Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Prethodnih dana u dnevnom listu Politika vođena je rasprava o tome da li je VBA imala ovlašćenje da preduzima određene predistražne radnje ili ne. U centar rasprave je postavljeno krivično procesno pravo – to jest struka koja treba da ponudi konačni sud o tome da li su preduzete radnje bile u skladu sa zakonom: da li su bile opravdane ili ne.

Ova debata je promašena, jer u njenom centru treba da bude pitanje da li je kontrola službi moguća, a ne da li je u konkretnom slučaju VBA imala ovlašćenja. Ocena struke može biti objektivno merilo samo u oblastima povezanim sa prirodnim naukama. Tako na primer stav građevinske struke koje materijale i kako treba koristiti u izgradnji – proverava stvarnost, jer će se objekat urušiti ili ne u slučaju zemljotresa. U pravnoj i drugim društvenim naukama stvari stoje drugačije, jer nema nikakvog “zemljotresa” koji će jednoj strani dati za pravo i opovrgnuti argumente druge. Zato pozivanje na pravnu nauku zapravo ne govori ništa o ispravnosti nekog stava, jer se skoro svaki stav može zaodenuti u pravni argument ili nešto što liči na njega.

Profesor krivičnog procesnog prava Škulić smatra da je VBA imala ovlašćenja da preduzima radnje u cilju pojašnjenja pozadine incidenta (sa premijerovim bratom) na Paradi ponosa. Ovaj stav on potkrepljuje hipotezom da je sukob možda namerno izazvan radi podrivanja državne bezbednosti, što čini suštinu krivičnih dela za koje je VBA nadležna. Imajući u vidu da su akteri incidenta bili službena lica (pripadnici vojske i žandarmerije) koji su prošli bezbednosne provere, kao i bliski rođaci najviših državnih funkcionera, spekulacija da su neki njih imali skrivene namere koje inkriminišu krivična dela u nadležnosti VBA je prilično klimava.

S druge strane, isticanje Škulića da je njegov stav utemeljen u nauci i struci, što mu daje auru neutralnosti i pouzdanosti, u najmanju ruku je upitno. Ovaj stav se u svakom slučaju ne može predstavljati kao objektivan stav struke, ne zato što profesor nije dovoljno stručan za pitanja o kojima raspravlja, već zato što je prilikom tumačenja pravnih normi najčešće nemoguće ostati neutralan. Svako tumačenje nužno polazi od određenog početnog stanovišta i obično se završava ishodom koji je u skladu s tim stanovištem. Tako će sudija konzervativnih stavova istu pravnu normu tumačiti drugačije od svog liberalnijeg kolege, a obojica će relativno lako obrazložiti svoje stavove sa stanovišta pravne struke. Iz ovih razloga se u Sjedinjenim Američkim Državama velika pažnja pridaje izboru sudija Vrhovnog suda, tome da li su konzervativni ili liberalni, jer od toga zavisi osetljivi balans snaga u raspravi o važnim društvenim pitanjima (abortus, smrtna kazna, istopolni brakovi itd).

Ekstreman primer naopakog tumačenja jasne pravne norme je stav pravnika u Bušovoj administraciji da primena ekstremnih tehnika iznurivanja, ponižavanja i nanošenja bola (voterbording, lišavanje sna, izlaganje glasnoj muzici, stresni položaji, pa čak i zatvaranje u kutiju s insektima) radi iznude informacija – ne predstavlja povredu zabrane mučenja zajamčene međunarodnim pravom. Iako je i ovo tumačenje bilo “stručno utemeljeno”, izazvalo je oštru osudu američke i svetske javnosti i na kraju se od njega odustalo.

U Srbiji se početne tačke raznih aktera koji se izjašnjavaju o onome što je usledilo nakon incidenta na Paradi ponosa (a što je samo izraz šireg obrasca, koji je decenijama prisutan u javnom životu) – temelje na razumevanju države kao “jake” ili “slabe”.

Naime, zastupnici “jake” države smatraju da državni aparat mogu kontrolisati samo građani putem izbora, to jest oni koji su na vlast došli izbornom voljom. Tako službe bezbednosti treba da (zlo)upotrebljava i ujedno kontroliše samo vladajuća većina, pod pretnjom moguće izborne sankcije. Zastupnici “slabe” države smatraju da je ključno, pored ciklične kontrole na izborima, sve državne organe podvrgavati stalnoj suštinskoj kontroli onih koji nisu neposredno povezani s vladajućom većinom (civilno društvo, mediji, opozicija, nezavisne institucije).

Problem sa ovom drugom polaznom tačkom jeste da se njene pristalice, pa i oni koji tu kontrolu treba da vrše, neprekidno dezavuišu kao izdajnici koji rade za nekog trećeg te im se zato uskraćuju važne informacije. Pri tome se zanemaruje da su svuda u svetu, pa i u Srbiji, predviđene određene mere predostrožnosti kako bi se onemogućila zloupotreba osetljivih informacija. Tako su Zaštitnik građana, Poverenik za informacije od javnog značaja i drugi visoki državni funkcioneri prošli određene provere, kako bi mogli imati pristup dokumentima koji su označeni kao državna tajna. Ovo naravno treba da bude izuzetak od pravila da velika većina informacija treba da bude dostupna svim građanima, od premijera do vodoinstalatera.

Najjači argument protiv početnog stava pristaša “jake” države je verovatno istorijski (o ovome je govorila istoričarka Dubravka Stojanović na Peščaniku). Naime, svako ko posle krvavog učinka nekontrolisanog rada tajnih službi u poslednjih 100 godina – počev od Apisa (koji je, podsetimo, bio šef tadašnje VBA), preko komunističkih službi koje su između ostalog sprovodile vansudska ubistva u inostranstvu, pa do njihove uloge u ratovima 90-ih, uz politička ubistva i osnaživanje organizovanog kriminala – ipak veruje u mogućnost njihove samokontrole, verovatno je sišao s uma.

Peščanik.net, 17.02.2015.