nacije. Za Bošnjake, kao nesporno većinsku zajednicu, ovaj popis ima višestruki značaj, kako unutar ove zajednice kao test za nacionalno-religijsku identifikaciju tako i za odnose ove nacije sa drugim nacijama i zajednicama unutar i van BiH. Na prethodnom popisu 1991. se svega 1.285 građana BiH izjasnilo kao Bošnjaci. Postojala je velika šarolikost u tumačenju i razumijevanju termina Bošnjak. Uoči tog popisa, SDA BiH i Islamska zajednica su vodile kampanju za izjašnjavanje pripadnosti kao Musliman, u nacionalnom smislu, islam u vjerskom smislu i bosanski jezik kao maternji jezik. Ova kampanja je bila vrlo uspješna.

Rezultati izbora u decembru 1990. i popisa u aprilu 1991. godine konačno su potvrdili nacionalnu, kulturnu i političku zasebnost Muslimana u BiH, što je i bio njen cilj. O tome su ranije postojale dileme u vlastima poslijeratne Jugoslavije, ali ne i među većinom pripadnika ove nacije. “U popisima prije 1981. godine Muslimani se iskazuju pod različitim nazivima. U Popisu 1953. godine osobe koje su izjavile da su Muslimani svrstane su u grupu Jugosloveni – neopredijeljeni zajedno sa ostalim osobama jugoslovenskog porijekla koje su izjavile da su Jugosloveni, dok su u Popisu 1961. godine iskazani pod nazivom Muslimani u etničkom smislu, a 1971. godine kao Muslimani u smislu narodnosti”, objašnjavaju metodologiju ranijih popisa u Agenciji za statistiku BiH.

Broj Muslimana u BiH je procentualno gledano neprekidno rastao od 1961. godine, kada je registrovano 25 posto Muslimana u stanovništvu BiH do 1991. godine, kada je upisano 43,5 posto Muslimana. Ali, na Bošnjačkom saboru koji je održan u septembru 1993. godine, posebnom Deklaracijom o imenu, promijenjen je naziv Musliman u ime Bošnjak, uz objašnjenje da je riječ o povratku historijskog imena.

Ovdje nije riječ o raspravama o ranijim historijskim značenjima pojma Bošnjak, niti o razlikama između integralnog bošnjaštva, čija koncepcija podrazumijeva pripadnike sve tri vjerske zajednice u BiH ili bošnjaštva koje je reducirano samo na bosanske muslimane. Ovdje je, u popisnom smislu, bitno jedino da je popis 2013. godine prva historijska prilika u kojoj se Muslimani izjašnjavaju o svom ustavno-pravnom preimenovanju u Bošnjake. Uspoređivanje broja Bošnjaka na popisu 1991. i budućem popisu 2013. godine samo će nam potvrditi kako su političke, vjerske i kulturne kampanje presudne za nacionalnu i vjersku identifikaciju stanovništva na bilo kojem popisu.

U pripremi predstojećeg popisa, Rijaset Islamske zajednice u BiH pozvao je Bošnjake da “na predstojećem popisu stanovništva u rubrici ’nacionalno/etničko izjašnjavanje’ upišu nacionalno ime Bošnjak, u rubrici ’izjašnjavanje o vjeroispovijesti’ daju odgovor da je islamska, a maternji jezik bosanski. Jer svi oni koji navode Bošnjake da se na sljedećem popisu stanovništva u našoj zemlji pišu nacionalno: Musliman, Bosanac ili Hercegovac, rade direktno ili indirektno na etničkom čišćenju Bošnjaka”.

Ostavimo po strani Rijasetova tumačenja historije, u kojima činjenicu da su se Bošnjaci u proteklih pola stoljeća izjašnjavali i kao neopredijeljeni, i kao Muslimani i sada kao Bošnjaci svodi samo na neslobodu, jer to jednostavno nije tačno. Postoje brojni dokazi da su se muslimani u BiH izjašnjavali kao Muslimani naglašavajući svoju vjersku posebnost, čak i kada im je bio ponuđen model integralnog bošnjaštva. Ova historijska tumačenja treba ostaviti po strani, jer Rijaset nije nadležan za tumačenja historije. Oglašavanje Rijaseta u povodu popisa motivirano je, prije svega, pojavom različitih tumačenja da će se veliki broj, posebno mlađih građana izjasniti na drugi način, potenciranjem svojih regionalnih identiteta kao što su Bosanac ili slično.

