Legenda o Manuelu, Isidru i jednom pijetlu
Jedna od potresnijih legendi viškog arhipelaga jest ona o babi Jurki i teti Antoniji sa Štondrije, Svetog Andrije, pučinskog otoka dvadeset hiljada valova zapadno od Komiže, što ga službeni štokavski zemljopis zapisuje imenom Svetac, a Tin Ujević “posljednjim rubom Jadrana”.
Na danas pustom škoju jedini su tragovi čovjeka ilirska gradina Krajicini dvori, u kojoj je po legendi živjela kraljica Teuta, crkvica Svetog Andrije, te tri stare kamene kuće u uvali Slatina, jedinoj na otoku, u kojima je još do prije pola vijeka živjelo sedamdeset žitelja iz roda Zankijevih, i među njima teta Antonija i njena maćeha, baba Jurka.
Odlazili su Zankijevi sa svoga škoja jedan po jedan, tko na nebo, tko na more, a nitko se s neba i mora nije vratio: osamdesete godine prošlog vijeka Jurka i Antonija dočekale su kao posljednje stanovnice Štondrije. Cijele dugačke zime, koje bi olujnim burama i orkanskim južinama odsjekle škoj od planeta, provodile su same samcate, poput amazonki iz nekog feminističkog čitanja Robinsona i Petka. Bile su jedna drugoj jedino društvo, ali nikad se na njihovu otoku nije čula ljudska riječ: kao u kakvoj Pirandellovoj komediji, dvije žene, jedine na otoku Svecu, dakle jedine na svijetu – međusobno nisu razgovarale.
Nitko više nije pamtio kada su se i zašto Jurka i Antonija posvađale. Tek, godinama su u istoj kući živjele i spavale, istom se vatrom grijale, ali nikada više ni riječ nisu progovorile.
Valjda posljednje riječi izgovorene na nijemom otoku Štondriji zabilježio je tako legendarni komiški reporter Zoran Franičević, zapisujući događaj iz ratne zime 1991., kad je jugoslavenska mornarica blokirala Vis, a avijacija raketirala hvarski repetitor: “U minutama kad je i Višanima, prvi i jedini put, prijetila zračna opasnost, i kad se, svake sekunde, iz viškog Centra za obavješćivanje očekivao signal za paljenje svih otočnih sirena, a u komiškom Spomen domu pet stotina ljudi okupljenih na Zboru građana u grobnoj tišini čekalo što će biti, na otvorenu radio-vezu uletio je izbezumljeni ženski glas.”
– Nula-jedan, nula-jedan, ubit će mi pivca, ubit će mi pivca! – vikala je, bilježi Franičević, očajna žena. – Rec’te joj da mi ostavi pivca! Eno, eno je vanka, ćapala ga je, ćapala ga je!
– Nula-jedan ovdje, centar Vis, jeste to vi, teta Jurka?
– Je, je, Svetac ovod. Antonija mi oće ubit pivca!
– Jurka! – prekinuo ju je dežurni radist. – Avioni tuku Hvar, ne možete sad držat vezu radi jebenog pivca!
Pijetao je na koncu završio u loncu, babu Jurku su krajem te ratne zime smjestili u starački dom u Visu, a Antonija, “posljednja Teuta posljednjeg ruba Jadrana”, umrla je desetak godina kasnije. Tako je zauvijek zamrla ljudska riječ na pučini pred Komižom.
Na legendu o babi Jurki i teti Antoniji podsjetila me priča iz londonskog Guardiana, čija je meksička dopisnica Jo Tuckman ovih dana otišla u selo Ayapa, u saveznoj državi Tabasco, i pronašla Manuela Segoviju i Isidra Velazqueza, starce koji još pamte i govore Ayapaneco, odnosno – kako je upozorio profešur Ivo Žanić – ajapski jezik. Ajapski je jedan od sedamdesetak drevnih meksičkih jezika, gotovo iskorijenjenih svojedobnim izgonom iz svih škola i institucija, te zavođenjem španjolskog kao službenog i jedinog. Od svih sedamdeset, ajapski je najugroženiji: senor Manuel i senor Isidro njegova su posljednja dva živa govornika, posljednja usta Nuumte Oote, Istinitog Glasa, kako glasi izvorni naziv tog jezika.
Cijelo dugačko dvadeseto stoljeće, još od kraja garidizma, vladavine Tomása Garrida Canabala, zloglasnog guvernera Tabasca koji je zabranio narodnu tradiciju, pučke fešte, katoličku crkvu, alkohol i Ayapaneco jezik – junaka slavnog romana Grahama Greenea “Moć i slava” – i svih sedamdeset godina vječne Nacionalne revolucionarne partije, Manuel i Isidro proveli su u istoj maloj Ayapi, u kućama udaljenim svega par stotina metara, ali nikad se u selu nije čula riječ ajapskog: dva posljednja čovjeka na kugli zemaljskoj koja govore Nuumte Oote, dva starca sama u svom jeziku, dakle sama na svijetu – međusobno, naime, ne razgovaraju.
Nitko više ne pamti kada su se i zašto Manuel i Isidro posvađali, i jesu li se uopće posvađali, ili se samo iz nekog razloga ne podnose. Tek, u istom selu žive, u istom dućanu kupuju, u istoj gostionici piju, a gledaju se poput dva pijetla ispod Popocatepetla, i nikada ni riječ ne progovore.
Njihov će jezik, međutim, ipak ostati zabilježen: američki profesor Daniel Suslak, lingvistički antropolog sa sveučilišta Indiana, zajedno sa stručnjacima iz meksičkog Nacionalnog instituta za autohtone jezike, obilazi Manuela i Isidra, snima ih i uredno zapisuje riječ po riječ. Profesor Suslak radi na projektu izrade rječnika Ayapaneca, da ga sačuva za povijest u kojoj više neće biti nikoga niti da šuti Istinitim Glasom svojih predaka.
