Obožavam reklame. Istinske su to bajke našeg doba, nema u njima vremena ni potrebe za svim onim narativnim rukavcima, psihološkim stratifikacijama, filmskom arhitekturom i ostalim budalaštinama: sve što je pisac htio reći rekao je u desetak sekundi ili, ako je baš epskog zamaha, u pola minute. I uvijek je happy end.

Pepeljuga mora urediti cijelu kuću da bi otišla na kraljevski bal, ima pola sata i očajna brizne u plač, kad se odnekud pojavi Mister Muscolo, učas uredi cijelu kuću da sve blista, oduševljena Pepeljuga padne mu u zagrljaj, ode s njim u suton, postane gospođa Pepeljuga Muscolo i živi tako sretno do kraja života, gotovo, the end, fine, vege, adio.

– Ajmo, gotova je priča, sad u krevet – kažete onda vi nježno.
– Još samo ona o Ejste Štajejmejkiše banki – molećivo će na to vaše čedo, a vidite da jedva na oči gleda i da će zaspati u pola reklame.


Bajka o bankama

I ja najviše volim banke o bajkama. Pardon, bajke o bankama. Kratke, tople priče o svijetu u kojemu je čovjek čovjeku čovjek. Poput one divne, svi je znate, u kojoj je čovjek, slomljen u vihoru tranzicije, recesije i svih onih strašnih riječi iz Dnevnika, upravo u željezari dobio otkaz.

Žena mu je još prošli mjesec pobjegla s vodoinstalaterom iz reklame za Calgon, kćer mu već dvije godine visi na VIP-ovom paketu besplatnog telefoniranja unutar mreže, sin s prijateljima na zidiću još od Božića 2009. pretvara čepove Ožujskog u nove gajbe, a on bez prebijene kune u džepu drži u rukama račun za Teleshopovu izvanrednu ponudu Dormeo jastuka za miran san. Ali to nije sve: poplava mu je odnijela i kamp-prikolicu u kojoj živi, i kućicu za psa, i psa, i našem junaku se upalilo crveno svjetlo. Mislim, baš pravo crveno svjetlo, na semaforu. I shvaća da je stigao do kraja.

Izlazi onda iz automobila i načas, dok je još crveno na semaforu, ide se pozdraviti s najboljim prijateljem, koji radi tu na uglu. Najbolji mu je prijatelj, jasno, njegov osobni bankar u kvartovskoj poslovnici Prigrebačke Erstefajzen Hipoalpeženeral Sosijetemarkiše banke, anđeo čuvar u besprijekornoj bijeloj košulji koji za njega uvijek ima vremena, riječ utjehe, poruku nade, nevjerojatno povoljni express stambeni kredit i EasyHomeBusiness plus karticu, čarobnu malu plastificiranu ulaznicu za novi život.


Dobro se dobrim vraća

Prije samo deset sekundi naš je junak bio pred crvenim svjetlom na semaforu s pištoljem u ustima, a sad spokojno spava u novoj kući u podsljemenskoj zoni – žena se vratila i upravo mu nosi doručak s kroasanima, sokom od cijeđene naranče i ponudom za posao regionalnog menadžera Applea, kćerka je završila prirodoslovni fakultet i volontira u UN-ovom programu za spašavanje dupina, za kuhinjskim stolom sin uz pomoć očevog najboljeg prijatelja iz Prigrebačke Erstefajzen Hipoalpeženeral Sosijetemarkiše banke priprema državnu maturu, a preslatko štene labradora budi ga ližući mu lice: ne, to nije san, to je EasyHomeBusiness Plus kartica, vaša ulaznica za novi život.

Dobro se dobrim vraća, tu stvar nikakva tranzicija, recesija ni svjetska kriza ne mogu promijeniti, i ima neke kozmičke pravde da u ovom strašnom času, kad Hrvatska nezaustavljivo klizi u stečaj, gospodarstvo kolabira, a tvrtke propadaju, u cijeloj državi jedino banke bilježe pluseve na bilancama.

Nekidan objavljeni podaci iz obračuna Hrvatske narodne banke pokazuju tako da je ukupna dobit hrvatskih banaka prije oporezivanja iznosila fantastične četiri milijarde sedamsto dvadeset tri milijuna stotinu i pedeset hiljada kuna. Napominjem, prije oporezivanja: da, država će imati srca na kraju još i uzeti milijun-dva poreza od vaših najboljih prijatelja. Sad se javila. A gdje je država bila kad ste maločas u automobilu držali pištolj u ustima?

Četiri milijarde, ponovit ću, i sedam stotina dvadeset tri milijuna kuna zaradile su hrvatske banke, više je to od cjelokupne uštede u državnom proračunu kojom nova vlast planira spasiti bankrotiranu državu: četiri zarez sedam milijardi kuna zaradile su hrvatske banke dok su građani pišali krv i srali o Europskoj uniji i Željku Kerumu, Jadranki Kosor i Zoranu Milanoviću, ustašama i partizanima, Srbima i braniteljima, Severini i autorskim pravima na internetu. I dok su oni na raskršćima godinu dana čekali zeleno svjetlo i nervozno trubili psujući i semafor i državu i Boga i Ameriku i Kinu i snijeg i novinare i Angelinu Jolie, njihovi su tihi, vrijedni prijatelji iz banke na uglu marljivo slagali kunu po kunu.

Izbrojali ih na kraju četiri milijarde sedamsto dvadeset tri milijuna stotinu i pedeset hiljada. Deset posto više nego lani.

Toga, jasno, nema u reklamama. U divnim, toplim pričama o svijetu u kojemu je čovjek čovjeku čovjek, kao u svakoj bajci, nikad se ne kaže što je bilo poslije. Nikad tako ne saznamo da je Mister Muscolo sa svojim opsesivno-kompulzivnim poremećajem na kraju premlatio neurednu Pepeljugu i izbacio je iz dvorca, pa završio sa ženom onog luzera iz reklame za Prigrebačku Erstefajzen Hipoalpeženeral Sosijetemarkiše banku.

Nikad, naime, niste vidjeli ni što je na kraju bilo s tim tipom sa dvoje krasne djece, kućom, labradorom i EasyHomeBusiness plus karticom: eno ga u automobilu pred semaforom i crvenim svjetlom na raskršću svog života, žena mu je pobjegla sa Mister Muscolom, a banka odnijela i kuću i kućicu za psa i psa, prodala mu djecu u bijelo roblje, pa unajmila plaćenog ubojicu koji ga upravo traži po gradu s pištoljem s prigušivačem. Ni najbolji prijatelj mu se više ne javlja na mobitel.

Banke, shvatili ste, žive u paralelnom svijetu, i mogao bih se kladiti, iako nikad neću saznati, da i u tom svijetu postoje bajke – divne, tople televizijske bajke za bankare, poput one divne u kojoj neka europska banka, slomljena u vihoru krize, recesije i svih onih strašnih riječi iz Dnevnika, dođe na rub propasti, godišnja bilnaca je u minusu, stopa adekvatnosti kapitala ispod propisanog minimuma, a državna naftna kompanija joj je pobjegla u neku kinesku banku, i u kojoj na kraju – da skratim priču – završi u raju za bankare, maloj, šarenoj arkadiji na jugoistoku u kojoj ne oporezuju dividende.

Samo sjede u klimatiziranom uredu na raskršću i čekaju crveno svjetlo na semaforu.

 
Slobodna Dalmacija, 20.02.2012.

Peščanik.net, 21.02.2012.