Zamislite da neka konzervativna stranka poželi da se pomeri u politički centar, ali strahuje da bi onda mogla ostati bez svog desnog krila. Jedan način da reši taj problem bio bi da za predsednika stranke izabere vinarskog trgovca, vlasnika komada zemlje u Aberdinširu, koji nosi najfiniji tvid u Vestminsteru i na svakom koraku se zalaže za tradicionalne vrednosti. Uvažavan zbog svojih otmenih manira, živopisnih prsluka i ljubavi prema elizabetanskoj lauti, on bi bio živi simbol činjenice da je stranka zadržala svoje korene u tradiciji upravo u trenutku kad nastoji da se otarasi svega što je nekad predstavljala.

Laburistički ekvivalent takve ličnosti je Džon Preskot, čovek koji je podržavao nezakoniti napad na Irak i vezivanje ruku sindikatima, ali je to radio s jorkširskim naglaskom, što ga je automatski svrstavalo među ljude iz naroda. Vozio je jaguar i bio vrlo osetljiv na svoj status, ali koga briga kad je u stanju da naiskap sruči pintu gorkog piva? Britanci vole gospodu, ali još više vole živopisne karaktere, a Preskot je to svakako bio. Direktan, borben i nepopustljiv, pridobijao je divljenje onih Britanaca koji su odbijali da budu išta drugo do ono što jesu.

Engleski individualizam se veoma razlikuje od američkog. Individualizam u Sjedinjenim Državama je stvar napora i snage, osvajanja i dominacije, širenja sopstvene moći i pokoravanja tuđe volje. U Engleskoj je individualizam više stvar simpatične ekscentričnosti, teranja po svome i mirnog prkošenja društvenim konvencijama. Individualisti u engleskoj kulturi ne ispisuju svoje ime neonom na soliterima, već stoje u pabu s papagajem na ramenu (znao sam jednog oksfordskog profesora koji je baš to radio). Oni učestvuju u londonskom maratonu prerušeni u mašine za pranje veša ili dele postelju sa šimpanzom. Ti čudaci su nam dragi zato što posredno ispunjavaju našu želju da odbacimo društvene norme; čine to umesto nas jer smo mi suviše stidljivi. Zbog toga su se mnogi glasači zagrejali za Borisa Džonsona, još jednog političkog klovna. Zbog toga volimo malu decu, koja nisu sposobna da poštuju društvene konvencije i koja su, bezobzirno i spontano, samo ono što jesu. Moderna mantra „Volim da budem ja“ privlačna je zato što u svetu slika i fantazija mnogi ljudi osećaju da to ne mogu biti ili da nemaju dovoljno jasan identitet. S druge strane, i Sadam Husein je voleo da bude to što jeste, ali nekim ljudima se to nije sviđalo.

Politička elita mnogo šta dopušta tako idiosinkratičnim ličnostima i dočekuje njihove ludorije sa superiornim osmehom zato što zna da su oni u osnovi bezopasni. Dvorska luda može da udara kralja po glavi kesom punom suvog graška, ali dvorska luda je plaćena da upravo to radi. Kao što kaže Šekspir u Bogojavljenskoj noći, ovlašćena luda ne može da škodi. Preskotova uloga bila je da Bleru pravi dimnu zavesu. Dok su Bler i njegovi kompanjoni pozivali bogate da postanu još bogatiji, zahvaljujući grubijanu iz Hala i njegovom sirovom, prizemnom, sintaksički haotičnom stilu, takve strategije nisu zvučale ništa manje autentično, ništa manje socijalistički od onog što je govorio Kir Hardi. Kao da je stvorenje iz radničke klase, koja je ubrzano izumirala, nekim čudom uspelo da preživi do modernog doba poput dečaka-vuka u gustoj šumi.

Preskot je bio unikat, usamljeni plebejac usred gomile uglađenih učenika privatnih škola, i kao takav (što je prilična ironija) dao je uverljivost liberalnom mitu srednje klase, prema kom je radnička klasa bezmalo nestala. Štaviše, ne samo radnička klasa, nego društvena klasa uopšte. Ležerno odevanje i opušteno drugarstvo u modernoj kancelariji, gde zaposleni šefa oslovljavaju nadimkom, deo je decentralizovanog, umreženog, timski orijentisanog, informisanog kapitalizma s otkopčanom kragnom, vrlo udaljenog od starih društvenih hijerarhija i isključivanja. Levičare, međutim, ne zanima naročito da li direktor dolazi na posao u patikama. Više ih brine činjenica da je kapital danas koncentrisan u manje ruku nego ikad ranije (kao što je predvideo Komunistički manifest), dok na globalnom nivou raste broj krajnje siromašnih i osiromašenih. Klasa govori o privatnoj svojini i moći, a ne o naglasku. Daleko od toga da je klasa zastareo pojam koji levica održava na aparatima; klasa je surova stvarnost svakodnevnog života za većinu stanovništva u svetu. Činjenice poput onih da na Itonu uče kako da mumlaju i da je evropskoj aristokratiji čast da bude u društvu s Mikom Džegerom očigledno nisu uspele da ukinu klasno društvo.

