Prekjuče, 22. aprila, širom svijeta je obilježen Dan planete Zemlje. Obilježavanje tog dana je počelo 1970., na inicijativu američkog senatora Gaylorda Nelsona, jednog od osnivača pokreta za zaštitu životne sredine. U proteklih 40 godina, pojam „životna sredina” je prešao put od dobre lokacije za kampovanje do prvorazredne političke teme, kroz koju se prelamaju najkrupniji ekonomski i politički interesi. U tih 40 godina, viđene su katastrofe poput kolapsa nuklearne elektrane u Černobilju, prolivanja nafte iz tankera Exxon Valdez na Aljasci, isušivanja Aralskog mora, potpunog nestanka pojedinih ribljih vrsta u našim stomacima, te deforestacije Amazona tempom od 25 hiljada kvadratnih kilometara (što je otprilike dvostruka površina Crne Gore) godišnje. Ipak, nijedan od tih nuzproizvoda ljudskog razvoja se svojim obimom ne da porediti sa uticajem ljudi na globalno otopljavanje, i time na klimu.

Niko više, naravno, ne osporava ljudski uticaj na zagađenje živom ili sumpor dioksidom, ali je zato teza o našem uticaju na klimatske promjene – koje su, same po sebi, takođe neosporne – izložena bespoštednoj kritici, iako iza te teze stoji većina svjetskih klimatologa i praktično sve relevantne naučne institucije. Naravno, princip slobode mišljenja nalaže da je legitimno kritikovati, u nauci prije svega; diskurs, međutim, vezan za globalno otopljavanje daleko prevazilazi okvir naučne debate i ulazi u domen društvene igre. U toj igri, s jedne strane stoje naučnici, s druge interesne grupe, dok negdje između tumaraju konzumenti vijesti i glasači. Naučnici obavljaju mjerenja, analiziraju podatke i objavljuju procjene; interesne grupe kopaju po naučnim rezultatima, u potrazi za bilo kakvim djelićem informacija koji bi išao u prilog njihovoj agendi; glasači se, pod uslovom da ih zanima, pitaju kome da vjeruju. Stoga, iako niko ne osporava (a) da ugljen dioksid (CO2) u atmosferi izaziva efekat staklene bašte (to jest, apsorbuje Sunčevu energiju i održava površinu Zemlje ugodno toplom), i (b) da je porast koncentracije CO2 uzrokovan sve većom potrošnjom fosilnih goriva i uništavanjem šuma (drugim riječima, ljudskim razvojem), teorija po kojoj je rast nivoa CO2 osnovni razlog rasta temperature Zemljine površine u proteklih stotinjak godina nailazi na žestok otpor.

E sad, sporovi u nauci se obično rješavaju tako što eksperimenti ili budući događaji pokažu koja strana ima lošije argumente. Nažalost, socijalne, ekonomske i političke implikacije klimatskih promjena su takve da nije racionalno čekati da se vidi ko je bio u pravu, i tu pomenuta društvena igra počinje: ukoliko je većina klimatologa u pravu, onda se što prije moramo prešaltovati sa fosilnih goriva na alternativne oblike energije; ako nisu, potrošiće se silna energija – resursi, novac – na sprečavanje nečega na šta nemamo uticaja. Naravno, sam pomen resursa i novca praktično garantuje stupanje na scenu političara i interesnih grupa. Jedni, oličeni u Al Goreu, ukazuju na opasnost od klimatskih promjena i pokušavaju da oforme političko-ekonomsku koaliciju koja te promjene uzima u obzir; drugi, oličeni u Jamesu Inhofeu, senatoru iz Oklahome, i Vaclavu Klausu, bivšem češkom predsjedniku, tvrde da je globalno otopljavanje „najveća prevara ikad izvršena [nad američkim narodom]” (Inhofe), te da je pokret za zaštitu životne sredine „najveća prijetnja slobodi, demokratiji, tržišnoj ekonomiji i prosperitetu” (Klaus). Negdje između tumaramo mi, konzumenti vijesti i glasači, razapeti između svog ograničenog znanja, odanosti sopstvenoj ideologiji (kakva god da je), i straha za budućnost svoje djece. Kome, dakle, vjerovati?

