Koliko se može zaključiti iz onoga što piše na sajtu Ministarstva finansija, mere koje su netom predložene bi trebalo da znače smanjenje javne potrošnje za najviše dva odsto od bruto domaćeg proizvoda. Zapravo, očekuju se uštede na smanjenju plata u javnom sektoru i povećani prihodi od povećanja niže stope poreza na dodatnu vrednost, što je ukupno oko jedan odsto BDP-a. Najavljeno je i smanjenje subvencija i uštede na kupovini robe i usluga, ali nije jasno kada i za koliko tačno. Uzmimo da je to dodatnih jedan odsto BDP-a. Ostalo su najave reformi. Koje su sve uglavnom dobrodošle, ali su najavljivane više puta, u nekim slučajevima i konkretnije nego ovog puta.

Dakle, recimo da znamo da će se smanjiti javna potrošnja za oko dva odsto bruto domaćeg proizvoda, to će imati određeni recesioni efekat, mada u ovom času nije lako reći koliki. Mnogo važnija od toga jeste činjenica da nove mere ne sadrže ništa konkretno što bi delovalo podsticajno na privrednu aktivnost. Pominje se zamena skupih kredita jeftinijim, što je dobrodošlo ako je izvodivo, ali to može da osnaži fiskalnu konsolidaciju, ali ne i da neposredno utiče na privredni oporavak. Takođe se pominje poboljšanje poslovne klime i najavljuju se strukturne reforme, što bi eventualno moglo da ima pozitivan uticaj na privredni rast, srednjoročno. Ipak, to će zavisiti od sasvim konkretnih rešenja koja trenutno nisu poznata.

Koji bi mogao da bude efekat najavljenog smanjenja javne potrošnje? Uzmimo da je reč o dva odsto BDP-a, potrebno bi bilo znati multiplikator, ali bi efekat veoma konzervativno procenjeno mogao da bude bar oko jedan odsto manji BDP. Čime bi to moglo da bude nadoknađeno? Privatnom potrošnjom ne, jer nema mera koje ukazuju na njeno eventualno povećanje. Investicije su uglavnom smanjivane u proteklih nekoliko godina, što je posledica smanjenja tražnje, ali i stanja u korporativnom sektoru koje se ovim merama ne menja. Ostaje neto izvoz, koji bi zaista mogao da ima pozitivan efekat, pogotovo ukoliko se ne oporavi uvoz, kao što je verovatno jer je dohodaka manje, a porezi koji utiči i na uvoz su veći. Da li bi taj efekat mogao da bude dovoljno veliki da nadoknadi negativan efekat mera štednje, teško je reći. No, to i ne bi bilo dovoljno, ukoliko bi tako i bilo, jer je potreban privredni oporavak, a ne eventualno neulaženje dublje u recesiju.

Ukoliko se uz ove mere obezbedi neki privredni rast, pitanje je da li će to biti dovoljno da se smanji fiskalni deficit koji bi ove godine mogao, realistično, da bude veći od sedam odsto BDP-a? Ukoliko bi se izbegla recesija do smanjenja bi došlo, ali bi javni dug nastavio da se povećava ne samo apsolutno, već u odnosu na BDP. Možda će se finansijskim restrukturiranjem dugova koje se najavljuje obezbediti da se plaćaju manje kamate na veći dug, ali bi u tom slučaju efekat na javni dug bio mali ili ga ne bi ni bilo, što znači da bi se on naprosto povećao za, recimo, pet odsto od BDP-a, koliki bi lako mogao da bude fiskalni deficit sledeće godine. I tako u sledećim godinama, možda manje svake sledeće, sve dok se ili ne svede na gotovo nulu ili se ne ubrza privredni rast. Ovo poslednje možda kao posledica najavljenih strukturnih reformi.

No, ako je javni dug iznad 60 odsto bruto domaćeg proizvoda, a verovatno je veći ukoliko se u njega uračunaju sve nebudžetirane fiskalne obaveze, onda bi trebalo oceniti rizik ovakve privredne politike pre svega sa stanovišta održivosti rastućeg javnog duga. Jer ako, recimo, kreditori ocene da je rizik značajan, pre svega zato što se privreda ne oporavlja, onda će dodatno zaduživanje biti otežano. Nešto može da pomogne MMF svojim kreditima, a i suvereni poverioci, kako se i najavljuje. No to su samo privremena rešenja, jer je komercijalno zaduživanje preskupo. To bi značilo da je zemlja krenula grčkim putem sa nadom ili namerom da se sa njega što je moguće pre skrene. Trenutno nije jasno kako.

Tako posmatrano, ove bi mere trebalo videti tek kao prvi korak, koji donekle otežava stanje, dok bi tek trebalo da dođu one mere koje bi trebalo da podstaknu ulaganja, zapošljavanje i privredni rast. Uz to, trebalo bi imati u vidu da je iskustvo sa merama smanjenja plata u javnom sektoru uglavnom rđavo. Ne samo u Srbiji, već i u drugim zemljama, lakše je ostvariti realno smanjenje plata, recimo zamrzavanjem, dok je znatno teže da se one smanje nominalno, čemu se sada teži. Uz to, posledice po efikasnost javnog sektora mogu da budu negativne, dok je stvarni problem upravo u podizanju produktivnosti i efikasnosti javnih službi i javnog sektora uopšte. Tako da bi stvarni efekti mogli da budu manji od željenih.

Konačno, zanimljiva je tvrdnja da se zapravo i ne zna kolike su ukupne subvencije. Zaista je dobra zamisao da se one praktično eliminišu, ali za to je najpre potrebno znati ko ih sve dobija i kolike su. Iz toga se može zaključiti da je tek potrebno uspostaviti kontrolu nad javnim finansijama, što bi možda bilo najjednostavnije tako što bi se reklo da subvencija naprosto više neće ni biti, osim u jednoj ili dve oblasti gde se to i dalje izričito želi. To, koliko se može videti iz izjava, nije cilj politike subvencionisanja. Jer, opet, njihov je cilj efikasnost, a ne vidi se da li se tome zaista i teži.

Sve u svemu, najviše što se može reći jeste da je ovo prvi korak, a da će sledeći biti mnogo važniji, jer se trenutno ne vidi da su oni deo neke celovite strategije privrednog oporavka.

Novi magazin, 14.10.2013.

Peščanik.net, 14.10.2013.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija