Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha

Sedim uz obalu Jadrana i uglavnom čitam hrvatsku štampu. Ako me pitate šta ima u toj štampi, mogao bih vam odgovoriti da nema ništa, osim predizbornog naklapanja. Valjda je to jedno od balkanskih pravila, da novine uoči izbora ne znaju šta da pišu – ako kritikuju vlast može im se prigovoriti da navijaju za opoziciju, što ih može koštati velikog dela oglasnih prihoda.

S druge strane, ako samo prenose zvanične uspehe, čitaoci mogu pomisliti da su takve novine korumpirane i da su napustile službu javnom interesu.

Ipak, i u takvim “predizbornim novinama” može vam se na trenutak učiniti da u takozvanim “kratkim vestima” možete naslutiti s kakvim se problemima suočava neka državna ekonomija, makar koliko blještali vladini uspesi. Na primer, u Hrvatskoj, koja je je doista ove godine imala sreće sa turističkom sezonom, pa je već za sedam meseci ove godine zabeležila oko osam milijardi evra turističkog prihoda, vlada saopštava da su i svi drugi pokazatelji u napretku. U tom pravcu navodi se, na primer, da su za osam meseci povećani prihodi od PDV poreza za blizu 300 miliona evra, a prihodi od akciza za približno isto toliko, da je promet u trgovinama realno porastao za 4,5 odsto, itd.

No, onda dolazi spomenuta “kratka vest”. Jer, iako su i prihodi od drumarina značajno povećani, pošto je za osam meseci ove godine, u odnosu na isto razdoblje prošle godine, povećan broj vozila u prometu na autoputevima za 1,5 miliona jedinica, izgleda da ni to nije bilo dovoljno da se pokriju svi troškovi državnog preduzeća koje gazduje drumovima. Naime, Hrvatske autoceste (HAC) su 3. septembra, kako je kratko objavljeno, od vlade dobile garanciju (jamstvo) za kredit od 100 miliona evra radi podmirenja dospelih kreditnih obaveza. Kredit će uzeti kod filijale Dojče banke u Londonu. Inače, samo ove godine, HAC je dosada već uzeo dva kredita za otplatu zajmova u ukupnoj vrednosti od 250 miliona evra, kod domaćeg bankarskog konzorcijuma na čelu sa Zagrebačkom bankom. Elem, Hrvatska je praktično prinuđena da i ove godine, pored prepunih autoputeva, “dodaje” svom putnom preduzeću oko 350 miliona evra, kako bi ono servisiralo zajmove koji su bili uzeti radi izgradnje drumske mreže.

Pri tome, niko više ne spominje “monetizaciju” mreže autoputeva, koju je Vlada Hrvatske zagovarala u prvim godinama mandata – a koja bi možda donela između jedne i dve milijarde evra keša, kao naknadu od nekog investitora koji bi zakupio i rabio tu mrežu narednih 20 godina (pa bi država bila rasterećena otplate zajmova, a ostala bi vlasnik “nacionalnog dobra”). Tu ideju oborili su razni interesni lobiji, uposlenici HAC-a i hrvatski domoljubi, pa se ona u sada, predizborno vreme, više ne spominje, a višak troškova HAC-a se socijalizuje i u godinama rekordnog prometa. Jer, takozvani “nacionalistički ponos” je veoma skupa stvar, naročito za sirotinju koja mu je najsklonija.

Koliko me sećanje služi, premijer Srbije Aleksandar Vučić se jednom samokritički požalio da mu je krivo što se on nije dosetio “monetizacije” autoputeva, pa mu se sada pruža prilika da se on prihvati te ideje, kad su komšije odustale. Problem je tu kako naći sličnog investitora (to jest zakupca), jer autoputevi Srbije na prvi pogled nisu toliko atraktivni kao hrvatski, mada bi sezona njihovog punog korišćenja mogla biti daleko duža. Tu se i Srbija suočava sa vrzinim kolom – kad nema autoputeva, siromaštvo je zagarantovano, kad ih ima, profit nije garantovan, već su državne kreditne garancije izglednije. Da je drugačije, Vranje, Leskovac, Niš, Aleksinac i druga mesta u Srbiji bi odavno bili bogati, jer su uz sam autoput već tri decenije, ali ti gradovi nisu bogati. Očigledno je potrebno još mnogo čega drugog, da bi infrastruktura bila isplativa.

Premijer Hrvatske Zoran Milanović se, inače, pohvalio da je u prvih osam meseci ove godine država ostvarila samo sedam milijardi kuna državnog deficita. Da nije kamata na ranije državne zajmove, od osam milijardi kuna, kaže Milanović, njegova vlada bi ostvarila “primarni suficit”. Zašto se sve vlade na svetu žale na kamate, a pri tome se i nadalje zadužuju, dakako, nije suviše teško pitanje, naročito u državama gde predizborne kampanje nikad ne prestaju.

Novi magazin, 11.09.2015.

Peščanik.net, 11.09.2015