– Što znate o maltretiranju i premlaćivanju Đorđa J. u Kerestincu? – ozbiljnih glasom pitao je sudac Županijskog suda u Zagrebu. – Upoznati ste s tim slučajem?
– Naravno – odgovorio je s klupe za svjedoke nekadašnji načelnik Sigurnosno informativne službe Josip Perković. – Prve informacije o logoru Kerestinec dobili smo od Međunarodnog Crvenog križa. Osobno sam obavijestio državni vrh, i predsjednik Tuđman je odmah požurio u Kerestinec.
– Čekajte, Franjo Tuđman je bio u posjetu zarobljenicima u Kerestincu?? – iznenadio se sudac. – Kad je to bilo?
– Oko Uskrsa 1992. Dobro pamtim, jer me pitao što da odnesemo zatvorenicima dolje za Uskrs, osim pisanica koje je pripremila Ankica. Složili smo se da bi bilo najbolje odnijeti dosta voća, zbog vitamina. I knjiga, da prekrate vrijeme.
– Je li predsjednik bio u takozvanoj „crnoj sobi“?
– Je li bio? Inzistirao je da mu je pokažu! Vodio nas je optuženi Stjepan Klarić, a predsjednik je bio zgrožen vidjevši sobu bez svjetla: na podu lokve krvi, zidovi vlažni, a električne instalacije oguljene. ‘Jednog dana nekoga će ovdje ubiti struja’, govorio je potresen, pitajući se kako zarobljenici to trpe. Nije ni nama bilo lako gledati predsjednika kako plače poput djeteta i stalno ponavlja, ‘jadni zatvorenici, kako uopće mogu čitati u ovakvim uvjetima?!’. Tada je naišao taj zarobljenik…
– Đorđe J.?
– Da. Pitao nas je zašto predsjednik plače, a Klarić je, i sam dirnut predsjednikovim suzama, dohvatio bejzbol palicu i stao ga mlatiti: ‘Zbog tebe, pizdalitimaterina, zbog tebe!’.
Tako nekako, baš kao onaj stari vic o Franji, policajcu i penzioneru, izgledao je nekidan iskaz šefa SIS-a na suđenju za zločine u Kerestincu. „Predsjednik je bio zgrožen informacijama o zlostavljanjima i iživljavanju nad zarobljenim ženama i muškarcima“, izjavio je na sudu Josip Perković. A iskusni udbaš poput njega, vjerujte, zna kad je netko zgrožen.
Otkrilo se tako da je i vazda mrzovoljni predsjednik imao dušu, samo što smo mi to – kao kod onoga Gogoljevog javnog tužioca – saznali tek nakon što ju je ispustio.
A lijepo je, sjetit ćete se, još na proslavi Vrhovnikova 75. rođendana u zagrebačkom HNK-u Vlatko Pavletić govorio o „napetosti između Tuđmanove anime ganutljive do suza i animusa oličenog u licu strogog, ali pravednog oca“. Ispod te grube maske krila se, eto, nježna anima tankoćutnog pjesnika, jednog od „duhovnih muževa“ iz one njegove slavne pjesme, što „bivaju i mniju svemiropolisno“.
„Kad bi predsjednik razgovarao o Bosni, oči bi mu postale sjajne i vlažne, govorio bi iz srca, pun emocija“, prisjeća se sad u svojim memoarima i Tuđmanov šef diplomacije Mate Granić, „a kada sam ga obavijestio o HVO-ovim logorima za Bošnjake, pobjesnio je.“ „Uvijek nam je govorio: sve čuvajte, nemojte da pogine nijedan civil“, svjedočio je nedavno i bivši ministar obnove Jure Radić. „Nakon ubojstva zagrebačke obitelji Zec osobno sam otišao obavijestiti predsjednika Tuđmana, koji je zaplakao kad je čuo da je među ubijenima i dijete“, posvjedočio je konačno prije mjesec dana, na suđenju Tomislavu Merčepu, i nekadašnji ministar policije Ivan Vekić.
Sve u svemu, za nekoga na takvom historijskom zadatku i u takvo historijsko nevrijeme, Prvi je Predsjednik bio neobično fragilan i lak na suzama. Posve je zapravo nejasno kako se Hrvatska s tako cmizdravim svemiropolisnim pjesnikom na čelu uopće othrvala krvolocima. Prst kad bi mu čovjek pokazao, on bi zaplakao. Ozbiljno. Jedan Merčepov, navodno, izvadio iz džepa i pokazao srpski prst, a Tuđman udri u plač. Tri dana nije izlazio iz ureda.
Na sastancima VONS-a nije se stoga mnogo pričalo o tim stvarima. „Kako je u Lori?“, pitao bi Tuđman, a Mate Laušić bi vedro odgovorio: „Sjajno, gospodine predsjedniče, baš su im momci jučer organizirali turnir u nogometu.“ „Valjda su imali pošteno…?“, odmah bi Tuđmanu zadrhtale usne. „Naravno, fer i pošteno suđenje!“, požurio bi Mate umiriti predsjednika, dok bi ostali grčevito dlanovima susprezali izdajnički cerek.
Nakon Oluje, recimo, nitko nije smio spominjati ubijene srpske civile: zvali su ih „jaglacima i različcima“. „Jutros smo u Gruborima ubrali šest različaka“, izvijestio bi general Markač. „Zar tamo ima različaka?“, trgnuo bi se Tuđman, a Gojko Šušak neoprezno dometnuo: „Nema više.“ I predsjednik, jebiga, opet tri dana zaključan u uredu plače i piše pjesme. Kao kad mu je ono Ivan Vekić nepromišljeno odao da je pripadnik njegova tjelesnog zdruga Siniša Rimac onomad ubio Aleksandru Zec. Tek tri-četiri godine kasnije nekako ga je, sve praćen strogim pogledom tajnice, uvjerio da se šalio.
„Odličje koja ste primili znak su priznanja, ali ona vas i obavezuju da nastavite onako kako ste i do sada činili, da budete uzor drugima i opravdate povjerenje koje sam vam kao državni poglavar dodijelio“, zabilježile su novine kako je svibnja 1995., još crvenih očiju i drhtava glasa, predsjednik Tuđman čestitao Siniši Rimcu, kačeći mu na rever najviše državno odlikovanje za postignuća u hortikulturi.
Globus, 29.05.2012.
Peščanik.net, 31.05.2012.
