Foto: Ribar Gyula

Foto: Ribar Gyula

Beograd je razrovan kao nikada pre. Ljudi koji u njemu žive i rade, svakodnevno putuju s jednog kraja grada na drugi, izloženi su nezapamćenom maltretiranju do kog je došlo usled neplanske rekonstrukcije ulica, kružnih tokova, mostova, pijaca, a zapravo se radi o kampanjskom radu gradskih vlasti koje su imale dovoljno vremena da se pozabave tim poslom u proteklom periodu, ali to nisu učinile. Gradonačelnik Siniša Mali i gradski menadžer Goran Vesić imali su preča posla oko asanacije terena u Savamali, tako da nije bilo vremena za manje prioritete poput pobrojanih akcija koje su započete ovog leta i to u isto vreme. Stoga je alarmantno približavanje lokalnih izbora u Beogradu pokrenulo jedini mehanizam koji Aleksandar Vučić poseduje za obezbeđivanje kontinuiteta svoje vlasti – najavu još jednih vanrednih parlamentarnih izbora. I to kada je na vrhuncu političke moći na svim razinama vlasti. Sasvim je logično da bi bez njegovog prisustva u toj utakmici Beograd bio izgubljen za nesposobni SNS, kao što bi i predsednički izbori bili upitni da se on nije pojavio kao kandidat.

Da bi ušao u kampanju za beogradske izbore, SNS bi nakon pola decenije apsolutne dominacije u gradu morao da izađe sa izveštajem o radu, jasnim planovima za rešavanje aktuelnih nagomilanih problema u Beogradu, kao i sa preciznim planovima za sledeće četiri godine. Međutim, stranka Aleksandra Vučića, danas, u Beogradu, ne može da se pohvali nijednim aspektom, osim da su sve nervozniji na propitivanje nezavisnih medija, što pokazuju na svakom koraku. Najnoviji ispad dogodio se na otvaranju ambulante u Prnjavoru (MZ Ripanj, Voždovac), gde je organizovano pompezno otvaranje rekonstruisane kućice od 55 kvadrata, koja je „danas jedna od najlepših ambulanti u gradu“. Naime, dok je novinarka N1 intervjuisala okupljene građane pred ambulantom, jedna ženska osoba ju je snimala svojim mobilnim telefonom. Kasnije će se ispostaviti da je to bila šefica Odseka za informisanje GO Voždovac Marina Ralević, čiji je zadatak očigledno bio da snimi rad nepoćudnih medija kakva je pomenuta televizija u optici predsednika Republike i njegove stranke. Na pitanje novinarke zašto je snima, Ralević je odgovorila kako je „primetila ljude koji su bili neprijatni prema građanima“ pa je odlučila da to zabeleži za svoju, odnosno za opštinsku, a zapravo za partijsku arhivu.

S druge strane, ono što su „slučajni prolaznici“, očigledno simpatizeri SNS-a, imali da kažu za medije zvučalo je kao naučeni partijski refren. Oni su zapravo dobili zadatak da jasno i glasno istaknu osobu koja je najzaslužnija za unapređenje njihove zdravstvene zaštite u Prnjavoru – tj. predsednika Aleksandra Vučića, čiji se dvadesetpetočasovni dnevni rad ovaplotio u rekonstruisanoj seoskoj ambulanti. Neki su išli i malo dalje, pričajući hagiografske detalje iz predsednikove radikalske mladosti, te na koji način je bio vezan za Ripanj i njegove stanovnike. Dakle, došao je dan kada se predsednik odužio ovim ljudima, poklonivši im rekonstruisanih 55 kvadrata, okrečenih i oblepljenih edukativnim plakatima. Postavlja se pitanje, da li je funkcionerka Ralević imala zadatak da snimi samo medije koji nisu po volji predsednika i Partije, ili da kontroliše iskaze „slučajno okupljenih građana“ koji ne samo da nisu bili „uznemireni“ već su delovali raspričano, puni hvale za najviši vrh vlasti.

Prnjavorska ambulanta postavila je propagandni kamen temeljac u predizbornoj kampanji koju su naprednjaci uveliko pokrenuli na terenu. Ako ne mogu da završe posao u centralnim gradskim opštinama, mogu barake po voždovačkim selima. Uostalom, Dragan Marković Palma odavno je patentirao taj model vladanja. Izmeren krvni pritisak u seoskoj ambulanti daleko je učinkovitiji u kampanji nego valjana rekonstrukcija jedne gradske ulice. Zato su gradske ulice u Srbiji a posebno u Beogradu, izlokane, pune rupa, šahtovi su propali, iz njih obično štrče grane, koje su neki dobri ljudi postavili kao znak upozorenja na nevolju koja nas očekuje na putu. Te grane koje vire iz naših ulica simbolički sažimaju urbanu kulturu naprednjačke političke elite koja mašta da podigne neki svoj Abu Dabi, do kog bi se dolazilo kao preko minskih polja.

Beograd Aleksandra Vučića i Siniše Malog urbanistički je zapušten, vođen stihijski, rušen protivpravno i sporadično građen na osnovu netransparentnih ugovora. Imajući u vidu osnovno značenje termina „prnjavor“ kao sela koje pripada obližnjem manastiru, Beograd najviše podseća na prnjavor velelepnog Belgrade Waterfronta, koji se može videti samo na velikom bilbordu ispred zapuštene zgrade Železničke stanice. Budući da koncept razvoja prestonice kao modernog grada sa razvijenom infrastrukturom, a pre svega funkcionalnim nadzemnim i podzemnim saobraćajem, ne postoji, preostaju uspesi gradskih vlasti na voždovačkom potezu: Kumodraž – Jajinci – Ripanj. Taj avangardni radikalsko-naprednjački ambijent propagandna mašina SNS-a otpočetka koristi kao poligon za proizvodnju događaja, bilo da je reč o pokušaju atentata „97 ubica“ na predsednika ili plasiranju informacija o uspešnoj rekonstrukciji škola, ambulanti, klozeta i asfaltiranih sokaka.

Kada se Srpska napredna stranka spremala da osvoji vlast 2012, jedan od glavnih trikova u kampanji bila je poseta Rudolfa Đulijanija, bivšeg gradonačelnika Njujorka, koji je pohvalio Vučićevu ideju o Beogradu na vodi i održao predavanje o budućem razvoju prestonice. Od tada je prošlo pet godina, a život u Beogradu postao je teži, stanovnici siromašniji, infrastruktura ruiniranija, fasade oronulije. Budućnost grada – neizvesnija. Jedino je komunalna policija dobila značajno pojačanje. Sada potpuni fijasko SNS-a u Beogradu treba zamaskirati prnjavorskim ambulantama i vanrednim parlamentarnim izborima koji će ključne teme sa lokala potpuno potisnuti velikom bitkom za Kosovo, za dve stolice i „reformsko“ jedinstvo nacije. Vučić to, naravno, može. Na opoziciji je da odbrani izvorno polje političke borbe – Beograd, koji je velika tema ne samo budućih izbora već i budućnosti države. Dok predsednik Vučić, prenemažući se, agituje za „četiri godine mira“, koje bi tobože usledile nakon vanrednih parlamentarnih izbora, opozicija bi morala da zna da će u tim godinama biti svega drugog samo ne mira i razvoja. Snimanje medija i kontrola građana u Prnjavoru najavljuju to Vučićevo nikada dosegnuto „zlatno doba“, u kome će evidentna nesposobnost predsednika i njegove Partije morati da bude hvaljena iako zaslužuju da zauvek budu oterani sa svih nivoa vlasti.

Peščanik.net, 10.11.2017.


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)