Doputovali smo do na kraj leta i sve je zbunjeno, i svi smo zbunjeni, jer smo odavno zbunili i druge i sebe. Prestale su učene rasprave o krahu Jugoslavije – i istoričare je to zamorilo – i ostala nam je neka država-nedonošče. Nije muka što je mala, ima i manjih, i baš su se uredile. Nama to ne ide – kao da smo svi nedovršeni, i kao da je sve nedovršeno. To je pravo stanje. Malo kome pada na pamet da se stvari mogu i urediti, jer prilika svaka nije bez nade. I u državi i u crkvi je isto. Iz dana u dan sve je više stubova i mostova spoljne politike, a nju nemamo pa nemamo. I nesvrstani smo – ne zna se u odnosu na koga – i svrstani, naravno uz Rusiju. I eto, kada visoki gost Medvedev – nije baš visok, ali ga tako moramo titulisati – bude sleteo u Beograd, mnogo toga neće biti jasno. Ne samo nama, nego ni Medvedevu. Deca bi rekla – baš je frka u Beogradu. Neće biti, stoga, uljudno da B. Tadić opterećuje Gosta tim Kosovom. Ima ruski veliki Brat nekoliko kosova u kući i podosta oko kuće. Niko ne zna šta nosi dan, a šta noć – kako je krenulo iz majčice Rusije, može se desiti da izvanredni opunomoćeni ambasador Rusije ponudi “verodajnice” nekom tamo u toj državi kosovskoj – ne dao Bog, grozno je i pomisliti! Prilike se menjaju, i svaka je ćudljiva i obavezno ćelava. I u crkvi je isto. Dala Republika 120 miliona – nije greška – ove godine za SPC na Kosovu, i ne ide pa ne ide. Odredio je episkop raško-prizrenski Artemije sebi platu 144.000,00 dinara. Njegovi sveštenici nisu otišli baš daleko – idu i do 30.000. Uz naplatu za obrede, dobijaju još po 200 – 300 evra od države Srbije lično. Ne ide posao, rešenje za sada nudi jedino prvak DSS-a V. Koštunica. Vlada belim šengenom priznaje nezavisnost Kosova – grmi dr Koštunica – i pere ruke od Srba sa Kosova. Našao je on rešenje i za one muke sa strujom – Isključiti struju celoj pokrajini. Šta da se kaže – od popa i beseda. A za Srbe na Kosovu ne mare ni Srbi ni Albanci. Igumanija Visokih Dečana kaže – O nama ionako niko ne vodi računa.

Leto je na izmaku, na obroncima ima i prvih pramenova jesenje magle.

Iako su mnoge prilike propuštene, da se nađe rešenje za ovu muku našu, svako je vreme prilika. I nema vremena bez prilike koja se pruža, samo malo ko to hoće. I tu se vraćamo na reči naslova, na davnašnju muku prevodilačku. Od davnih dečačkih dana to me prati, i nije lako. Ima kod Stendala jedna čudna reč u pripovetkama i romanima, koja me je opsedala. Kaže veliki pisac kao uzgred “Prilika je ćelava”. Je li to neka ljudska silueta? Nije. I koliko god puta se vraćali Stendalu, nije sigurno kako to prevesti. Muče se Rusi, Italijani, i ko sve ne. Ne pomaže tu ni Roberov rečnik. Tek smo kasnije razabrali da tako nešto postoji kod starog Rablea. No, ne ide ni to. I gle čuda, imamo odlično, sasvim tačno objašnjenje kod generala de Gola. On je svoje ministre u kabinetu baš voleo da muštra citatima iz klasika. Na mukama oko francuskog “kosova”, u vreme dramatičnih zbivanja oko nezavisnosti Alžira, general je to sjajno pročitao kod svog omiljenog pisca Stendala. A smisao je ovaj: prilika koja se u ključnim istorijskim momentima pruža političarima je ćudljiva baš kao boginja Klio. Prilika je uvek ćelava i pravi političar se poznaje po tome što ume da je shvati i da je zgrabi, makar za ono malo kose na temenu. Veliki starac iz jelisejskog dvorca ne samo da je dobro poznavao Stendala, nego je zgrabio ćelavu priliku i doneo mir i napredak Francuskoj. Mi baš nemamo takvog političara, a prilika je bilo mnogo. Lepa metafora Stendalova je poučna, jer on je kao Napoleonov štabski oficir gledao kako se Carstvo smanjuje, kako je ratna sreća ćudljiva i uvek ćelava.

Kod nas je to malo drugačije. Nama se prilike lako pružaju, a još lakše nam izmiču iz ruku.

Umesto toga mi gradimo stubove i mostove, ali nezavršene. Ko zna, možda će dolazak ruskog gosta biti prilika da se bolje odredimo, jer on je iskoristio priliku i ono što se otcepilo od Gruzije uz njegovu vojnu pomoć, priznao je kao državu. Leto je na izmaku, a nama prilika za prilikom klizi iz ruku. Ministri i vladike su to rešili svojim platama, a pred zdanjem vlade radnici traže minimum zarađenog. Još je više onih koji će se spaliti da bi dobili i nezarađeno. Svako čeka neku priliku da zgrabi nešto od države koja je sve manja i sve nemoćnija, a iz Srbije, sudeći po zvaničnim vestima, vesti nema. Jer Srbija je zemlja bez novih vesti.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 15.09.2009.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)