Mada je zaključak Saveta ministara Evropske unije (15. juna) da „ohrabri“ Evropsku komisiju da krajem jula „predloži“ ukidanje viza za evropska putovanja i za građane Srbije, od početka iduće godine, još relativno daleko od konačne odluke, on za nas zapravo predstavlja prvu dobru vest u godini ekonomske krize (ako izuzmemo očekivane sporazume sa MMF-om o „hitnoj deviznoj pomoći“ našim onemoćalim finansijama).

Samo naizgled, „beli šengen“ nema nikakve veze sa našim makroekonomskim problemima i samo neupućenima se čini da nam ukidanje viza i nije potrebno – kad nemamo deviza za slobodna putovanja. Naime, u najmanju ruku, takva odluka Evropske komisije imaće značaj poruke nekim budućim stranim investitorima u Srbiju da Evropa nije potpuno digla ruke od Zapadnog Balkana i da i dalje ima nameru da ga inkorporira u svoje unutrašnje tržište. Ako pri tome ovih dana dođe i do nekog spektakularnijeg napretka u „odmrzavanju“ Prelaznog sporazuma o pridruživanju EU, ta poruka će postati dobra pretpostavka za povratak naše zemlje na startnu liniju neke nove trke za stranim investicijama u našem regionu.

Proteklih godinu dana kriznog survavanja srpske privrede naneli su Srbiji ogromne štete, ali, bar se meni tako čini, istovremeno su otreznili neke glave u pogledu iluzija o sposobnosti naše ekonomije da živi i da se razvija bez stranih direktnih investicija, bez prekograničnih kredita, bez zapadnih tržišta, bez inostranih dotacija, najmodernijeg konsaltinga i tehnoloških inovacija. Sve ono što smo u međuvremenu kao podršku isposlovali ili dobili kao obećanje od Rusije ili Kine, na primer, bilo je daleko od dovoljnog, jer i te zemlje su proteklih godinu dana prolazile kroz veoma skupe kurseve makroekonomskog iskustva (nadajmo se da su i oni protekle godine što-šta naučili o sopstvenoj snazi). Pojednostavljeno, ako je bilo neke koristi od svetske krize za Srbiju, onda se ona može videti samo u tome što je naš takozvani „običan čovek“ bolje shvatio da treba da drži palčeve prosperitetu Amerike i Evrope – jer samo tako i nama može biti bolje. Sve ostalo su samo (još stotinak godina) prazna naklapanja o rublji ili juanu kao svetskoj rezervnoj valuti.

Putovanja bez viza u Evropu za svakodnevnicu prosečnog građanina Srbije su pre svega krstarenja do prigraničnih gradova u Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj – u kojima će cene benzina, hrane i osnovnih potrepština na svojevrstan način „kontrolisati“ i naše domicilne cene – bolje od svih propisa o borbi protiv monopola i svih oblika tekućeg, često prevarantskog iscrpljivanja domaćih potrošača. Zatim, otvaranje evropskih granica rasteretiće Srbiju i jednog dela nezaposlenih ljudi, bez obzira što je danas i u najgušće naseljenim gradovima Evrope teško naći i najteži posao (u jednom dokumentarcu junak filma kaže: „Teže je prositi u Milanu, ali se bolje zaradi“). Zatim, mali privrednici će se lakše i jeftinije snabdevati, a verovatno i lakše dolaziti do spoljnih partnera. Sve to je, naravno, moglo da se čini i uz vize, ali je bilo beskrajno komplikovanije i skuplje za sve one koji nisu imali načina da lako dođu do falsifikovanih dokumenata ili do onih koje su delile razne „udbe“.

Nije van svake ekonomije i opšti osećaj građanstva da napokon nismo u jednoj dušegupki u kojoj od voždovačkih ili zemunskih izbora zavisi čitava državna strategija i na spoljnom, ali i na unutrašnjem planu. Rečju, ako u džepu imaš propusnicu za neki možda bolji, a možda i gori svet – osećaš se bolje i kod sopstvene kuće jer svakog trenutka možeš da izabereš gde ćeš se manje mučiti.

Neko će, možda, reći da će evropsko otvaranje prema Srbiji najviše koristi doneti upravo susednim zemljama i da će se u celini silno povećati devizni odliv iz zemlje jer će narod navaliti da svoje devizne slamarice potroši u Beču, Segedinu, Temišvaru, Sofiji ili Solunu. Novija ekonomska istorija (nekadašnje) Jugoslavije, međutim, pokazuje da je upravo u razdobljima slobodnog građanskog „odliva deviza“, „devizni priliv“ rastao dvostruko brže i da je stopa rasta domaće privrede u tim razdobljima bila najviša. To bi, po mom najdubljem uverenju, trebalo da se dogodi i Srbiji. Jer, ekonomski tokovi su uvek dvosmerni, a siromašne zemlje, osim pretencioznih, preskupih i obično uzaludnih industrijskih planova, nemaju šta da izgube u komunikaciji sa onima koje su mnogo bogatije.

Kao i svaka načelno dobra vest, tako i vest o mogućem ukidanju viza za građane Srbije za putovanja u Evropu nije dobra za svakoga i za svaku sredinu. U ovom slučaju, ona je najgora za nesrećni Novi Sad. Zašto? Zato što oko 400.000 ljudi u novosadskoj aglomeraciji može da podigne novi pasoš samo na jednom šalteru, mada zahtev za taj pasoš, posle šest meseci molbi i preklinjanja pred Ministarstvom unutrašnjih poslova Srbije, sada već može predati na šest šaltera. Možda se novi lični dokumenti u Žitorađi mogu podizati na jednom šalteru na dostojanstven način, ali ono što je primereno Žitorađi nije praktično za Novi Sad.

Uzgred, uporno ponižavanje građana Novog Sada otkako je počelo izdavanje „evropskog pasoša“ toliko je ispod svake logike i praktike – da se stiče dojam da se ono čini ne zbog nekakvog primitivizma u srpskoj državnoj administraciji (koji je njegova stara endemska bolest) – nego namerno, valjda da se pokaže koja je vlast države iznad svake vlasti ili da srpska država ipak postoji uprkos nedostatku dokaza. Ti redovi za pasoš na jednom jedinom šalteru u Novom Sadu, dakle u jednom gotovo polamilionskom gradu, izazvali su više separatističkih psovki i primisli nego kompletna politička aktivnost svih starih i novih autonomaša u Vojvodini od 1848. godine do danas.

 
Danas, 17.06.09.

Peščanik.net, 18.06.2009.