Iako je položio zakletvu pre samo nekoliko nedelja, ruski predsednik Vladimir Putin već se suočava sa ozbiljnim problemima. Nakon martovskih izbora, u kojima je bilo brojnih optužbi za krađu, samu inauguraciju obeležili su ulični protesti, i stotine ljudi je uhapšeno. U novoj opsežnoj anketi ruskih birača, Centar za strateške studije u Moskvi sada otkriva da podrška Putinovoj vladi uporno pada, što povećava izglede za političku krizu pre kraja njegovog šestogodišnjeg mandata. Ako je izveštaj tačan, Kremlj će morati da pronađe nove načine da obuzda nezadovoljstvo, naročito ukoliko privreda počne da posustaje zbog krize u Evropi i niže cene nafte.

Sudeći po jednom kontroverznom imenovanju od prošle nedelje, jedan od načina kako će se Kremlj boriti protiv sve snažnije opozicije jeste oživljavanje propagande na polju istorije – tradicionalnog sovjetskog oružja. Čovek koji vodi ovu propagandnu mašinu biće novi ministar kulture, 41-ogodišnji Vladimir Medinski, koga neki ruski komentatori već nazivaju ruskim Gebelsom.

Medinski, koji je elokventan, uglađen i profesorskog držanja, sigurno će imati aktivniju ulogu od svog prethodnika, Aleksandra Adejeva, bivšeg diplomate koji je 1983. proteran iz Francuske zbog špijuniranja. (Film Farewell iz 2009. godine zasnovan je na ovoj epizodi.) Medinski će biti zadužen za državnu politiku u oblasti filma, kulturne baštine, arhiva, biblioteka i muzeja. Ali širenje patriotizma i nacionalizma u ruskom narodu podsticanjem doterivanja ruske istorije sigurno će biti na vrhu njegovih prioriteta.

Kao predani kremaljski lojalista, Medinski je aktivno podržavao Putina u predsedničkoj kampanji 2004, kao i ove godine. Od 2008, proslavio se i kao autor serije bestselera o ruskoj istoriji, pod nazivom Mitovi o Rusiji, koji imaju za cilj buđenje nacionalnog ponosa u narodu i raskrinkavanje ideje (koju navodno propagiraju zapadnjački istoričari) da na ruskoj istoriji ima mnogo mrlja. Tako, na primer, Medinski tvrdi da je Ivan Grozni zapravo bio humani vođa i kaže kako je navodni antisemitizam u ruskoj istoriji u stvari preuveličan. Uz to, poriče da su sovjetske trupe izvršile invaziju i okupirale baltičke države i Poljsku tokom Drugog svetskog rata, i da su brojni sovjetski ratni zarobljenici poslati u radne logore po završetku rata.

Kako Medinski objašnjava u intervjuu iz 2009: „Prljavi mitovi se svesno kroje kao instrumenti političke propagande ili psihološkog rata protiv određenih zemalja. I nijedna druga zemlja u istoriji [izuzev Rusije] nije pretrpela takvu dugogodišnju satanizaciju… Ako ne iscedimo otrov prljavih mitova, oni će se predavati, kao štafeta, budućim generacijama.“

Imajući u vidu njegove čvrste stavove, nije iznenađujuće da je Medinski bio član Predsedničke komisije protiv falsifikovanja istorije Dmitrija Medvedeva, osnovane 2009. i nedavno rasformirane, navodno zato što nije postigla nikakve rezultate. Prema sudu britanskog istoričara Roberta Servisa, programski zadatak komisije – da se suprotstavi rastućem „ozbiljnom, zlom i agresivnom“ iskrivljavanju ruske prošlosti – „potpuna je budalaština… Smisao istorije jeste u raspravi. Ne postoji apsolutna istorijska istina ni o jednoj stvari u istoriji.“ (Naravno, nezavisne ruske organizacije poput Memorijala govorile su o istorijskoj istini, boreći se za objavljivanje dokumenata iz sovjetskih i ruskih arhiva, ali njihov cilj je da jednostavno otvore raspravu koju je ruska vlast gušila, uporno odbijajući da obezbedi naučnicima pristup onome što im je potrebno za objektivna istraživanja.)

Za mnoge kritičare, imenovanje Medinskog znači da Putin sada kulturu smatra važnom sferom u kojoj može da kontroliše birače i učvrsti svoju reputaciju jakog vođe. To potvrđuje i biografija Medinskog, koja svedoči o mogućim vezama sa spoljnoobaveštajnom granom KGB-a (sada poznatom kao SVR), organizacijom koja je u sovjetsko vreme pretvorila propagandu (ili dezinformaciju) u vrhunsku političku strategiju. (Putin je, kao što znamo, izgradio podršku među svojim kolegama iz KGB-a, iako je većina njih radila za kontraobaveštajnu službu, sada FSB.)

