Foto: Slavica Miletić

Foto: Slavica Miletić

Specijalni izvestilac UN-a za pitanja mučenja i druge okrutne, nečovečne i ponižavajuće postupke ili kažnjavanje, bio je od 13. do 24. novembra u poseti Srbiji i Kosovu i obišao pojedine ustanove u kojima borave lica lišena slobode. Tom prilikom je posetio ustanove za izvršenje krivičnih sankcija, policijske stanice, ustanove socijalne zaštite u kojima borave lica sa intelektualnim i/ili psihičkim teškoćama kao i privremene prihvatne centre za izbeglice. Prvi dostupni nalazi Specijalnog izvestioca1 ukazuju da su lica u policijskom pritvoru u Srbiji u najvećem riziku od zlostavljanja. On dalje navodi:

“Sa velikom zabrinutošću primećujem da smo moj tim i ja zaprimili brojne i dosledne tvrdnje o zlostavljanju od strane policije, naročito kao sredstva za iznudu priznanja tokom saslušanja u policijskom pritvoru. Pritvorenici navode da su bili šamarani, udarani pesnicama i pendrecima, šutirani i da im je prećeno vatrenim oružjem… Dobio sam nekoliko navoda o pritvorenicima koji su tvrdili da su bili prisiljeni da potpišu priznanja koje nisu mogli prethodno pročitati, ponekad ne samo zbog dela zbog kojih su bili uhapšeni, već zbog nekoliko dodatnih krivičnih dela koja su ostala nerešena, ali sa kojima navodno nisu imali ikakve veze. Na osnovu ovih priznanja, oni su tvrdili da su im bili nuđeni sporazumi o priznanju krivice koji bi im omogućili da izbegnu ili skrate kaznu zatvora putem potvrde priznanja i isplate novčane kazne.

Prema primljenim navodima, kada bi pritvorenici sudiji ili tužiocu prijavili zlostavljanje i telesne povrede koje su im nanete, tvrdnjama policajaca da su delovali u samoodbrani bilo bi poverovano bez ikakvog forenzičkog medicinskog pregleda, što je žrtve zlostavljanja ostavljalo bez delotvornog pravnog leka. Na osnovu razgovora sa zdravstvenim radnicima u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, a na osnovu sopstvene analize pojedinačnih medicinskih kartona, forenzički stručnjak koji je pratio moju misiju je ustanovio da je malo verovatno da su povrede, koje su konzistentne sa navodima okrivljenih, mogle nastati u situacijama samoodbrane. Prikupivši i procenivši ove navode najbolje što mogu, zaključujem da postoje verodostojne indikacije čestog, ali ne i sistematskog ili rasprostranjenog, zlostavljanja koji se odvija u policijskom pritvoru u Srbiji, kao i odsustvo delotvornog nezavisnog nadzora i nedovoljna ekspertiza medicinskog osoblja u ispitivanju, dokumentovanju i tumačenju fizičkih i psiholoških znakova mučenja i drugog zlostavljanja.”

Specijalni izvestilac je takođe utvrdio da zatvaranje osumnjičenih u neke prostorije za zadržavanje u policijskim stanicama može da predstavlja okrutno, nečovečno i ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te treba bez odlaganja da bude prekinuto. Pored toga, naveo je da su pojedini zatvori u Srbiji još uvek prenaseljeni, kao i da se lica sa intelektualnim i/ili psihičkim teškoćama smeštaju u ustanove socijalne zaštite, u kojima često ostaju do kraja života, bez mogućnosti da pred sudom ospore svoje zatvaranje.

Prisilno vraćanje tražilaca azila sa aerodroma Nikola Tesla u Beogradu u zemlje u kojima im preti zlostavljanje samo na osnovu “ličnog utiska” pripadnika granične policije nosi, po mišljenju Izvestioca, rizik arbitrarnosti i može dovesti do povrede načela zabrane proterivanja ili vraćanja izbeglica u situacije u kojima bi njihov život ili sloboda bili dovedeni u opasnost. Žalbeni mehanizmi na postupanje pripadnika policije, uprave za izvršenje krivičnih sankcija i komesarijata za izbeglice koji građanima stoje na raspolaganju nisu nezavisni, dok je pozivanje na odgovornost počinilaca zlostavljanja izuzetak.

Navedeni nalazi ne predstavljaju novost i o takvoj praksi je više puta pisano, između ostalog i na stranicama Peščanika.2 Ono što zavređuje pažnju jeste činjenica da Republika Srbija i njeni organi reda i zakona već godinama, ako ne i decenijama pate od iste hronične bolesti koja nikako da bude makar zalečena. Naime od 90-ih godina pa sve do danas indicije koje ukazuju na zlostavljanje, pre svega od strane policije, neadekvatan pravni okvir, odsustvo ili nedelotvornost bazičnih mera zaštite (pristup advokatu u ranoj fazi lišenja slobode i tokom saslušanja, pravo na lekarski pregled itd), kao i niz drugih propusta redovno se pojavljuju u dokumentima različitih tela za zaštitu ljudskih prava upućenih sadašnjem ponosnom kandidatu za članstvo u Evropskoj uniji.

Gušenje plastičnim kesama, lišavanje sna, podvrgavanje električnim šokovima, batinanje po telu i tabanima, šamaranje i pretnje vatrenim oružjem su samo neke od “operativno taktičkih mera” kojima su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova pribegavali u cilju rasvetljavanja zločina. Sve ovo daje mračnu sliku državnog organa čija je osnovna dužnost da štiti bezbednost svih građana, sliku kojom se mediji i javnost retko bave.

Budući da je Izvestilac izneo gotovo identične nalaze u pogledu Kosova, ispostavlja se da Srbija i Kosovo, po novogovoru: Beograd i Priština, imaju mnogo više zajedničkih karakteristika nego što su spremni da priznaju. Prvo, celokupna politika svih vlada u obe države u potpunosti je podređena interesima većinskog naroda. Interesi manjinskih grupa u etničkom, verskom i svakom drugom smislu su marginalno, ako ikako zastupljeni u zvaničnoj politici.

Dalje, pored solidarisanja s ratnim zločincima iz sopstvenog tabora, uverenja da udruženi poduhvat može biti zločinački samo sa druge strane, sprege politike kriminala i kapitala, demokratije koja se svodi na računsku operaciju sabiranja glasačkih listića, korupcije koje prožima čitavo društvo i nastojanja većine normalnog sveta da što pre ode u inostranstvo, Srbija i Kosovo dele još nešto.

U pitanju je rutinsko pribegavanje nasilju radi iznude priznanja ili drugih informacija od osumnjičenih za izvršenje krivičnih dela, zanemarivanje prava osoba lišenih slobode i nemogućnost uspostavljanja bilo kakvih oblika nezavisnih institucija i mehanizama. Prema tome, ove dve države imaju mnogo više toga što ih spaja nego razdvaja te se s punim pravom može konstatovati: Kosovo je Srbija ili Srbija je Kosovo, već kako je kome drago.

Peščanik.net, 04.12.2017.


________________

  1. Preliminarna zapažanja i preporuke dostupni su na engleskom jeziku ovde.
  2. Vidi, na primer, ovde i ovde.