Obdanište Meri Popins u Tjumenju, Sibir, foto: RG72/Wikimedia Commons
Obdanište Meri Popins u Tjumenju, Sibir, foto: RG72/Wikimedia Commons

Šta se crni iznad Sarajeva?
Al’ su puške, al’ su crni vrazi?
Da su puške već bi opalile,
Da su vrazi već bi poletjeli.
Nit’ su puške, nit’ su crni vrazi,
Neg’ kišobran mladog radikala.
(Iz epske pesmarice Aleksandra Vučića)

Za ovu nastavnu jedinicu, građanstvo Srbije nikada nije bilo spremno, ali baš zato ćemo pokušati da zamislimo idealne uslove u kojima bi ona mogla da se radi, što podrazumeva dobro poznavanje istorije, retorike, književnosti, (para)psihologije Srpske radikalne/napredne stranke, hipnoze, psihologije masa i političkog ponašanja. Na početku bi trebalo podsetiti redovne konzumente predsednikovih izlaganja šta je to slovenska antiteza, pa samim tim i kakve su njene derivacije koje su nastale tokom godina radikalske propagandne prakse. Dakle, bilo bi dobro da se građani podsete vrsta i značenje stilskih figura, naročito onih koje se vezuju za naše prostore. Slovenska antiteza je jedna takva figura, koja je karakteristična za literaturu slovenskih naroda, zbog čega je i dobila takav naziv. Ova figura spada u složena poređenja, koja se izvode preko niza predloga, te niza negacija i konačnog zumiranja središnjeg motiva. Obično se to nežno zavođenje izvodi preko boje (videti početak pesme Hasanaginica), gde se ukazuje na nešto čudno – bijelo u gori zelenoj – da bi se potom negirali snegovi i labudovi, a fokus se suzio na šator age Hasan-age.

Ova figura je našla svoju široku primenu u jeziku političara i predano se razvija u govorima „srpskih radikala“ duže od sto godina, od Pašića do Vučića, pri čemu je ključni doprinos u političkoj adaptaciji slovenske antiteze dao Vojislav Šešelj, koji je svoje vojvodstvo i zaradio zavodeći i mobilišući mase, uz korišćenje prepoznatljivih epskih matrica. To je demonstrirao mnogo puta za skupštinskom govornicom, kao i u medijima, da bi potom do savršenstva doveo svoje trope u sudnicama Haškog tribunala. Njegov naslednik Aleksandar Vučić je dodatno prilagodio radikalsku antitezu (karakterističnu za „srpski svet“) svakodnevnom političkom govoru, pokazavši kako se sve činjenice mogu (zlo)upotrebiti. Ima bezbroj primera, te ćemo stoga navesti samo neke poznatije: govor o padu helikoptera, govor o rušenju u Hercegovačkoj, govor o Beogradu na vodi, govor o zlatnom dobu, govor o normalizaciji odnosa sa Kosovom, govor o ratu u Ukrajini. Poseban deo Vučićeve radikalske retorike odnosi se na viđenje prošlosti, njegove i zajedničke (radikalske). Tome u prilog ide i njegov osvrt na snimak čelnika SRS-a prilikom obilaska položaja Vojske Republike Srpske iznad Sarajeva. Svakako, na njemu se može videti i mladi radikal Aleksandar u smeđem prsluku, uklopljen u religiozno-militarističku scenu celivanja ruke četničkom vojvodi Šešelju. U jednom trenutku, dok se povlači iz kadra, mladi radikal Aleksandar prti sa sobom i nešto crno sa crnim remenom što neodoljivo podseća na „napravu za uništavanje i onesposobljavanje neprijateljske žive sile“ – odnosno na pušku. Usporavanjem snimka stiče se utisak da ta crna naprava, zbog koje se digla velika buka u medijima, domaćim i regionalnim, kao da se nikada nije znalo za radikalsku ratnu prošlost, zapravo ima solidnu ergonomsku konstrukciju, što potencijalnom „korisniku“ omogućava laku manipulaciju, prilikom upada ili povlačenja (iz kadra).