Priča o senor Manuelu i senor Isidru, kao i ona o babi Jurki i teti Antoniji, dvije priče o jezicima i riječima što izumiru prije ljudi, poučne su ljudske priče za one koji još čitaju priče s poukama. Ima jedna takva priča, o jezicima što pišu priče i ljudima što ne čitaju pouke, priča o Hrvatima i Srbima, neobičnim narodima s pučinskog poluškoja dvadeset planina istočno od zapada, “posljednjeg ruba Europe” što ga službeni zemljopis zapisuje imenom Balkan, a Emil Cioran “bordelom u plamenu”.
Dvadeset dugačkih godina Hrvati i Srbi žive kao prvi susjedi, državu do države, ali nikad se na poluotoku ne čuje ljudska riječ: kao u kakvoj Pirandellovoj komediji, Hrvati i Srbi, dva naroda sama u svom jeziku, dakle sama na svijetu – međusobno ne razgovaraju.
Domalo, malo tko će više i pamtiti kada su se i zašto Hrvati i Srbi posvađali, i jesu li se uopće posvađali, ili se samo iz nekog razloga ne podnose. Tek, na istoj zemlji žive i spavaju, istim se Cioranovim plamenom griju, ali nikada ni riječ ne progovore.
Jezik njihov umire tako tiho i sporo zarobljen u nijemim ustima, pričaju Hrvati i Srbi sami sa sobom na svojim neobičnim jezicima, prestravljeni od izvjesne mogućnosti da razumiju onog drugog ili, još gore, sami sebi kažu nešto na njegovom jeziku. Jer njihovi jezici nisu isti, oni tako samo izgledaju, zato što se na hrvatskom jednako šuti kao na srpskom, i jer u toj šutnji razumiju svaku neizgovorenu riječ. Pa se dovijaju Hrvati i Srbi, sami sa sobom pa među sobom, domisliti nekakve razlike, sve ne bi li se na gluhom Balkanu jedna šutnja razlikovala od druge.
Divna je podudarnost te priče s onom iz meksičkog sela Ayapa, gdje se profesor Daniel Suslak, radeći s Manuelom i Isidrom na rječniku njihova umirućeg jezika, susreo s novim, posve nevjerojatnim problemom: senor Manuel i senor Isidro međusobno, naime, ne razgovaraju na dvije različite verzije, ili, što bismo mi rekli – dva standarda ajapskog jezika!
Tako valjda izgleda noćna mora lingvističkog antropologa: pronađe u nekom zabitom selu “na posljednjem rubu” poznatog svijeta posljednja dva živa govornika nekog izumrlog jezika, pa otkrije da govore dva različita narječja! Ipak, Manuel i Isidro dobro razumiju i znaju što znače riječi koje profesoru Suslaku kazuje onaj drugi, samo dodaju s vremena na vrijeme i verziju na “svom” standardu. Završit će stoga dobro, ako za živ jezik uopće ima dobrog završetka: rječnik Ayapaneca, Nuumte Oote, koji bi trebao biti dovršen ove godine, sadržavat će obje verzije izumrlog, hm, manuelskog ili isidorskog jezika. Ili isidorsko-manuelskog, s koje strane sela se već gleda.
Dva su starca iz sela Ayapa posljednji živi ljudi koji govore taj jezik, ali ima ih još mnogo živih koji ga razumiju: valjda nitko na svijetu ne razumije stare, čangrizave Meksikance Isidra i Manuela kad jezikoslovcima objašnjavaju razlike između svoja dva umiruća jezika, kao što ih razumiju čangrizavi Hrvat i Srbin, Izidor i Manojlo što se gledaju kao dva pijetla i objašnjavaju zbunjenom nekom profesoru razliku između Popocatepetla ili Popocatepijetla.
Posljednje riječi izgovorene na nijemom poluotoku Balkanu zabilježit će tako lingvistički antropolog s nekog američkog sveučilišta, što će sa stručnjacima iz instituta za autohtone jezike bilježiti čudne, kvrgave riječi toga gotovo izumrlog jezika. Popisivat će profesor toga dana sve u selu, pa zapisivati neobične izraze i goleme razlike između hrvatskog i srpskog Ayapaneca, između “junca” i “juneta”, ili “janjeta” i “jagnjeta”. Lovit će po dvorištu domaće životinje da ih domoroci imenuju svojim standardom, pa radio-vezom provjeravati razlike između “kokoši” i “kokoške”, i “pilića” i “pileta”.
Tih dramatičnih dana, očekujući da svakog dana umru i posljednji govornici balkanskog Ayapaneca, taman kad profesor u kokošinjcu dođe do “pijetla”, a stručnjaci iz instituta u grobnoj tišini budu čekali što će reći oni drugi, na otvorenu radio-vezu uletjet će izbezumljeni muški glas.
– Nula-jedan, nula-jedan, ubit će me, ubit će me! – vikat će očajan muškarac. – Recite mu da me ne gađa! Eno, eno ga vanka, tuče mi repetitor, bombardira me iz aviona!
– Nula-jedan ovdje, jeste li to vi, gospodine Isidro?
– Je, je, Isidro ovod. Manuel me oće ubit iz aviona!
– Isidro! – prekinut će ga profesor. – Ćapali smo pivca, ne možete sad držat vezu radi jebenog aviona!
Slobodna Dalmacija, 27.04.2011.
Peščanik.net, 27.04.2011.