U javnosti su se pojavile, na dva pola javnosti, potpuno različite građanske inicijative. Inicijativa za slobodu izjašnjavanja okuplja tridesetak nevladinih organizacija, koje su uspješno pozivale na promjenu popisnice kako bi se građanima omogućilo više mogućnosti za izražavanje svog identiteta. Među njima su i Evropski istraživački centar, Fondacija Cure, Koalicija 143 i dr. Na drugoj strani, Koalicija Bitno je biti Bošnjak, sačinjava dvadesetak organizacija među kojima su Aktivna bošnjačka mreža (ABOM), Asocijacija za kulturu, obrazovanje i sport (AKOS), Bošnjačka kulturna zajednica (BKZ), Bošnjački pokret za ravnopravnost naroda, Liga za Sandžak, Mladi muslimani itd.

Rasprave o identitetu Bošnjaka, ponovno otvorene zbog popisa, djelomično su motivirane očekivanjima da se određena grupacija stanovništva izjasni na popisu kao Bosanci ili Hercegovci. Tako je, iako su rezultati probnog popisa tajna, Dnevni list objavio tvrdnju da se 35 posto stanovništva u Sarajevu izjasnilo kao Bosanci. Međutim, u Zavodu za statistiku FBiH, Danima je rečeno da rezultate probnog popisa još nemaju, ali i da nisu planirali javno ih objavljivati. U nekim političkim krugovima u Sarajevu očekuje se da ta brojka bude veća od broja pripadnika hrvatskog naroda, kao jednog od konstitutivnih naroda u BiH. U ovim krugovima se očekuje da Željko Komšić upravo u obraćanju toj kategoriji građana utemelji svoju najavljenu političku stranku, što dio bošnjačkih političara doživljava kao zavjeru.

Na pitanje kako vidi takvo izjašnjavanje građana i mogućnost njihovog političkog predstavljanja, profesor Bieber, kaže: “Ja sam veoma skeptičan da će brojevi biti tako visoki, kao što je Dnevni list izvijestio. Pitanja će biti, kakogod, zašto su građani napravili takav izbor i da li ova grupa dovoljno dijeli da bude politički zastupana. Ako je ovo slučaj, to će naglasiti neuspjeh partija, kao što je SDP, da se obrati ovoj izbornoj grupi i možemo očekivati da će više političkih partija pokušati da osvoji ove glasove. To može donijeti zdravu dozu umjerenosti. Izazov je u tome da razumijemo političke aspiracije ove grupe i kako da ih predstavimo i također kako se treba postojeći sistem mijenjati da napravi više prostora za one koji se primarno ne identifikuju na etnički način.”

Drugo pitanje s kojim se suočavaju Bošnjaci povodom predstojećeg popisa jeste pitanje o tome da li oni sada čine apsolutnu većinu stanovništva ili su i dalje relativna većina stanovništva, kao što bili na popisu 1991. godine. U posljednjih desetak godina, u nizu važnih zapadnih diplomatija, BiH se tretira kao dio muslimanskog svijeta i politike angažovanja sa muslimanskim svijetom poslije terorističkih napada od 11. septembra. Ova zapadna slika BiH bit će održavana ili mijenjana u ovisnosti i od rezultata popisa naredne godine. Kod samih Bošnjaka postoje brojne nedoumice i pogrešna tumačenja o tome šta znači biti većina.