Crno je radikalska omiljena boja. Zna to i Vučić, koji je baš preko te boje pokušao da izmanipuliše mase, poturajući operativnu radikalsku antitezu. Građanstvo je, razume se, već otvoreno za takav vid manipulacije, naročito ako dolazi od predsednika, koji najviše voli da objasni kako nešto što je očigledno zapravo nije to nego nešto drugo, odnosno nije ni drugo već nešto treće. U ovom slučaju, predsednik sa smeškom negira to što vide njegovi mrzitelji, pa kreće putanjom radikalske retoričke lestvice, pri čemu izdvaja ono što je prvo uočljivo i što će mu poslužiti kao misaona osovina oko koje će zavrteti mozak mase. Crna boja je ta osovina, markirana već u prvom stihu njegove pesme. Naime, gledano iz daljine, mladi radikal nosi nešto crno sa remenom, svi misle da je puška al ne lezi vraže, nije to nego je nešto sasvim drugo. Radikalska forenzika kaže, crno jeste, ali šta je? Hajde da vidimo da li je to ono što neki odmah vide u toj slici – puška/oružje? Onda se ide korak dalje, gotovo šaljivo, pri čemu se ubacuje nešto što Vučićeve apologete, koje sede kako u Fondaciji za srpsku državu i narod tako i u redakcijama režimskih medija, vole da podmetnu kao sprdanje sa prošlošću – neki đavo/vrag jeste. Ovo je dakle mamac za naivne, kao i za brojne analitičare koji će posegnuti za nekakvom stručnom analizom, koja u Srbiji uvek završava u ćorsokaku. Dakle, niti su puške niti su vrazi. (Odnedavno, zahvaljujući jednom književnom apologeti, znamo da živimo u vremenu u kome imperijalni đavoli lete na sve strane.) U Vučićevoj radikalskoj antitezi, međutim, vragovi ne lete, oni još uvek tumaraju po zemlji, vukući sa sobom starinske crne naprave za koje se ne zna sa sigurnošću čemu služe.

I na tom se stepenu poređenja radikalska antiteza otvara ka jednom duboko humanom, altruističnom svetu, jer niti su puške niti vragovi – već nešto što našeg glavnog junaka približava svim antiratnim herojima svetske književnosti od antike do danas. Crno jeste, ali je kišobran, i to glomazan, kakvi su se nosili devedesetih u brdima iznad Sarajeva. Ima dobru ergonomsku konstrukciju, lak je za manipulisanje. Može i grad da pada, ali njegov korisnik to neće ni osetiti na opsadničkim položajima iznad Sarajeva, odakle je onomad pucao i Edička, i ne samo on.

I nije to prvi put da je Vučić nosio veliki crni kišobran u Bosni, doduše bez remena i malo drugačije ergonomije. Činio je to u julu 2015. u Potočarima, kada ga je široki crni amrel spasao, ne od vragova koji su poleteli, nego od cipela i kamenica koje su iz mase, ko zna zbog čega, poletele ka njemu. Možda baš zbog toga jer nisu prepoznali da je devedesetih isto tako nosio crni kišobran a ne ubojito oružje za uništavanje vragova/neprijatelja. Niko nije razumeo da se svih tih godina zalagao za prestanak granatiranja i pomirenje, mašući kišobranom poput neke radikalske Meri Popins koja je krenula da zbrine ratnu siročad. I evo kako mu se danas vraća.

Metodičke napomene i upozorenja

1. Primer radikalske pesme ispevan je u duhu poetike satire Predraga Lucića (1964-2018). Potražite njegovu knjigu Haiku, haiku, jebem ti maiku, čitajte je i komentarišite sa dubljim razumevanjem onoga što ste pročitali.

2. Pokušajte da pronađete stilske figure slične radikalskoj antitezi u govoru drugih političara ili ljudi iz vaše okoline koji su skloni da preuzimaju aktuelne diskurzivne obrasce manipulacije.

3. Ne izlažite se previše ovakvom tipu govora, jer ima hipnotičko dejstvo.

4. Najbolji način dekonstrukcije ovakvog govora je čitanje poezije Miodraga Miše Stanisavljevića (1941-2005). Preporučena pesma za analizu „Srbi pišaju na Sarajevo“.

5. Razmislite još jednom o svojim odlukama na poslednjim izborima. Spremite se za sledeće.

Peščanik.net, 19.01.2023.

Srodni link: Heni Erceg – Poluautomatski kišobran


The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)