Budžet je problem i zapravo sve je problem zato što posla nema. To nije novost, što čini problem gorim. Zašto nema posla?

Jedan razlog je što nema dovoljno tražnje za radom, dakle ulaganja. Dugoročna depresija na tržištu rada nije neka balkanska specijalnost, mada ono što se može videti, recimo, u Srbiji ili Makedoniji, o Kosovu i da ne govorimo, nije baš uobičajeno. Utoliko više čudi činjenica da je nedostatak posla veoma nisko na političkim agendama ne samo vlada, već i javnosti. Iako se u praktično svakom istraživanju javnog mnenja redovno problem zapošljavanja ističe kao najveći, političkim raspravama dominiraju sasvim druge teme, čak i kada se pređe na raspravu o ekonomskim pitanjima.

U meri u kojoj je niska zaposlenost posledica nedovoljnih ulaganja, nedovoljne agregatne tražnje kako se to kaže, privredna politika ne bi trebalo da se suočava sa problemima da tražnju podstakne. Ukoliko, uz to, kao što je uglavnom slučaj, javna ulaganja ne mogu da budu izdašna, jer je kredit skup, svakako bi se moglo podosta učiniti kako bi se povećala privatna ulaganja, bilo da su domaća ili strana. U ovom se času, već treću ili četvrtu godinu za redom, smanjuju ulaganja i mali su izgledi da će se to uskoro promeniti. Očekivalo bi se da vlade grozničavo rade kako na sanaciji privatnog sektora, tako i na poboljšanom pristupu tržištima, na smanjenju troškova i na uklanjanju rizika ulaganjima gde god da se ona iskazuju. Ništa se slično ne događa.

Kako znamo da je bar jedan deo nezaposlenosti posledica niske tražnje za radom? Po tome što se zaposlenost smanjuje praktično u svim sektorima. Čak, kako se vidi i iz najnovije ankete o radnoj snazi iz aprila meseca ove godine, i dalje se smanjuje broj zaposlenih u sivoj ekonomiji. Posla dakle nema ne u ovoj ili onoj grani, već ga nema čak ni na ulici. To se obično smatra indikatorom da nije reč o strukturnoj nezaposlenosti, već o recesiji na tržištu rada u celini.

To ne znači da nema i strukturne nezaposlenosti i da ona nije značajna. Jedan pokazatelj strukturne nezaposlenosti jeste iseljavanje. U poslednjih par godina došlo je do ubrzane emigracije, iako stanje u evropskim privredama nije dobro. Ipak, rad se seli tamo gde se traži, bilo da je to preko granice ili preko okeana. Iz toga se može zaključiti da posla ima, samo ga nema na Balkanu. Što znači da se ovde ne proizvodi ono što bi se moglo prodati bilo kod kuće ili u inostranstvu, usled čega oni koji bi te poslove mogli da obavljaju nemaju posla kod kuće, a nalaze ga drugde. To je, dakle, strukturni problem – ponuda za radom i tražnja nisu usklađeni. Jer i onaj u, recimo, Austriji mora proizvod i uslugu da proda, što samo znači da poslodavci u balkanskim zemljama ne čine ono što čine preduzetnici u drugim zemljama, gde odlaze ljudi da rade.

Isto se može reći i za različite stope zaposlenosti po ličnim karakteristikama radne snage. Posebno je visoka stopa nezaposlenosti među mladima; i opet ne od juče. To verovatno ukazuje na nepostojanje valjanih tržišnih ustanova koje bi povezivale preduzetnike i mlade radnike ili radnice. Ovim se bavi aktivna politika zapošljavanja. Ukoliko ne postoje valjane tržišne ustanove koje povezuju poslodavce i radnike, njihovo se osnivanje ili poslovanje može podstaći. Nije neophodno da mlada osoba aktivno traži posao, jer je moguće da i ne očekuje da će ga naći, već je potrebno i da postoje oni koji traže posao za radnike i odgovarajući rad za poslodavce. Uostalom, takve privatne ili porodične službe već postoje kada je reč o zapošljavanju u inostranstvu.

Konačno, mnogo je manje nezaposlenih među onima koji su obučeni, dakle imaju neku kvalifikaciju. Na početku tranzicije, usled pada proizvodnje, koja se u velikoj meri još uvek nije oporavila, kvalifikovanost radne snage je bila bolja od produktivnosti, to jest ljudi su proizvodili manje nego što bi mogli sa prosečnom kvalifikovanošću u balkanskim zemljama. U međuvremenu je nivo kvalifikovanosti i stručnosti radne snage smanjen, tako da su se više ljudi prilagodili nižoj razvijenosti nego što je došlo do suprotnog. Usled čega je i tolika nestašica stručnosti.

I to se može promeniti, jer je obrazovanje danas jeftinije nego što je verovatno ikada bilo. Dakle, i agregatni uzroci nedovoljne zaposlenosti i oni strukturni su rešivi, jedino da se još nekako razvije politički interes za to.

 
Novi magazin, štampano izdanje

Peščanik.net, 16.07.2012.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija