Kada avion sleti, u tom času, kada točkovi dotaknu pistu, nastaje neopisiva frka uključivanja mobilnih telefona, zvanja i dranja. Čovek bi pomislio da svaki putnik ima da reši nešto neodložno i veoma važno, da spase nekog, da odjuri na sastanak od neprocenjive vrednosti za državu, partiju, crkvu, ekonomiju, da uradi nešto bez čega bismo svi propali. A onda juriš ka izlazu.

Dugo sam se čudila zašto neki naši muškarci neprekidno cimaju nogom, prva pomisao je da je taj čin nešto u vezi sa libidom, kao i brza vožnja džipom i preticanje, pa možda i jeste tako, na samome svom početku, međutim ipak se radi o jednoj reprimiranoj agresiji, kao o jednoj pripremi za skok, može biti sport, može biti lov, a može biti rat, rat svima. U novije vreme to cupkanje donekle je zamenio mobilni telefon, tako da je stalno držanje te sprave u rukama, umesto nečega drugog, i primanje i slanje neodložnih i važnih poruka jedan ritual negledanja u bilo šta oko samoga sebe, to je prosto izliv „komunikacije“, to šiklja na sve strane.

Verovatno zato, sa svim muškarcima oko sebe, naša nova guvernerka NBS-a hoće da se odaziva na „guverner“.

Lako se daju prizvati u pomoć filmovi Pjera Paola Pazolinija, ili Strindbergove drame, „Gospođica Julija“, recimo, u kojoj se obavlja prevrat, ili u poljskoj dramskoj literaturi od Vitkacija nadalje, uvek ona što je bila Dorotea, recimo, dođe na vlast, pa dobro prisetimo se i Molijerovog „Tartifa“, to su smene, teško bi se u ovdašnjoj situaciji moglo reći klasa, ali smene, zamene, zato se obnavljaju slike u kojima je u javnosti i u politici kopija nečega što je nekad bilo originalom. To je u karakterima ove naše scene, ali isto tako i u situacijama i u prizorima. Samo što je jalovost kopija danas, za razliku od originala iz devedesetih, njihova slabost jednostavno zato što je siromaštvo prešlo u bedu.

(Tekst kulturološkinje objavljen u „Danasu“ od ponedeljka u povodu mišljenja Mirjane Miočinović i Vladimira Arsenijevića o Andrićgradu u Višegradu, te Kusturičinom činodejstvovanju i graditeljstvu neodoljivo podseća na nekadašnje rečenice Sonje Karadžić, o „dekadenciji“ u Beogradu i snazi pravih Srba, uredništvo Danasa verovatno i sigurno drži da je i takvo mišljenje demokratsko i tolerantno.)

E, to je tačno ono što se obavlja godinama, samo što je sada ta kumulacija nečinjenja, depolitizacije i stava o „cvetanju hiljadu cvetova“, jer se to fino i građanski, i demokratski, skupilo, prešlo u udar koji je dalji stepen, evidentan, odlaska u oblike varvarstva. To znači. I značilo je „treći put, između ekstrema“, demokratski, dakle „istorijski sporazum“ o kohabitaciji naših i njihovih, naših i njihovih dželata i žrtava. Ili da je sve relativno, i svima, bez obzira na legalitet i legitimitet, sve dopušteno, „jer svako ima prava na svoje mišljenje“, da kaže, da govori.

Ako je mišljenje u pitanju. Jer, zaista, ono što se može pročitati o „događanju“ među onima koji su sada na vlasti, i onima koji su sada u opoziciji, kao i ukrštanje ta dva reda, sloja, snage, do te mere je personalizovano, i do te mere se „tretira“ kao šahovska igra, ali bez šahovske table na kojoj su figure postavljene. Bez zemlje i njenog stanovništva.

Šta tu kome ko hoće da uradi, zašto i kako i zbog čega. Ljudi, šta je tema, oko čega, koju tu pustu zemlju osvajaju naši Fortinbrasi, posle „hamletovskih dilema“. Bilo bi više nego uputno kada bi komentatori i analitičari pitali i odgovarali šta je u pitanju, oko kakvog koncepta, državnog, partijskoj nastaje „tuča“ umesto što se dalo u navijanje i razvijanje individualnih trasa u jednoj trci u kojoj nikome nije jasan cilj. Da ne govorimo da je ta „igra“ ili „priča“ (to su sve zadnji trenuci jednoga jezika iz prošle epohe), koju smenjuje znatno drugačiji jezik, i to je svakako nešto što je za analizu, smena u jeziku i političkom govoru, gde umesto „utaliti se“, „ugraditi se“, javlja se „istražiti“, „saslušati“, „ispitati“.

Možda se ta tajna nalazi u svim sms porukama, u cupkanju, u spremanju za skok, u reprimiranom resentimanu, u onome „nije ničija gorela do zore“, „ko bi gore sad je dole“, u osveti, u famoznom „preuzimanju odgovornosti“, u nasladi, u moći nad ovim našim izrovanim putevima, sve ovo pred nama nekoć je bio Nušić, ali sada to više nije, i to je ta promena, zamena, preokret, tako dubokoga tipa ravan ekološkim promenama, samo vremena nema, nikada ga nije bilo da se savladaju promene, zato je to sada tako ubrzano, u slavu promene. Pa dobro, jer kao da u međuvremenu nikakve literature, filozofske ili „lepe“ nije ni bilo, jer svi varvari počinju iz početka.

 
Danas, 21.08.2012.

Peščanik.net, 22.08.2012.