Princip slobode mišljenja, kao što rekoh, podrazumijeva slobodu da se misli drugačije, ali kao i svaki princip, i ovaj je moguće preozbiljno shvatiti. Tako je zasad nepoznata osoba, odlučna da pruži konačan dokaz o globalnom otopljavanju kao bajci za malu djecu, prošle jeseni posegnula za slobodom da ukrade i na internet postavi preko hiljadu mejlova sa servera britanskog univerziteta East Anglia. Lopov je, mora se priznati, znao šta radi: glavni likovi u toj uzbudljivoj prepisci su dr Phil Jones i dr Michael Mann, moguće dvojica najuvaženijih klimatologa današnjice.

Kako su dežurni za osporavanje globalnog otopljavanja odmah ukazali, Phil i Mike su izmjenjivali misli krajnje nečasne, koristili se riječima kao što je „trik”, nazivali ružnim imenima svoje protivnike, i razmatrali brisanje čitave svoje korespodencije. Pregrijana blogosfera nedjeljama nije prestajala da isijava zabrinutost, zgražavanje i zluradost. Pokvareni, manipulativni naučnici uhvaćeni su in flagranti: vještački su podgrijavali naše strahove, kuvali su nam čorbu od laži iza leđa, pekli nas na tihoj vatri svog nazovi-sveznanja. Neko se u medijima mudro dosjetio i aferu nazvao Climategate. Tražene su zvanične istrage, krivična odgovornost, glave na tanjiru. Veliki snijeg je potom pao u Bostonu, Njujorku, Evropi. Sama planeta kao da se rugala svojim nadobudnim spasiteljima.

AferaClimategate se potom povukla iz udarnih vijesti, nastavivši da tinja na (pseudo)naučnim blogovima i u ponekom komentaru u štampi. Toliko je, zapravo, pala u zasjenak, da su samo aktivno zainteresovani mogli da pohvataju kako su agencija Associated Press, sajt FactCheck,univerzitet East Anglia i Donji dom britanskog Parlamenta angažovali ukupno pet nezavisnih ekspertskih timova, sa zadatkom da pročešljaju sve ukradene mejlove i svaki bitniji naučni rad Jonesove grupe. Rezultat: četiri komisije su dosad završile rad, i nijedna nije uspjela da pronađe dokaz ni za jedan ozbiljniji prestup u radu i analizama Jonesa i saradnika; praktično najozbiljnija primjedba se odnosila na sklonost Jonesa i Manna da pišu oštro sročene mejlove.

Naravno, princip slobode mišljenja podrazumijeva pravo da ne vjerujete izvještajima ovih komisija, ali i obavezuje da se stvari razmotre u najširem realnom kontekstu. Stoga, uprkos tome što klimatologija predstavlja naučnu oblast natprosječno ispunjenu neizvjesnostima, mislim da u dilemi da li ljudi podgrijavaju planetu ili ne zapravo nije teško odabrati stranu, i to iz najmanje osam dobrih razloga.

Kao prvo, civilizacije su već propadale zbog neodgovornog odnosa prema svojoj okolini. Drugo, većina naučnika je mnogo češće u pravu od manjine. Treće, više ima smisla vjerovati naučnicima nego političarima koji nauku osporavaju. Četvrto, nikako se ne isplati vjerovati „ekspertima” koje plaća naftna industrija – istim onima koji su do juče, u službi duvanskih koncerna, objašnjavali kako cigarete ne izazivaju rak pluća. Peto, tehnologija i projekti za radikalno smanjenje emisije CO2 već postoje. Šesto, skidanje sa fosilnih goriva bi istovremeno značilo i veću očuvanost prirode i šansu za veliki ekonomski rast. Sedmo, oštra kontrola zagađivača nas je već izbavila od kiselih kiša i rupe u ozonskom omotaču, ne uništivši pritom zagađivačku industriju. Osmo, sloboda neobuzdanog raspolaganja resursima da bi se na brzinu napunili džepovi nije sloboda preduzetništva i stvaralaštva, koja donosi demokratiju i prosperitet: to je sloboda da se ne počisti za sobom na javnom mjestu. Princip slobode izbora nalaže da takvu slobodu postavimo na mjesto koje joj pripada i da potom povučemo vodu.

Srećan vam Dan planete Zemlje!

Vijesti, 24.04.2010.

Peščanik.net, 24.04.2010.