O tome kakve su moguće političke i ustavno-pravne posljedice ukoliko jedan narod bude imao natpolovičnu većinu u BiH, profesor Bieber kaže: “Nema neposredne posljedice od toga da jedna nacija ima apsolutnu većinu. Nema međunarodnog pravila koje kaže da ako jedna nacija ima više od 50 posto stanovništva to postaje nacionalna država. Takav broj bi imao unutarnju simboličku funkciju, ali ne i međunarodne posljedice. Na unutarnjem planu, također, nema nužnih promjena. U mnogim drugim zemljama sa etničkim ili sličnim tenzijama i komplikovanim političkim sistemom, jedna grupa ima više od 50 posto stanovništva (Sjeverna Irska, Belgija, Makedonija) i to nema posljedica. Pitanje je prije da li se BiH kreće ka dvo-nacionalnoj državi, sa dvije velike grupe Srba i Bošnjaka i znatno manjom hrvatskom zajednicom ili je to država sa velikim brojem Bosanaca i Hercegovaca, uz one koji se identifikuju sa nacijama.”

Linije etničko-nacionalne pripadnosti

Migracije nisu prestale ni poslije rata. One su i dalje uglavnom između dva entiteta, i prema susjednim državama Hrvatskoj i Srbiji. Vjeruje se da migracije i dalje prate linije etničko-nacionalne pripadnosti. Pogledajmo, na primjer, postojeće statistike o registriranim odlascima u inostranstvo iz BiH, Federacije BiH i Republike Srpske. Od ukupno iseljenih 4.059 osoba u toku 2011. iz FBiH je otišlo 2.600 osoba; iz RS-a 1.360 a iz Distrikta Brčko svega 99.

Najviše odseljenih je sa područja Sarajevskog (474), odnosno Unsko-sanskog kantona (470). Međutim, zbog migracija prema Sarajevu, ukupan saldo migracija u ovom kantonu je pozitivan i u njega je doselilo 1.824 stanovnika više nego što je odselilo. U Kanton Sarajevo je doselilo 2011. više od 9.000 osoba, a iz njega je odselilo više od 8.000 ljudi. Istovremeno, u Srednjobosanskom kantonu i Unsko-sanskom kantonu je zabilježen najveći negativni saldo migracija.

Iz Srednjobosanskog kantona je odselilo 2.570 osoba, a doselilo je 1.750, dok je u Unsko-sanskom kantonu ta razlika između broja doseljenih i broja odseljenih 689 osoba. Naravno, ove brojke se mogu izraziti na popisu kroz nacionalnu pripadnost, i tada će biti vjerovatno potvrđeno ono što je sada samo npr. profesionalni utisak notara, koji zaključuju ugovore o prodaji nekretnina. Oni tvrde da je i dalje dominantan trend da osobe koje su manjina na nekom području prodaju imovinu osobama koje pripadaju nacionalnoj većini na tom području.

Građani su selili u Hrvatsku (1.207); Srbiju (846); Njemačku (778), Austriju (659); Sloveniju (295); Crnu Goru (181); Dansku (16) i Makedoniju (5). Dakle, susjedne Hrvatska i Srbija su države u koje se odseli polovina onih čiji je odlazak iz BiH registrovan. Statističari tvrde da je efektivni saldo migracija stanovništva negativan u Federaciji (-504) i Distriktu Brčko (-223), a pozitivan u RS-u (727).

U FBiH i Distriktu Brčko je 2011. registrovano više odseljenih nego doseljenih, dok je u RS-u više doseljenih nego odseljenih. Statističari iz RS-a, pri tome, tvrde da međuentitetske migracije čine polovinu (50,9 posto) ukupnih migracija u ovom entitetu. Oni naglašavaju da “Republika Srpska ima više doseljenog stanovništva iz Federacije BiH i Distrikta Brčko, nego što je iz RS-a odseljeno u FBiH i Distrikt Brčko. Najveća kretanja su zabilježena u starosnoj grupi od 20-29 godina. Istovremeno i stanovništvo u RS-u se smanjuje svake godine za veličinu jedne male opštine kao što je Istočni Stari grad ili Berkovići pa je tako 2010. godine smanjen za 2.141 stanovnika.

Esad Hećimović,  BH Dani, 30.11.2012.

Peščanik.net, 29.11.2012.