Medinski je 1987. otpočeo studije na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose (MGIMO), tadašnjem čuvenom rasadniku, ili, da iskoristimo frazu iz nezavisnog lista Novaya gazeta, „inkubatoru“ radnika Spoljnoobaveštajne službe. Naravno, MGIMO je školovao i diplomate i špijune, ali linija razgraničenja između ova dva poziva u bivšem Sovjetskom Savezu u Rusiji oduvek je bila tanka. Činjenica da je Medinski studirao žurnalistiku i engleski jezik, i da je od 1991. do 1992. radio u predstavništvu za štampu ruske ambasade u Vašingtonu, ukazuje na obaveštajnu a ne diplomatsku karijeru. Novinarstvo je godinama bilo paravan za špijune kod Rusa, kao što pokazuje slučaj prebeglog špijuna Olega Kalugina i Jevgenija Primakova, koji je bio na čelu SVR od 1991. do 1996.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Medinski se vraća u Rusiju, gde, na opšte čuđenje – imao je samo 22 godine – postaje šef ruskog ogranka korporacije Ya, globalne firme za odnose s javnošću. Šest godina kasnije, 1998. godine, Medinski prelazi u pres biro moćne poreske policije (koja je kasnije uhapsila naftnog tajkuna Mihaila Hodorkovskog), ali ubrzo ulazi u politiku, i 2003. postaje poslanik u državnoj Dumi kao član Putinove Jedinstvene Rusije. Od tada je koristio političku moć – bio je predsednik Komisije za kulturu u Dumi – da učvrsti svoj položaj nacionalističkog istoričara.

Da ironija bude veća, njegova istoriografska kompetencija ozbiljno je dovedena u pitanje kada je početkom ove godine otkriveno da je njegova doktorska disertacija, „Problem objektivnosti u rasvetljavanju ruske istorije od druge polovine 15. do 17. veka“, koju je uspešno odbranio 2011, dobrim delom plagijat. Medinski je poricao ove optužbe, tvrdeći da se jednostavno služio opštim frazama koje su sasvim slučajno iskoristili i drugi, ali analiza teksta objavljena na jednom ruskom sajtu za istoričare jasno pokazuje da je reč o pozamašnoj krađi.

Ali s druge strane, i njegov mentor, Vladimir Putin, takođe je pokrao velike delove svog doktorata direktno iz drugih izvora. Prema Klifordu Gediju iz Brookings instituta, nekoliko stranica Putinove disertacije, „Strateško planiranje regionalnih resursa u formiranju tržišnih odnosa“, koju je završio u peterburškom Rudarskom institutu 1997, direktno je prepisano iz ruskog prevoda jednog poslovnog udžbenika iz 1978, čiji su autori dva Amerikanca. (Uobičajena je praksa u Rusiji da zvaničnici plaćaju istraživačima pisanje disertacija, tako da Putin i Medinski možda nisu ni znali za plagijat. Ali to ih, naravno, prikazuje u još gorem svetlu.)

Treba primetiti i da se Putinov mentor, rektor Rudarskog instituta Vladimir Litvinjenko, koji je uz to nedavno vodio Putinovu predizbornu kampanju u Sankt Petersburgu, poprilično obogatio zahvaljujući svojim vezama sa Kremljom. On je vlasnik pet procenata akcija najvećeg proizvođača fosfatnog đubriva u Rusiji, Phosagro (u kojem je i Hodorkovski imao udela). Te akcije navodno vrede 260 miliona dolara.

Zašto je ruskom režimu toliko stalo do aktivnog promovisanja sopstvene verzije istorije, umesto da otvori arhive i da podstakne pošteno istraživanje? Zato što je za Kremlj, kako Servis ističe, kontrolisanje istorije zapravo kontrolisanje sadašnjosti: „tipičan orvelovski scenario“. Uprkos Putinovoj ravnodušnosti prema naučnim standardima u svom radu, Gedi i njegov kolega iz Brookings instituta takođe ističu: „Za Putina, interpretacija i reinterpretacija istorije je krucijalno pitanje… On razume moć „korisne istorije“, primenu istorije u političke svrhe, kao socijalnu i političku organizacionu silu koja može da doprinese oblikovanju grupnih identiteta i koalicija.“

Ostaje nejasno kako će još Medinski pokušati da se nametne u ruskom kulturnom životu, promovišući patriotizam i nacionalizam na filmu i u drugim umetnostima. Moguće je da je njegovo imenovanje deo šireg pokušaja Kremlja da iskoristi svoja izvršna ovlašćenja za gušenje bunta među piscima i umetnicima, koji su igrali aktivnu ulogu u pokretu opozicije, ili da počne da cenzuriše internet, što je verovatno ozbiljnija pretnja.

Ali novi ministar kulture će možda uzaludno voditi rat ako očekuje da će njegov trud imati neki znatan uticaj na stavove građana prema državi i tome kako se njome vlada. Sudeći po pomenutim anketama, većinu Rusa više zanima zadovoljenje sopstvenih ekonomskih i socijalnih potreba nego da ih neko tera da se ponose svojom istorijom. Kako odmiču planovi za novi „marš miliona“ protiv Putina zakazan za 12. jun, čini se da građani sve glasnije zahtevaju pravo na učešće u političkom odlučivanju. Drugim rečima, da li je ruskom narodu zaista bitno da li je Ivan Grozni bio dobar čovek?

 
Amy Knight, The New York Review of Books, 31.05.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 09.06.2012.