Na globalnom nivou ništa nije dalje od istine nego što je to tvrđenje da klasa nije važna. Većinu ogromnih gradova na jugu planete čine smrdljiva, infektivna i pretrpana sirotinjska naselja; njihovi stanovnici su trećina globalnog stanovništva. Šire gledano, gradska sirotinja čini bar polovinu svetskog stanovništva. Pored proizvođača jeftine odeće i povremenih radnika, tu su i ulični prodavci, prevaranti, seksualni radnici, gurači rikše, što znači ogroman sloj nezaposlenih ili povremeno zaposlenih radnika. Ta društvena grupa najbrže raste na našoj planeti. U Latinskoj Americi neformalna ekonomija sad zapošljava više od polovine radne snage.

Prvobitni proletarijat nije bio muška industrijska radnička klasa. Bile su to žene iz niže klase u antičkim društvima. Reč „proletarijat“ izvedena je iz latinske reči za proizvođenje potomstva, to jest za one koji su bili suviše siromašni da bi služili državi na bilo koji drugi način osim proizvođenjem potencijalne radne snage iz svoje utrobe. Oni nisu bili u stanju da stvore ništa osim plodova sopstvenog tela. Danas, u doba fabrika s ropskim radnim uslovima u Trećem svetu i poljoprivrednog rada, tipičan proleter i dalje je žena. Činovnički rad, koji su u viktorijanskom vremenu uglavnom obavljali muškarci iz niže srednje klase, danas je uglavnom u rukama radnih žena; žene su uglavnom radile u prodavnicama i kancelarijama posle Prvog svetskog rata, kad je došlo do opadanja teške industrije.

Pojam društvene klase vezuje se pre svega za ime Karla Marksa; on piše o industrijskim fizičkim radnicima, koje zove proletarijat. Ipak, kao građanin viktorijanske Engleske, Marks je bio i te kako svestan da ti radnici nisu većina radničke klase. Daleko najveću grupu najamnih radnika u to vreme činila je kućna posluga, pretežno žene. Čak i onda kad je Britanija uživala slavu svetske radionice, radnika u manufakturama bilo je manje nego slugu i poljoprivrednih radnika. Radnička klasa je, dakle, mnogo šira kategorija; nije sačinjena samo od onih koji udaraju čekićem ili pokreću mašine. Na svetskom nivou opao je zapravo samo broj industrijskih radnika. Ali to ne znači da je nestala radnička klasa. Liberali iz srednje klase moraće ponovo da razmisle.

Danas postoji činovnička radnika klasa, kao i industrijska, sačinjena od velikog broja tehničkih, činovničkih i administrativnih radnika. Sam Marks je to uočio i napomenuo da industrijski kapital neprestano uvlači tehnički i naučni rad u svoju orbitu. Kad piše o „opštem društvenom znanju koje postaje proizvodna snaga“, on predviđa ono što će neki nazvati informacionim društvom. Sektori usluga, informacija i komunikacija takođe su doživeli ogroman porast. Ali ništa od toga nije promenilo kapitalističke svojinske odnose. Valja podsetiti i na to da rad u sektoru usluga može biti jednako težak, prljav i neprijatan kao tradicionalni industrijski rad. Legendarni pomak od industrijskog ka postindustrijskom ili od proizvodnje ka potrošnji znači, između ostalog, da oni koji su danas eksploatisani rade u kol centrima, a ne u rudnicima uglja. Etikete kao što su „usluge“ ili „činovništvo“ služe da zamagle ogromnu razliku između, recimo, pilota aviona i bolničkih čistača ili viših državnih službenika i hotelskih sobarica.

U jednom smislu, pre bi se moglo reći da radnička klasa raste nego da se smanjuje. Kao što kaže filozof Džon Grej: „Srednje klase ponovo otkrivaju ekonomsku nesigurnost ljudi bez imovine koja je pogađala proletarijat u 19. veku.“ Mnogi od onih koji su svrstavani u nižu srednju klasu – učitelji, socijalni radnici, novinari, tehničari, činovnici i pripadnici administracije na srednjem nivou – bili su pogođeni nemilosrdnim procesom proletarizacije, lišeni kontrole nad sopstvenim radnim uslovima i uzdrmani finansijskom nesigurnošću. Radnička klasa u užem smislu obuhvata, dakle, i fizičke radnike i niže nivoe činovništva. A oni čine, po proceni nekih ekonomista, ogroman postotak svetskog stanovništva, dve do tri milijarde muškaraca i žena, što znači da radnička klasa nije nestala kao lord Lukan.

Od masakra Piterlu do rudarskog štrajka 80-ih godina prošlog veka, odnos prema organizovanoj radnoj snazi uglavnom je sramna priča. Ubijani, vezivani, deportovani, blaćeni u medijima i prikazivani kao demagozi gladni moći, predvodnici radničkog pokreta vekovima su skupo plaćali pokušaje da se izbore za pristojne nadnice i radne uslove. S vremena na vreme, neko iz njihovih redova bio bi pripojen vladajućoj eliti jer je njegovo poznavanje radnih ljudi moglo biti iskorišćeno u pregovorima čiji je cilj bio da oni odstupe od svojih nedoličnih zahteva. Kad to ne bi uspelo, uvek se mogla upotrebiti policija na konjima. Džon Preskot je posle svoje smrti bio hvaljen kao posrednik, mudar pregovarač, što je sve uljudan način da se kaže da je održavao stil aktiviste radničke klase, ali bez trunke sadržaja i suštine te borbe.

UnHerd, 02.12.2024.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 15.12.2024.

SVET RADA